Dvostruka spirala – tragom drevnog simbola

You are currently viewing Dvostruka spirala – tragom drevnog simbola
Keramička (libacijska?) posuda kasnoneolitske butmirske kulture (Butmir kod Sarajeva): danas u Zemaljskom muzeju BiH.

On izvodi živo iz neživog i neživo iz živog.
To vam je, eto, Bog, pa kuda se onda odmećete?

(Kur’an, 6:95)

Dvostruka spirala i srodni joj pasji skok

Simboli služe kao nosioci pojmova čije su mogućnosti proširenja gotovo neograničene…
Uvijek ostaje dio neizrecivog, koji je, u poretku čiste metafizike, najznačajniji
.[1]
(René Guénon)

Nedavno sam u jednom razgovoru koji se odvijao posredstvom onoga što danas nazivamo društvenim mrežama, komentirajući motiv dvostruke spirale na jednom nišanu (muslimanskom nadgrobnjaku) u Petrovićima, u blizini Olova, svom sugovorniku napomenuo da se srodni spiralni motivi u stručnoj literaturi označavaju i terminom pasji skok. Naime, iako dvostruku spiralu nisam izričito poistovjećivao s pasjim skokom, oba se motiva mogu dovesti u vezu kako na oblikovnoj tako i na značenjskoj, odnosno simboličkoj razini. Dok dvostruku spiralu čine dvije spiralne zavojnice, odnosno volute, pasji skok ili rakovica također pripada oblicima zasnovanim na spiralnom uvijanju. Osim oblikovne srodnosti, ovim se motivima mogu pripisati i bliske simboličke vrijednosti, premda to ne podrazumijeva njihovu istovjetnost niti nužno podudaranje svih značenjskih slojeva. Pasji skok stoga ovdje ne navodim kao drugi naziv za dvostruku spiralu, nego kao termin koji može pomoći u razumijevanju njezine oblikovne osnove i mogućih simboličkih značenja.[2]

Moj sugovornik, koji je stručnu terminologiju očito smatrao suvišnim opterećenjem, osobito onu iz područja historije umjetnosti, arheologije i srodnih disciplina, moju je opasku doživio gotovo kao svojevrsnu uvredu. Pritom valja napomenuti da je riječ o čovjeku koji se danas predstavlja kao stručnjak za nišane u okviru bosanskohercegovačke kulturne historije.

Pretpostaviti je da je mom sugovorniku zasmetalo dovođenje nišana, kao muslimanskoga nadgrobnjaka koji upućuje na sakralnost prostora, u bilo kakvu vezu s psom – evo i zašto.

Pas se, naime, u određenim kontekstima islamske[3], ali i drugih srodnih semitskih religijskih tradicija, povezuje s nečistoćom. Pritom, međutim, valja naglasiti da takve simboličke vrijednosti nisu jednoznačne ni apsolutne: pas u islamskoj tradiciji nema uvijek negativno značenje, o čemu zorno svjedoči i kur’ansko kazivanje o psu drugova iz pećine (sura al-Kahf / Pećina, ajet 22), poznatom u tradiciji kao Kitmir. Naravno, kako to kod nas nerijetko biva, umjesto rasprave o stručnom nazivu i njegovu značenju, uslijedilo je banovanje s dotičnog Facebook profila. Moj je sugovornik, naime, najprije osporio postojanje naziva pasji skok za spiralni motiv, a potom zanijekao i bilo kakvu morfološku vezu toga motiva s dvostrukom spiralom. Pritom je, nakon što sam mu ukazao na termin pasji skok, ironično ili ne, sam ga preoblikovao u formulaciju „pas koji skače“ – što dovoljno govori o tome koliko mu je sam termin bio nepoznat. Takav način okončavanja rasprave, moram priznati, doživio sam gotovo kao odjek jednog ideološkog obrasca koji u našem društvu očito još nije iščeznuo: “ko drugačije kaže, kleveće i laže”.

Ova kratka (ne)zgoda s pasjim skokom – spiralnim motivom koji se može povezati i s dvostrukom spiralom – poslužila mi je kao zgodan povod da se podsjetimo na jedan od najstarijih motiva na prostoru Bosne i Hercegovine, Balkana i mnogo šire, pri čemu ću se u nastavku prvenstveno usredotočiti na dvostruku spiralu i njezina simbolička značenja.

