zapisi

Ovo je zaista došlo iz istog izvora (min miškātin wāḥidatin)
kao i ono što je Isus donio.
(En-Neǧāšī, abesinski negus, VII stoljeće)[1]

Nedavno preminula islamologinja i historičarka religija Jane Idleman Smith (1937-2026), u radu naslovljenom Islam i kršćanstvo, objavljenom u zborniku Oksfordska historija islama (prir. John L. Esposito), donosi vrijedan osvrt na jedan iznimno važan događaj iz ranoga Muhammedovog poslaničkog perioda. Prije nego što čujemo riječi Jane I. Smith, prisjetimo se povijesnog događaja o kojem govori.

---

Malobrojnu muslimansku zajednicu u Meki sve intenzivnije progone pripadnici vladajućeg plemena Kurejš, nastojeći, između ostalog, zadržati potpunu kontrolu nad vodećim trgovačkim središtem Arabije – Mekom. U takvim okolnostima Muhammed je, vjerovatno oko 615. godine[2], jednu skupinu muslimana i muslimanki, prema većini izvora njih osamdesettroje[3], ponajprije one koji su u tadašnjim međuplemenskim odnosima bili najmanje zaštićeni, uputio u kršćansku Abesiniju (Habeš, današnja Etiopija), kako bi ondje pronašli utočište i zaštitu od progona.

Rani muslimanski biografsko-historiografski izvori (sire), prije svega oni koje su sastavili Ibn Ishak (VIII st.), a potom i Ibn Hišam (VIII-IX st.), bilježe da je Muhammed tom prilikom kazao:

„Kako bi bilo da odete u Abesiniju!? Tamo ima jedan kralj kod kojega se nikome nasilje ne čini. To je zemlja istinoljubivosti,…“[4]

Muhammedovo kazivanje o kršćanskoj Abesiniji kao zemlji istinoljubivosti odnosno iskrenosti, u dosluhu je s kur'anskim rijekom koji kazuje da su muslimanima, odnosno vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’.[5]

Odlazak muslimana i muslimanki u Abesiniju predstavlja prvu hidžru u historiji islama, koja je prethodila velikoj Hidžri u Medinu[6]. Svi relevantni rani islamski izvori naglašavaju da su muslimani i muslimanke u Abesiniji bili srdačno primljeni te da im je omogućeno slobodno obavljanje vjerskih obreda.

Strahujući da bi ova muslimanska zajednica mogla predstavljati političku i ideološku opoziciju, mekanska je elita za njima poslala izaslanstvo sastavljeno od dvojice Kurejšija – ‘Abdullaha ibn Ebi Rebi'e i ‘Amra ibn el-‘Asa ibn Vaila – noseći bogate darove za abesinskoga vladara i njegov dvor. Cilj njihova poslanstva bio je ishoditi povratak muslimanskih izbjeglica u Meku (repatrijacija emigranata[7]).

Stupivši pred abesinskoga vladara, negusa, izaslanici su, nakon što su darivali dvor, zatražili izručenje muslimanskih iseljenika. Predstavili su ih kao luđake našega naroda koji su napustili vjeru svoju (predislamski arabljanski politeizam), ne radi vaše vjere (kršćanstva), već radi one koju su izmislili, one koja je nepoznata i nama i vama.[8]

Takva optužba, iznesena pred negusom i okupljenim crkevnim dostojanstvenicima (episkopima), nije mogla ostati bez odjeka, osobito zato što je u središtu rasprave stavila pitanje religije. U ranom srednjem vijeku religija je bila jedno od temeljnih pitanja javnog i političkog života, pa je negus odlučio saslušati i drugu stranu. Pozvao je predstavnike muslimanske izbjegličke zajednice kako bi iz prve ruke čuo u šta vjeruju i šta njihova nova religija naučava.

Posebno ga je zanimalo šta islam kazuje o Isusu. To ne iznenađuje, budući da je Abesinija bila kršćanska zemlja, a kršćanstvo izrazito kristocentrična religija.

