Titus Burckhardt (1908–1984) u djelu Alhemija – nauka o kosmosu, nauka o duši naglašava da tradicionalna alhemija nije bila protohemija. Riječ je, prije svega, o znanosti koja se bavila oplemenjivanjem ljudske duše, pri čemu je koristila simbolički jezik preuzet iz metalurgije, što u bosanskom kulturnom kontekstu može podsjetiti na tradiciju saljevanja strave, o čemu će više biti riječi u narednom tekstu. Metalurški procesi tako postaju slike unutarnjih procesa čovjekova preobražaja, dok metali označavaju različite stupnjeve duhovne zrelosti i plemenitosti.
S druge strane, Mircea Eliade (1907–1986) u više je svojih radova ukazivao da se najstariji slojevi alhemijske simbolike nisu služili prvenstveno metalurškim, nego biljnim simbolima. Sjeme, klijanje, rast, stablo, cvijet i plod predstavljali su temeljne simbole procesa sazrijevanja i preobrazbe. Otuda stablo života, ruža, ljiljan, vinova loza, mandragora i rajski vrt zauzimaju istaknuto mjesto u simboličkom jeziku tradicionalne alhemije.
Premda polaze iz različitih istraživačkih perspektiva, koje nisu međusobno oprečne, i Burckhardt i Eliade ukazuju na činjenicu da je alhemija izvorno predstavljala duhovnu znanost o čovjekovoj unutarnjoj preobrazbi. U tom smislu valja razlikovati tradicionalnu alhemiju od njezinih kasnijih i često vulgariziranih oblika, koje su pojedini autori nazivali puhačima (souffleurs), a koji su težište premjestili s duhovne transformacije na doslovnu proizvodnju zlata.
U tom kontekstu posebno je zanimljiv jedan etnografski zapis iz Bosne i Hercegovine s kraja XIX stoljeća. Riječ je o narodnoj predaji o travi zlatici, biljci koja posjeduje moć pretvaranja običnih tvari u zlato. Iako je predaja do nas dospjela u fragmentarnom obliku, zaogrnuta slojevima zaborava i naknadnih tumačenja, ona čuva motive koji iznenađujuće podsjećaju na starije alhemijske obrasce. Poput suhih ljuski koje obavijaju jezgru lukovice, i ovdje je potrebno pažljivo razlikovati vanjske narativne naslage od mogućeg simboličkog središta predaje. Upravo u tom središtu možda se nazire blijedi, ali još uvijek prepoznatljiv odjek nekadašnje duhovne znanosti o preobrazbi duše.
„Često čujemo u našeg naroda pričanja, po kojima možemo naslućivati, da su se u stara vremena u ovijem krajevima mnogo bavili alhemijom, ne bi li kako god pronašli lapis philosophorum, ili drugim imenom veliki magisterij, da tako mogu petvarati proste metale u zlato.
Gosp. Ivan Zovko, naš vrli suradnik, čuo je u Hercegovini, gdje pričaju, kako je u davna vremena neki čovjek od Boga zaželio, da sve, što on pogleda, samo kad to hoće, odmah se pretvori u zlato, i kako mu je Bog tu molbu uslišio i od to doba – vele – da je zlato postalo i svijet ga stao sabirati i tražiti, da se njime obogati. Mnogi vjeruju i dan danas, da se nedrage kovine mogu pretvoriti u zlato, samo kad bi ko znao izgovoriti nekakvu molitvu, koju niko živ na svijetu ne razumije. Ali ta se je molitva zaboravila, pa je se više niko ne sjeća…
U Čajniču zabilježio je pak g. Stevan Delić, također naš vrijedni suradnik, evo ovo:
Što bijaše u srednjem vijeku alhimistama kamen mudrosti, to je i dan danas našemu narodu trava zlatica, ili kako je braća muhamedanci (muslimani, nap. aut.) zovu – ćimijun oth. Travu zlaticu teško je naći, pa s toga se i ne može kazati kakva je. Samo se zna: čega se dodirne, odmah se pozlati; a s čim se smješa – suho zlato postane. S toga blago onome do vijeka, koga sreća nanese, te zlaticu nađe! Najprije će se dogoditi – vele – da će je koza, ili ovca naći; pa kad je pasući pregrize i pojede, zubi joj se pozlate, a meso joj postane, kao dukat žuto. No dešavalo se, da su se i ljudi na nju natuturavali – ali je nikad naći. Tako je prije nekoliko godina – kako mi kazivaše – neki muhamedovac kosio čajir (livada, sjenokos, nap. aut.) na Stražici više Čajniča, kad mu se na jednom kosa pozlati. On se sjeti šta je, ali zalud, zlatice ne nađe! Tako se isto i mnogom koscu događalo, ali još ni jedan, da je zlaticu našao, a teško da će je i naći. Samo je – kažu – bio neki šejh, koji je dobro trave poznavao. On je – vele – nabrao hiljadu i jedan različit cvijet. To je sve cvijeće lijepo po bošču (stolnjak, platno, nap. aut.) razastro i na suncu osušio. Pošto je osušio, onda je sav taj hiljadu i jedan cvijet među dlanovima u prašak satro. Iza toga uzeo je tavu punu olova i na vatru metnuo. Kad se olovo rastopilo, zgrabi među prstima od onoga praška i pospe po olovu, a u tome bukne plamen iz tave. On isto učini i drugi i treći put; pa kad skine tavu s vatre, imaš šta vidjeti: sve samo čisto zlato! Zlato iznese na pazar (pijacu, nap. aut.) i tu ga je rezao i svijetu za novac prodavao. On je jedini, koji se pamti, da je zlaticu nalazio i olovo u zlato pretvarao.“[1]
[1] Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, god. III, knj. II, Sarajevo, 1891, str. 222-223.