Pritom valja odmah naglasiti sljedeće: dvostruka spirala ne iscrpljuje se, dakle, ni u jednom nazivu ni u pojedinačnom tumačenju. Naprotiv, njezina dugotrajnost i rasprostranjenost otvaraju pitanje kako je jedan geometrijski oblik, prenošen kroz različite epohe i kulture, mogao zadobivati različita imena i značenja, a ipak zadržati prepoznatljivu simboličku strukturu. Upravo o toj perenijalnoj dimenziji dvostruke spirale ovdje ćemo kazati riječ više.

Skokovima od tradicije do tradicije

…svaka tradicija ima svoje načine izražavanja i svoje modalitete, ali,
gdje god postoji tradicija, u pravom i dubokom smislu te riječi,
nužno postoji i saglasnost o načelima.
Razlike leže isključivo u spoljašnjem obliku.
[4]
(René Guénon)

U mnogim tradicionalnim umjetnostima dvostruka spirala ima toliko važnu ulogu da nije dovoljno konstatirati tek njezinu prisutnost u tradicionalnoj umjetnosti – potrebno je istaknuti njezinu duboku ukorijenjenost u sakralnoj umjetnosti. Svedemo li njezina značenja na ono najbitnije, ili pak perenijalno, onda je riječ o simbolu (znaku) koji u sebi smiruje dva temeljna načela, pola, sile ili naizmjenična ritma sveukupne pojavnosti: evolucija[5] i involucija, slaženje i uzlaženje, rađanje i smrt… U tom smislu valja čitati i epigraf na početku našeg teksta (Kur’an, 6:95). Kad smo ovo kazali, zapravo smo dvostruku spiralu, simbol dobro poznat tradicionalnoj bosanskoj umjetnosti, doveli u komparativnu vezu s drugim, svakako izuzetno srodnim simbolom, danas globalno poznatim i prisutnom u okrilju popularne kulture, mada je riječ o iznimno drevnom simbolu, a to je kineski yin-yang[6], ili pak s onim, također drevnim simbolom, danas opterećenim kontroverznim historijskim i ideološkim konotacijama – svastici (crux gammata), osobito u njezina dva pravca kružnog kretanja.[7]

Napominjemo da treba razlikovati historijski kontinuitet određenog motiva od kontinuiteta njegova simboličkog značenja. Činjenica da se dvostruka spirala pojavljuje u različitim kulturama i historijskim razdobljima ne mora nužno značiti da je svugdje imala istovjetno značenje, niti sama po sebi dokazuje neposrednu historijsku povezanost ili neprekinutu predaju. Svaki simbol valja promatrati i unutar konkretnoga kulturnog, religijskog i obrednog konteksta u kojem se pojavljuje. Ipak, formalne i značenjske podudarnosti među simbolima iz različitih tradicija otvaraju mogućnost njihova komparativnog sagledavanja, osobito onda kada se iza različitih pojavnih oblika naziru srodne simboličke strukture. Upravo na toj razini, razlikujući historijsku dokazivost od metafizičkog tumačenja, postaje moguć razgovor o perenijalnim načelima.

Naglasimo da je zajedničko ovim simbolima (dvostrukoj spirali, yin-yangu i svastici) to što uprizoruju dva smjera kružnog kretanja, simbolizirajući dvostruko djelovanje kosmičke sile. U islamskoj kosmologiji, koju gotovo u stopu prati duhovna antropologija, navedena kosmička kretanja jesu tanzīl i taʾwīl[8]: slaženje i uzlaženje prema izvoru, odnosno Istoku (al-Awwal), koji istodobno jeste i Utok (al-Ākhir). U ovom kontekstu čini nam se svrsishodnim navesti i formulaciju iz kršćanske tradicije koja snažno korespondira, premda u drukčijem teološkom okviru, s učenjem Ibn ʿArabīja (XII-XIII st.) o insān-i kāmilu (savršenom čovjeku). Riječ je o poznatoj izreci crkvenog oca sv. Atanasija Aleksandrijskog (IV. st.):

Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao bogom.[9]

Ponovimo, ne bez razloga, da navedeni simboli predstavljaju dva pola, ritma, sile koje drže svijet na okupu i čine ga upravo onakvim kakvog ga poznajemo u kolektivnom višemilenijskom iskustvu kao sve-mir, kosmos.[10] Upravo taj sve-mir u sebi smiruje dvije kosmičke sile, a to su evolucija i involucija, rađanje i smrt… ili, drugačije kazano, i u registru pojmova kardiologije, dijastola i sistola[11] – srodno navedenom, u vedskoj duhovnoj antropologiji riječ je o dvije suptilne sile iḍā i piṅgalā, dok u kosmologiji paralelu nalazimo u kalpi i pralayi[12]. Držimo da nema potrebe posebno naglašavati da u tradicionalnim vidicima vlada izrazita komplementarnost, iliti analogija makrokosmosa (kosmologije) s mikrokosmosom (antropologijom).[13] Otuda se simbolička značenja dvostruke spirale mogu, ali i trebaju, razumijevati i čitati iz obje perspektive: zato dijastola i sistola, iḍā i piṅgalā – evolucija i involucija, kalpa i pralaya. U gotovo svim tradicionalnim kosmologijama i antropologijama riječ je, zapravo, o istoj sili – makrokosmičkoj ili mikrokosmičkoj – koja djeluje u protivnim smjerovima, ili naizmjeničnom ritmu kretanja.[14]