Prije nego što čujemo odgovor muslimana, vrijedi pogledati kako abesinske kršćane, a posebno njihova vladara, opisuje Martin Lings (Abū Bakr Sirāj ad-Dīn, 1909-2005), autor jedne od najcjenjenijih biografija poslanika Muhammeda, napisane iz perspektive tradicionalne islamske historiografije:

Oni bijahu kršćani, mnogi od njih iskreni. Bili su kršćani, služili su Jednom Bogu, i u tijelu svome nosili znamen pričesti. Kao takvi oni bijahu osjetljivi na razliku između svetog i poganskog, i jasno su mogli prepoznati poganog čovjeka poput Amra
(izaslanika Mekasnkih glavešina, nap. aut.).[9]

Priliku da predstavi islam dobio je Dža'fer ibn Ebi Talib, najvještiji govornik među muhadžirima (izbjeglicama). U uvodnom obraćanju govorio je o moralnom stanju predislamskog arabljanskog društva[10], a zatim je, prema predaji koju prenosi Ummu Selema – sudionica ovih događaja[11] i buduća Poslanikova supruga[12] – proučio početne ajete iz kur'anske sure Merjem[13].

Ummu Selema pripovijeda:

‘Imaš li kod sebe išta što je došlo od Allaha / Boga?’, upitao je Nedžaši (negus, nap. aut.). ‘Imam’, odgovorio je Dža'fer.
‘Pročitaj mi!’

On mu je pročitao početak sure Merjem, a Nedžaši je, Allah mi, tako zaplakao da su mu se suze slijevale u bradu! Plakali su i njegovi episkopi – suze su im kapale na knjige[14]. Zatim je Nedžaši rekao:
‘Ovo i ono što je došlo Isusu bez sumnje je iz istog izvora![15]

Dan poslije nastavljen je razgovor muslimana s abesinskim vladarem. Ovoga puta negus je želio čuti šta islam naučava o Isusu. Dža'fer je, pozivajući se na Kur'an, odgovorio:

Kažemo o njemu ono što nam je o njemu prenio naš Poslanik, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji; on nam je rekao: ‘Isa (Isus, nap. aut.) je Allahov rob, Njegov poslanik, Njegov duh i Riječ Njegova koju je ubacio u čistu djevicu Merjem (Djevu Mariju, nap. aut.).’

Nedžaši je rukom udario po tlu i sa zemlje uzeo jedno malo drvce. ‘Isus, sin Marijin, je samo ovoliko drukčiji od toga kako si ga opisao!’, rekao je.[16]

Patrijarsi oko njega su negodovali.

‘Boga mi je tako, svejdeno što negodujete!’, rekao im je on. ‘Vi sada idite – u mojoj zemlji ćete biti sigurni. Ko vas uvrijedi, biće kažnjen… Ko vas uvrijedi, biće kažnjen! Nijednog od vas ne bih povrijedio za brdo zlata! Vratite toj dvojici njihove poklone – njihovi mi pokloni ne trebaju!’[17]

---

Nakon ovog kratkog prikaza povijesnog susreta prvih muslimana s kršćanima i reakcije abesinskog, odnosno etiopskog negusa, koji je sa strahopoštovanjem slušao kur'anski rijek o Isusu, vratimo se islamologinji s početka našeg teksta, Jane I. Smith. Ona zapaža:

Ovi i drugi primjeri utvrđuju kod muslimana ubjeđenje da islam nije proizašao iz kršćanstva već da predstavlja božansku objavu, što je bar dio kršćana za vrijeme Muhammedova života priznavalo. Sam Kur'an govori o jevrejima i kršćanima kao primaocima Knjige ili svetih spisa koji su bili predmet ranije objave, naime Tore, Psalama i Evanđelja.[18]

---

Središnji historiografski izvor za rekonstrukciju ovoga susreta rane muslimanske zajednice s abesinskim kršćanima je Ibn Hišamov[19] životopis (sira) poslanika Muhammeda. U tome se kazivanju pojavljuje abesinski vladar, poznat pod imenom Negus / Nedžaši.

Ko je zapravo bio taj vladar?

Islamska tradicija pod nazivom Negus / Nedžaši čuva uspomenu na abesinskog, odnosno etiopskog vladara koji je pružio utočište prvim muslimanima. Valja, međutim, podsjetiti da Negus nije vlastito ime, nego vladarska titula koja potječe iz klasičnog etiopskog jezika ge'eza[20] (nəguś – vladar, kralj; nəguśä nägäśt – kralj kraljeva). Iza te titule krije se lično ime koje islamska tradicija bilježi kao Aṣḥama ibn Abjar.

Nadalje, ime Aṣḥama ibn Abjar zapravo je arabizirani oblik izvornog etiopskog imena – kojeg tačno imena ostaje još uvijek otvoreno pitanje u historiografiji.[21]  

Za naše razmatranje, međutim, važnije je nešto drugo:

Pozivajući se na kazivanje Ummu Seleme, Ibn Hišam abesinskom negusu pripisuje izuzetno znakovitu sintagmu kojom ovaj mudri vladar izražava uvjerenje da kršćanstvo i islam imaju zajednički transcendentni izvor. Riječ je o sintagmi min miškātin wāḥidatin – iz istog izvora.