U tradicionalnim, posebno sakralnim umjetnostima navedene dvije sile, osim dvostrukom spiralom i drugim gore navedenim simbolima, predstavljaju se i s dvjema zmijama, npr. zmijama kaduceja,[15] ali i jednom zmijom uvijenom oko same sebe u dva suprotna smjera, kakvu grčka tradicija poznaje pod nazivom amfisbena. Nama je ovdje zanimljivo naglasiti da je zmija prisutna i u bosanskoj ikonografskoj, i to sepulkralnoj tradiciji – takve zmije nalazimo na ikonografiji stećaka.

Dakle, simbol dvostruke spirale možemo i trebamo, posmatrati u makrokosmičkom i mikrokosmičkom kontekstu – u svakom slučaju, iz bilo koje od ove dvije perspektive bit ćemo upućeni na sve-mir, ravnovjesje, harmoniju i balans, a koji su ponad isključivih i antagonizirajućih dualnosti kojima čovjek svakodnevno svjedoči.

Iako smo u prethodnom kazivanju govorili o dvjema silama (evoluciji i involuciji…), valja naglasiti da one u svojoj biti, odnosno na najdubljoj razini, nisu suprotstavljene sile koje se međusobno isključuju, nego su komplementarne, a njihovo međudjelovanje omogućuje različitosti koje nisu ništa doli očitovanja Jednog. Takav odnos, promatran na drugoj razini, može se povezati s onim što zapadna, osobito kršćanska mistična tradicija, označava pojmom coincidentia oppositorum (smirivanje ili jedinstvo suprotnosti), a što predstavlja učenje svake autentične ezoterije, odnosno mistike, ili pak uzdizanje iznad suprotnosti koje se zapažaju u vanjskim strujanjima profanog svijeta[16]. Upravo je načelo komplementarnosti važno za razumijevanje kineskoga svetopogleda, prema kojem se „deset hiljada stvari“ (ili „bića“) – wànwù – pojavljuje kao mnoštvo očitovanja koja proizlaze iz Prvobitnog Jedinstva, pri čemu se njihova raznolikost može razumjeti u svjetlu komplementarnog odnosa dvaju kosmičkih načela, odnosno yin-yanga.[17]

Dvostruka spirala na nišanu

Međutim, suočeni sa određenim simbolima koji su svuda isti, očigledno ne preostaje ništa drugo nego priznati da su oni manifestacija ovog fundamentalnog tradicionalnog jedinstva (primordijalne tradicije, nap. aut.)
koje je danas generalno neprepoznato…; postojanje ovakvih zajedničkih tačaka ne može biti puka slučajnost,
pogotovo zato što načini izražavanja, sami po sebi, teže neograničenom variranju.[18]
(René Guénon)

Sada se vratimo dvostrukoj spirali uklesanoj na jednom bosanskom nišanu u Petrovićima kod Olova,[19] a kojeg na osnovu morfoloških i ikonografskih odlika možemo, prilično pouzdano, datirati u XV stoljeće.

Dvostruka spirala na muslimanskom nadgrobnjaku, nišanu, nije nikakav kuriozitet u okrilju bosanske sepulkralne umjetnosti, imamo li u vidu da je ikonografija stećaka, kao kršćanskih nadgrobnjaka – starijih bosanskih nadgrobnjaka u odnosu na muslimanske nišane – također označena dvostrukim spiralama, ali i drugim simbolima koji u biti imaju srodne ili iste semantičke strukture: recimo, svastikom.

S obzirom na činjenicu, odavno u nauci poznatoj i utvrđenoj, da su nišani iz XV i, manjim dijelom, XVI stoljeća u Bosni pod snažnim utjecajem starije bosanske sepulkralne kršćanske tradicije, odnosno umjetnosti stećaka,[20] valja imati na umu da dvostruke spirale ukazuju, nolens volens, na ono isto i jedinstveno, svakako univerzalno duhovno značenje, bilo da se nalaze na stećcima ili, konkretno, na nišanu iz Petrovića. 

U sepulkralnom kontekstu dvostruka spirala ima najmanje dvije uloge. Jedna je ona koju možemo prepoznati kao svojevrstan izraz nade da je pokojnik/rahmetlija na svom duhovnom putu smirio prethodno spomenute silnice, polaritete – coincidentia oppositorum. Druga uloga bila bi da nas, koji još hodimo ovozemljem, (pri)sjeti čemu bismo trebali težiti u našim susretima s manifestacijama bilo kojeg od polova o kojima smo govorili. Zapravo, i bez imalo krzmanja, možemo kazati da su simboli poput dvostruke spirale tu oko nas kako bi nas podsjećali na univerzalne, perenijalne vrijednosti kojima teže sve autentične i cjelovite duhovne nauke. Jedna od njih svakako je alhemija, kao svojevrsna tradicionalna psihologija (nikako proto-hemija!).

Na tragu potonjeg, solve et coagula (rastvaranje i sjedinjavanje), kao temeljni procesi alhemijskog Velikog Djela (Magnum Opus), mogu se na simboličkoj ravni dovesti u vezu s komplementarnim načelima yina i yanga: rastvaranje i širenje upućuju na jednu, a zgrušavanje, skupljanje i koncentriranje na drugu tendenciju. Pritom, dakako, nije riječ o istoznačnim pojmovima, nego o različitim simboličkim jezicima koji, svaki u vlastitom kontekstu, izražavaju komplementarne procese rasprostiranja i sabiranja.

Pa ima li prikladnijeg mjesta za dvostruku spiralu, kao simbola svega do sada naznačenog, od nadgrobnjaka ponad groba – mjesta susreta živih i mrtvih, i vice versa.[21] Nije li dvostruka spirala nositelj ključne poruke koju i živi i mrtvi imaju prenijeti jedni drugima? Ili, mogu li uopće jedni drugima više od toga kazati kada se o onome Jednom – ponad svih dvojnosti – ne da ni slova prosloviti. Ostaje Veliko Djelo kao ono najbliže Jednom – jer se, kako je isticala Vesna Krmpotić (1932–2018), naš jezik od Jednog uvijek vraća neobavljena posla. A možda se to najbolje može izraziti riječima kineske duhovne tradicije:

Put o kojem se može govoriti kao o “putu”, nije vječni Put (Tao);
Ime koje se može imenovati nije vječno Ime.
Bezimeno je početak Neba i Zemlje;
Dok je imenovano majka Deset Tisuća Stvari.
U stanju vječnog Ne-Bivstvovanja vidimo nevidljivu dubinu Taoa.
[22]

Dvostruka spirala: la longue durée

Dvije istinske tradicije, dakle,
nikada ni u kom slučaju ne mogu biti u suprotnosti jedna sa drugom.
[23]
(René Guénon)

Glasoviti hrvatski arheolog, povjesničar i, valja naglasiti, albanolog Aleksandar Stipčević (1930–2015) isticao je da su prapovijesni geometrijski motivi imali simboličko, odnosno religiozno, kultno ili magično značenje. To je svakako važilo i za ilirsku kulturno-duhovnu tradiciju. Stipčević je također isticao da se ovakvi simboli najčešće nalaze na nadgrobnim spomenicima, grobnim žarama (urnama, op. a.) i uopće u predmetima vezanim za religiju ili kult. Jedan od najzastupljenijih simbola na prostoru Bosne i Hercegovine u prapovijesnom i povijesnom razdoblju – počevši od neolitskih kultura, poput butmirske, preko ilirskih kulturnih tradicija, pa sve do srednjovjekovlja – upravo je spirala,[24] naročito dvostruka spirala. Za našu je temu od iznimne važnosti Stipčevićeva tvrdnja da je spirala najčešći ornamentalni motiv svih ilirskih plemena. Javlja se u različitim oblicima: kao tekuća spirala, dvostruka spirala (koja nas ovdje najviše zanima) i spirala u obliku spojenih koncentričnih krugova… Stipčević pojavu spirale na ilirskim spomenicima sepulkralnog karaktera tumači kao važan simbol duhovnog putovanja koje svaka duša mora prevaliti da pronađe svoj mir. U svim svojim morfološkim varijacijama spirala se dovodi u vezu s još jednim, svakako srodnim simbolom naše prapovijesti, osobito ilirskih kultura – zmijom[25]. Riječ je o simbolu koji upućuje na duhovne, zapravo eshatološke, onostrane sfere kojima se svaka duša zapućuje.