Negusove riječi (min miškātin wāḥidatin – iz istog izvora) u punom su skladu s brojnim kur'anskim ajetima koji govore da kršćanstvo, islam i druge objavljene religije imaju zajedničko transcendentno ishodište:  

„Svaki narod je imao poslanika…“
(X:47)

“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte…”
(XVI:36)

Upravo u tom transcendentnom Istoku treba tražiti naš zajednički, poslužimo li se terminologijom likovne umjetnosti, imprimatur, na kojem počivaju ne samo mnogi kršćanski i islamski obredi, odnosno ortoprakse, nego i njihova vjerovanja – ortodoksije.

Stoga, prepoznamo li između ove dvije religiozno-duhovne tradicije istosti i sličnosti, ne bismo smjeli dopustiti da vlastiti spoznajni horizont zarobimo u okove odviše (pri)prostih prosudbi kao što su:

• šta je ko od koga preuzeo;
• ili, još pogubnije, koja od ovih dviju tradicija naginje onoj drugoj.

Naglašavamo, kršćanstvo i islam, ma koliko bili slični, ne naginju jedno drugome. Oboje naginju zajedničkom Jednom!

Nažalost, takovrsni pristupi (šta je ko od koga preuzeo; ko kome naginje) snažno su obilježili evrocentričnu, a potom i orijentalističku znanost, osobito islamologiju. Takvi su pristupi u islamu, posebno u njegovoj duhovnoj dimenziji – tesavvufu ili sufizmu – prepoznavali, a nerijetko i unaprijed učitavali, elemente čije su porijeklo tražili u kršćanskim ili drugim religijskim tradicijama, dok su njihovo ishodište rijetko tražili u samom konstitutivnom vrelu islama: Kur'anu napose, ali i sunetu.

Takav evrocentrični, odnosno orijentalistički pristup vremenom je, nažalost, dijelom prihvaćen i među samim muslimanima. Posljedica toga često je bilo postupno udaljavanje od vlastite religijske, a naročito duhovne tradicije.

Kao ilustrativan primjer može poslužiti promišljanje Alije Izetbegovića (1925-2003) o dervišima, derviškim redovima i mističnoj filozofiji, odnosno sufizmu – onome što je, prema riječima prof. Seyyeda Hosseina Nasra, srce islama[23].

Poslušajmo dio njegova razmišljanja, koje, smatram, pokazuje obilježja orijentalističkog načina interpretiranja sufizma:

Poznato je da neki društveni redovi[24] (islamska verzija monaštva), nisu odbacivali alkoholna pića. Ali derviš je degradacija muslimana. Islam znači napredak od Isusa ka Muhammedu, a.s. Derviš je vraćanje od Muhammeda ka Isusu. U derviško-kršćanskom osjećanju i viđenju svijeta zabrana alkohola i droga nema osobitog smisla. Kršćani nisu osjećali ništa neprihvatljivo u tome da je ‘vino krv Isusova’ (euharistija). Ovdje se ne nalazi ni u tragu od budućeg islamskog odbacivanja vina kao harama, kao teškog grijeha. Kada zabranjuje alkohol, islam ne funkcionira kao religija, nego kao nauka.

[…]

Derviški redovi i mistična filozofija koja se nalazi u njihovoj osnovi svakako je najkarakterističnija forma ovog skretanja, koje bi se moglo nazvati kristijanizacijom islama, vraćanjem islama od Muhammeda, a.s., natrag ka Isusu.[25]

Izetbegovićev osvrt na sufizam pokazuje obilježja orijentalističkog obrasca interpretacije, jer islamsku duhovnost (sufizam, odnosno derviše, derviške redove i mističnu filozofiju) ne tumači iz njezinih vlastitih islamskih izvora, nego je prvenstveno prikazuje kao posljedicu kršćanskog utjecaja i udaljavanja od izvornog islama. Pri tome valja napomenuti da se ovdje ne bavimo njegovim percepcijama i vrijednosnim sudovima spram kršćanstva – s kojima se ne slažemo – jer oni nisu predmet ove analize. Predmet našeg razmatranja isključivo je način na koji Izetbegović interpretira sufizam unutar islamske tradicije.