Stoga nema mnogo razloga sumnjati da je spirala, kao sakralni simbol poznat još u prapovijesti, a potom i u antici i kasnoj antici, nastavila svoje simboličko trajanje – la longue durée (Fernand Braudel) – tokom bosanskog srednjovjekovlja.

Dugo trajanje nekog motiva ne podrazumijeva nužno i nepromijenjenost njegova simboličkog značenja, nego prije svega njegovu sposobnost da se u različitim historijskim i kulturnim okolnostima iznova oblikuje i simbolički aktualizira.

Spirale, uključujući i dvostruke, veoma su zastupljene na stećcima. Na tragu kazanog, dvostruka spirala na nišanu u Petrovićima, s kojom smo započeli ovo razmatranje, javlja se kao odjek dugog simboličkog trajanja ovog izvanrednog simbola u bosanskoj kulturnoj, duhovnoj i umjetničkoj tradiciji. Njena pojava, premda sve rjeđa, bilježi se i nakon XV stoljeća.

Vrijedi poslušati šta o dvostrukoj spirali piše Stipčević:

Taj je simbol, naime, stiliziran i do krajnosti simplificirana grafička interpretacija prastarog religioznog motiva – drveta života.

Uklesan na nadgrobni spomenik, taj je simbol osiguravao pokojniku sretan život u drugom svijetu, a nošen kao privjesak mogao je vlasniku davati životnu snagu.[26]

Tek sada, nakon Stipčevićevih riječi koje ukazuju na bliskost spirale – bila ona dvostruka, pasji skok ili rakovica – s drugim, uistinu perenijalnim simbolom, drvetom života (lat. arbor vitae, kao arbor mundi), pred nama se otvaraju nepregledni horizonti. U njima bismo, svakako poštujući formalne razlike, mogli razmatrati jednu univerzalnu težnju tradicionalnog čovjeka, koju ćemo ovdje prizvati stihovima Maka Dizdara:

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?[27]

Res ipsa loquitur

Niz dvostrukih spirala na keramičkoj (libacijskoj?) posudi kasnoneolitske butmirske kulture
(Butmir kod Sarajeva): danas u Zemaljskom muzeju BiH.[28]

Riton – posuda korištena u kultne, odnosno ritualne svrhe; danilska neolitska kultura (Smilčići kod Zadra). Prisutnost dvostrukih spirala na ovom predmetu izrazito kultne namjene dodatno potkrepljuje dosad iznesena zapažanja.[29] Pritom valja napomenuti da je danilska kultura bila jako raširena na jadranskom zaleđu, te da su, po svemu sudeći, postojale intenzivne kulturne veze s neolitskim kulturama na području današnjeg Kaknja, gdje su također pronađeni ritoni.[30]

Japodska naočarasta[31] bronzana fibula u formi dvostruke spirale (Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca):
danas u Zemaljskom muzeju BiH.[32]

Kamena japodska (ilirska) urna (žara) označena i dvostrukom spiralom (Ribići kod Bihaća).[33]

Kasnoantička nadgrobna ploča (Zenica, početak IV st.). U gornjem lijevom uglu nalaze se dvije volute (spirale), dok su na haljinama sve tri muške figure urezane svastike (crux gammata). Zemaljski muzej BiH (sekundarna lokacija).[34]

Srednjovjekovni stećak (sljemenjak) s motivima dvostrukih spirala, ispred Zemaljskog muzeja BiH (sekundarna lokacija).

Stećak (stela) s dvostrukim spiralama u Bakićima, in situ, kod Olova (XV st.).

Nišan s dvostrukim spiralama u Petrovićima, in situ, kod Olova (XV st.).


[1] René Guénon, Istok i Zapad. Ezoterizam Dantea, prijevod Rade Pajkanović, Connectum, Sarajevo, 2026, str. 248.

[2] Više o simbolu pasjeg skoka, odnosno vitruvijevim volutama, kukama ili rakovicama vidjeti u: Miona Miliša, Pre-Romanesque interlace sculpture: a problem of stone motif terminology, u: Zbornik radova Akademije umetnosti, Univerzitet u Novom Sadu, Akademija umetnosti, Centar za istraživanje umetnosti, Novi Sad, 2020, str. 235-237; Snježana Tonković, Istraživanja kasnosrednjovjekovnoga sakralnog kompleksa i kasnoantičke utvrde Opačac na istoimenom lokalitetu u Prološcu kraj Imotskoga, u: Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 49, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2022, str. 257. i 295.

[3] Kada pas poliže posudu nekoga od vas, neka se prospe njen sadržaj, a zatim neka se posuda opere sedam puta. Hadis poslanika Muhammeda, a. s. (Sahih Muslim, 279a): https://sunnah.com/muslim/2/114?utm_source=chatgpt.com (pristupljeno 10.11.2026)

[4] René Guénon, Istok i Zapad. Ezoterizam Dantea, str. 149.

[5] Pojam „evolucija“ u našem tekstu nema ništa zajedničko s modernim evolucionističkim teorijama.

[6] René Guénon ističe da „sve što je aktivno, pozitivno i muškog roda je yang, a sve što je pasivno, negativno i ženskog roda je yin“, a potom naglašava da ova dva načela nikada nisu jedan bez drugoga te da se pojavljuju kao komplementarni, nikako suprotstavljeni: Nebo – Zemlja. Jednovremeno različiti, a pri tome ujedinjeni, ova dva načela simboliziraju primordijalno ljudsko biće (androgin) – kao najviši stupanj svakog jastva. U kineskom tradicionalnom vokabularu riječ je o simbolu Dàjí koji se „pojavljuje kao sinteza yina i yanga, ali pod uslovom da se jasno odredi da je ova sinteza, budući da je Prvobitno Jedinstvo, starija od razdvajanja svojih elemenata“. Nadalje, ova dva pojma, načela, nikako ne smijemo poimati u tzv. maniheističkom ključu: dobro – zlo. Ako već želimo uključiti kategorije dobrog i zloga u ovom kontekstu, onda valja reći da svako zlo, iliti bolest, potiče od neravnoteže ovih dvaju načela, a dobro, naravno, pretpostavlja ravnotežu yin i yanga.
Rene Genon, Velika trijada, prevod s francuskog Nada Šerban, Sfairos, Beograd, 1989, str. 31, 34. i 35.

[7] Simbol svastike danas je nepravedno stigmatiziran i gotovo potpuno skrajnut iz javnog i kulturnog prostora zbog njegove nacističke instrumentalizacije, premda bi se primjenom istog interpretativnog načela i drugi simboli, poput križa, polumjeseca, Davidove zvijezde (Magen David) i dr., mogli podvrgnuti sličnoj stigmatizaciji zbog njihovih povremenih ideoloških i političkih zloupotreba s razornim posljedicama.

[8] Tanzīl i taʾwīl, svakako uz svu neophodnu opreznost, možemo na simboličkoj razini dovesti u vezu s katabazom i anabazom.

[9] …sišao je s ciljem da mi uzađemo, doživio je rađanje da ljubimo nerođeno; sišao je u raspadljivost kako bi se ono što je raspadljivo zaodjenulo u neraspadljivost; postao je slab za nas kako bismo se ponovno uzdigli u moći; sišao je prema smrti kako bi nam podario besmrtnost i dao život mrtvima. I konačno je postao čovjekom da mi, koji smo kao ljudi bili mrtvi, možemo živjeti i da smrt više ne vlada nad nama.
(Atanasije Aleksandrijski)
Vjeruješ li ovo?: molitva za jedinstvo kršćana u molitvenoj osmini i tijekom cijele 2025. godine, preveo i uredio Jure Zečević, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2024, str. 64. (podebljao R. Ibrović).

[10] Hrvatski etnolog Vitomir Belaj (1937-2023) naglasit će, svakako ne bez razloga, sljedeće:
Čovjek je od trenutka u kojem je stekao sposobnost svjesnog spoznavanja svijeta, taj svijet razumio pomoću prirodnih suprotnosti koje je uočio oko sebe. To su opreke poput gore ÷ dolje, naprijed ÷ nazad, sprijeda ÷ straga, svjetlo ÷ tama, suho ÷ vlažno, lijevo ÷ desno, tuga ÷ radost, dobro ÷ loše, toplo ÷ hladno itd. Uočavanje razlika između pojedinih pojava kroz ‘binarne opozicije’ (dvočlane opreke) ne samo da čini osnovu razumijevanja svijeta oko nas, nego je podloga tumačenju i razumijevanju cijeloga Svemira.
[…]
Malo učenije to možemo izraziti oprekom sakralno ÷ profano.
Vitomir Belaj, Hod kroz godinu: pokušaj rekonstrukcije prahrvatskog mitskog svjetonazora, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2007, str. 26. i 30.