---

Ovih, ali i drugih sličnih riječi prisjetimo se kad god se suočimo s jednom apsurdnom situacijom: da pojedini savremeni bosanski muslimani i muslimanke, bilo kao simpatizeri bilo kao pripadnici tarikata (muhibi, derviši, šejhovi; muridi, muršidi), upravo Aliju Izetbegovića svrstavaju među autentične islamske mislioce i mudrace, odnosno među one savjesne i svjesne muslimane koji islam ne raskorjenjuju iz njegova duhovnog humusišta – srca islama – niti mu presijecaju duhovne arterije kojima su prožete i njegove izvanjske (egzoterijske; ar. ẓāhir) dimenzije.

Apsurd se, možda, najzornije očituje upravo na sljedećoj fotografiji:

Bosanska tekija u Vukeljićima (Živčići), 1991.
U sredini Alija Izetbegović; s njegove lijeve strane šejh Behaudin Hadžimejlić,
do njega šejh Muhamed Hadžimejlić, te drugi šejhovi i derviši.[26]

---

[1] Younus Y. Mirza, Marija u islamu – Merjem kroz stoljeća, s engleskog prevela Elmina Mušinović, CNS, Sarajevo, 2026, str. 51.

[2] Usp.: William Montgomery Watt, Muhamed: prorok i državnik, preveo Milenko Mandić, Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 67-68; Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s.: Život, knj. I, prijevod i stručna redakcija Nerkez Smailagić, III izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 244.

[3] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, priredio Abdusselam Harun, preveo Mustafa Prljača, Bemust, Sarajevo, 1998, str. 61.

Ibn Hišam naglašava da ovaj broj ne uključuje djecu koja su doputovala iz Meke ili djecu koja će se roditi u Abesiniji. Također, u ovoj grupi muhadžira bila je i kći poslanika Muhammeda, Rukajja, te njen suprug Osman ibn Affan – koji će kasnije postati treći halifa. Upravo slanjem svoje kćeri Poslanik je pokazao koliko se sigurno osjećao šaljući prve muslimane u Abesiniju i koliko je vjerovao da je to sigurno utočište za njih.
Younus Y. Mirza, Marija u islamu – Merjem kroz stoljeća, str. 47.

[4] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 61.

[5] Kur’an, V:82.

[6] Usp.: Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 61.

[7] William Montgomery Watt, Muhamed: prorok i državnik, str. 70.

[8] Martin Lings (Abū Bakr Sirāj ad-Dīn), Muhammed: život njegov osnovan na vrelima najstarijim, prijevod i bilješke Rusmir Mahmutćehajić, Oslobođenje, Sarajevo, 1995, str. 91; usp.: Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 62.

[9] Martin Lings (Abū Bakr Sirāj ad-Dīn), Muhammed: život njegov osnovan na vrelima najstarijim, str. 92.

[10] Usp.: Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s.: Život, str. 246; Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 63.

[11] Poslanikova supruga Ummu Selema zapravo je glavni izvor ranim biografima (Ibn Ishaku i Ibn Hišamu) o ovom iseljeništvu u Abesiniju te o nastupu Dža’fera pred abesinskim dvorom i negusom.
Usp.: Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 62-65; Martin Lings (Abū Bakr Sirāj ad-Dīn), Muhammed: život njegov osnovan na vrelima najstarijim, str. 92.

[12] Younus Y. Mirza, Marija u islamu – Merjem kroz stoljeća, str. 47.
Vrijedi napomenuti da je za vrijeme boravka u Abesiniji Ummu Selema kasnije Poslaniku kazivala da je posjetila crkvu Svete Marije – ovo bilježi i prenosi Buhari.
Usp.: Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s.: Život, str. 248.
Ummu Selema bila je izuzetno inteligentna žena, a isticala se kao izvrsna poznavateljica islamskog prava (fukahā’), ali i kao neko ko je sačuvao, odnosno prenio preko 300 hadisa.