[11] Dijastola simbolički odgovara izdisaju, odnosno širenju, a sistola udisaju, odnosno skupljanju. Ova naizmjenična stanja u mikrokosmosu odgovaraju analognim procesima na razini makrokosmosa. René Guénon, slijedeći tradicionalnu simboliku, dva svekosmička načela uspoređuje s kretanjem „čunka napred-nazad na kosmičkom razboju“. U tom smislu zanimljivo je da sanskrtski termin tantra, naziv za drevnu duhovnu i religijsku tradiciju koja je obilježila velik dio Azije, etimološki upućuje na tkanje, potku i razapinjanje. Ta nas značenjska veza vraća slici kosmosa kao tkanja u kojem se prepliću dva načela, dvije energije. Na makrokosmičkoj razini to tkanje stvara, poslužimo li se kineskim registrom pojmova, „deset hiljada stvari“ — sveukupnost pojavnog svijeta.
Tradicionalni čovjek imao je, u okrilju vlastitih kultura i nauka, fascinantnu sposobnost prepoznavanja tih dvaju kosmičkih načela i njihova djelovanja ne samo u mikrokosmičkim i makrokosmičkim pojavama nego i u predmetima koje je sam izrađivao. Tako su pojedina drevna oruđa i oružja, osobito ona s dvostrukom oštricom, mogla postati simboličkim izrazima dvostrukog djelovanja kosmičkih sila. S tim u vezi možemo spomenuti dvostruku sjekiru (labrys) u staroj Grčkoj, odnosno baltu u bosanskoj sufijskoj tradiciji, ili zulfikar-sablju koja se u islamskoj simbolici povezuje s hazreti Alijem. Njihova dvostruka oštrica, svaka na svoj način i u vlastitom simboličkom kontekstu, upućuje na komplementarna djelovanja koja se očituju u parovima poput stvaranja i razaranja, života i smrti… U duhovnom ključu, međutim, ta se dvojnost ne svodi na suprotstavljenost dvaju načela niti se u njoj iscrpljuje, nego upućuje na njihovo nadilaženje i prepoznavanje Jednosti koja ih obuhvata. Posmatrana u svjetlu odgovarajućih tradicionalnih učenja, takva oružja mogu postati simboličkim izrazima duhovnog puta spoznaje i svjedočenja tawḥīda – Božje jednoće, čija se Jednost očituje u mnoštvu.
(Bilješka je nadahnuta jednim razgovorom i njezinim pitanjem o simbolici dvostruke sjekire.)
Rene Genon, Velika trijada, str. 44-45. i 49.

[12] U vedskoj kosmologiji kalpa odgovara kosmičkom ciklusu manifestiranja („rođenju“), dočim je pralaya njegovo rastvaranje („smrt“).
Cf. René Guénon, Man and His Becoming According to the Vedānta, translator Richard C. Nicholson, 3rd rev. ed., Sophia Perennis, Hillsdale, NY, 2001, str. 127-128. i 146-147.

[13] Cf. René Guénon, Istok i Zapad. Ezoterizam Dantea, str. 226.

[14] Jean Chevalier i Alain Gheerbrant, Rječnik simbola, treće prošireno izdanje, MH, Zagreb, 1989, str. 778.

[15] Kaducej u najosnovnijem smislu označava štap. Štap kao slika osovine u mikrokosmičkom kontekstu jeste kičma (sanskrt. merudaṇḍa – kralježnica) koju, dakako, treba shvatiti u prenesenom, duhovnom smislu (prisjetimo se u našoj kulturi izreke da neko ima ili je bez kičme, unatoč tome što u fizičkom smislu i dalje uspravno hodi!). Kako god, bilo da je riječ o štapu ili kičmi, valja znati da je posrijedi simbol osovine (vertikale) oko koje se u suprotnim smjerovima uvija dvostruka spirala. To su, ponavljamo, slike svega do sada rečenog, ali na mikrokosmičkoj razini: dva polariteta (sanskrt. nāḍī: iḍā i piṅgalā) koji se uvijaju, odnosno slaze i uzlaze duž središnjeg suptilnog kanala (osi) – njihova stanja slika su duhovnog razvoja svakoga jastva. Vratimo se kaduceju: dvije zmije koje se uvijaju oko štapa predstavljaju dva gore naznačena polariteta.

[16] René Guénon, Istok i Zapad. Ezoterizam Dantea, str. 203.

[17] Cf. Rene Genon, Velika trijada, str. 35. i 38.

[18] René Guénon, Istok i Zapad. Ezoterizam Dantea, str. 162.