[13] Kur’anske ajete sure Merjem koje je Dža’fer ovom prilikom recitovao na abesinskom dvoru su:

A spomeni u Knjizi i Merjemu (Mariju), kad ona od ukućana svojih na istočno mjesto ode, pa zastor jedan uze da se od njih zastre, a Mi smo k njoj poslali Džibrila (Gabrijela) i on joj se pokaza u liku muškarca lijepoga! I ona uzviknu: ‘Tražim utočište kod Svemilosnog od tebe, ako Njega bojiš se!’
‘Ja sam samo’ – reč on – ‘izaslanik Tvoga Gospodara, da ti podarim čista dječaka!’ ‘Kako ću ja imati dječaka’ – povika ona – ‘kad me muškarac nijedan dotako nije, a ja nisam bludnica!’ A on reče: “Tako će biti! Gospodar tvoj je rekao: ‘To je Meni lahko!’ i da ga učinimo Znamenjem svijetu i Milošću od Nas, a to je već sve određeno!’”
(Kur’an, XIX:16-21)

[14] Prethodno je Ummu Selema kazala:

Kad su (muslimani, nap. aut.) ušli kod kralja, koji je već bio pozvao svoje episkope, a oni oko njega otvorili svoje knjige, on ih je upitao: ‘Kakva je ta vjera zbog koje ste napustili svoj narod, a niste ušli u moju vjeru (kršćanstvo, nap. aut.), niti u vjeru bilo kojeg drugog naroda!?’

Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 63.

[15] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 64. (podebljao R. Ibrović)

Potonju rečenicu donosimo i u sljedećim prevodima:

To je doista došlo iz udubine iste kao i ono što Isa donese.*
Izvor tog svjetla isti je kao i izvor Isusove poruke.**

*Martin Lings (Abū Bakr Sirāj ad-Dīn), Muhammed: život njegov osnovan na vrelima najstarijim, str. 94.
** Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s.: Život, str. 247.

[16] Vrijedi ponuditi formalno nešto drugačiji prevod:

‘Isus nije ni za debljinu kože na koštici datule više od onoga što je’ Muhammed za njega rekao.

Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s.: Život, str. 247.

[17] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 64.

[18] Jane I. Smith, Islam i kršćanstvo, u: Oksfordska historija islama, priredio John L. Esposito, preveli Ahmet Alibašić et al., Selsebil, Živinice, 2005, str. 284.

[19] Ibn Hišam (puno ime: Ebu Muhammed ‘Abdulmelik b. Hišam b. Ejjub el-Himjeri) bio je arapski historičar i biograf poslanika Muhammeda. Rođen je u Basri, a najveći dio života proveo je u Egiptu, u području Kaira i Fustata, gdje je i umro 833. godine. Njegova redakcija starijeg Ibn Ishakovog životopisa (Sīra rasūl Allāh) zajedno s izvornim djelom Ibn Ishaka predstavlja jedan od najvažnijih izvora za rekonstrukciju života poslanika Muhammeda.
Više o “hidžri prije Hidžre” vidjeti u: Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s.: Život, str. 244- 251; Martin Lings (Abū Bakr Sirāj ad-Dīn), Muhammed: život njegov osnovan na vrelima najstarijim, str. 91-95.

[20] Etiopski jezik ge'ez pripada semitskoj skupini jezika, kao i arapski. Danas se i dalje koristi kao liturgijski jezik Etiopske pravoslavne tewahedo crkve, nekalcedonske crkve miafizitske kristološke tradicije. Etiopska pravoslavna tewahedo crkva nasljednica je drevne Etiopske crkve, čije je poglavare stoljećima imenovao koptski patrijarh Aleksandrije, sve do stjecanja autokefalnosti 1959. godine. Premda je svoje početke dugovalo aleksandrijskoj tradiciji, etiopsko se kršćanstvo tokom stoljeća razvijalo razmjerno samostalno, izvan neposrednoga kulturnog i teološkog utjecaja bizantske tradicije. Takva, uvjetno rečeno, autohtonost osobito se očituje u etiopskoj sakralnoj umjetnosti – likovnoj, arhitektonskoj i drugim njezinim oblicima.
Usp.: https://www.enciklopedija.hr/clanak/etiopska-crkva; https://www.ethiopianorthodox.org/english/indexenglish.html  (pristupljeno 07.2026)

[21] Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s.: Život, str. 251.

[22] El-Gazāli, Niša svjetlosti, prijevod i predgovor Enes Karić, Mešihat Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 1995.

[23] Seyyed Hossein Nasr, Srce islama: trajne vrijednosti za čovječanstvo, preveli Enes Karić et al., El-Kalem, Sarajevo, 2002.

[24] Iz konteksta jasno razaznajemo da je riječ o grešci te da se ne radi o „društvenim redovima“ nego o „derviškim redovima“!

[25] Alija Izetbegović, Islam između Istoka i Zapad, Svjetlost – El-Kalem, Sarajevo, 1995, str. 192-193.

[26] https://www.facebook.com/photo/?fbid=915611472180320&set=pcb.915611582180309&locale=ku_TR (pristupljeno 07.2026)