[19] Za sada se u ovom radu držimo interpretacije da je riječ o nišanu – muslimanskom nadgrobnjaku. Ipak, kao mogućnost koju ne treba posve isključiti ostaje i pretpostavka da je riječ o stećku (steli), odnosno kršćanskom nadgrobnjaku. Naime, na ovom spomeniku nema obilježja koja bi nedvosmisleno upućivala na religijsko-konfesionalni identitet pokojnika, bilo da je riječ o osobi koja je pod njim ukopana ili o osobi kojoj je spomenik podignut, ukoliko je riječ o kenotafu. Njegova forma (stela – obelisk) predstavlja upravo onu morfološku kariku u kulturno-historijskom i razvojnom slijedu stećak → nišan.
Cf. Šefik Bešlagić, Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini, Djela, knj. LIII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 30, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1978.

[20] Vidjeti zasad još uvijek neprevaziđeno djelo o navedenoj temi: Šefik Bešlagić, Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini.

[21] Smatramo da nije posve bezrazložno spomenuti motiv kola na stećcima. Mnogi su znanstvenici, među njima i Dubravko Lovrenović (1956–2017), isticali mogućnost da je riječ o posmrtnim kolima, odnosno obrednim kolima koja su bila sastavni dio posmrtnog obreda. Kolo, poput dvostruke spirale, poznaje dva suprotna pravca kretanja, što se može dovesti u vezu s komplementarnim makrokosmičkim i mikrokosmičkim ritmovima. Posmrtna kola, po svemu sudeći, mogu se razumjeti i kao oblik obredne podrške pokojniku na njegovu duhovnom putu, odnosno u procesu koji Mircea Eliade (1907–1986) razmatra u kontekstu kosmizacije. Drugačije kazano, u registru kršćanskih teološko-eshatoloških pojmova, posmrtno kolo, kakvo je prikazano na stećcima, može se dovesti u vezu s kršćanskim učenjem o uskrsnuću i životu poslije smrti. U tom kontekstu i dvostruka spirala može se tumačiti kao simbolički izraz istog učenja, odnosno vjerovanja.
Dubravko Lovrenović, Stećci: bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2009, str.71-75.

[22] Seyyed Hossein Nasr, Sufijski komentar Lao-Tzu-ovog Tao Te Ching-a: Put i njegova Vrlina, preveo u bosanski Nevad Kahteran, Fons Vitae, Louisville, 2025, str. 33; elektronsko izdanje (PDF), dostupno na: https://fonsvitae.com/wp-content/uploads/woocommerce_uploads/2025/06/Sufijski-komentar-Lao-Tzu-ovog-Tao-Te-Ching-a-Put-i-njegova-Vrlina-guthkl.pdf (pristupljeno 10.11.2026)

[23] René Guénon, Istok i Zapad. Ezoterizam Dantea, str. 151.

[24] Srodan simbol spirali, pa tako i dvostrukoj spirali, svakako je meandar: meandar i nije drugo negoli spirala s linijama lomljenim pod pravim uglom. Ipak, u ilirskim kulturama, naročito na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, meandar je rijetko zastupljen.
Aleksandar Stipčević, Kultni simboli kod Ilira, posebna izdanja, knj. LIV, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 10, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1981, str. 11.

[25] Ibid., str. 9-11.

[26] Ibid., str. 11.

[27] Mak Dizdar, Kameni spavač: Stone sleeper, prijevod: Francis R. Jones, pogovor: Rusmir Mahmutćehajić, Did, Sarajevo, 1999, str. 28

[28] https://zemaljskimuzej.ba/predmet/posuda-butmirske-kulture/#gallery-2 (pristupljeno 10.11.2026)

[29] https://www.enciklopedija.hr/clanak/danilska-kultura (pristupljeno 10.11.2026)
Napominjemo da su ritoni pronađeni i na prostoru BiH i to u Kaknju, potom u blizini Bune.
Alojz Benac, Religijske predstave prastanovnika južnoslavenskih zemalja, Djela, knj. LXXXIV, Centar za balkanološka ispitivanja, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2012, str. 63-65.

[30] Alojz Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964, str. 78-79.

[31] Za motiv dvostruke spirale, osobito na fibulama, Borivoj Čovići naglašava da su nazvane naočaraste “због тога што, са своја два спирална диска, подсјећа на наочаре“.
Боривој Човић, Од Бутмира до Илира, Веселин Маслеша, Сарајево, 1976, стр. 145.

[32] Ibid., стр. 144.

[33] Alojz Benac, Religijske predstave prastanovnika južnoslavenskih zemalja, str. 85.

[34] Đuro Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, Veseli Masleša, Sarajevo, 1972, str- 148-149.