Stoljećima i milenijima ljudi su u okrilju različitih kultura, napose religioznih i duhovnih tradicija, posmatrali svijet oko sebe, ali i sebe same – izvana i iznutra – te u njemu iščitavali, a neki će reći i učitavali, znakove u skladu s vlastitim duhovnim vidicima. Čovjek islamskog univerzuma nije izuzetak. Upravo želimo dvijema zanimljivim čitanjima iz islamske, napose sufijske perspektive, dati riječ.
Šta nam kazuju ruke, a napose dlanovi s prstima ispruženim?
Kao što će nasljedovatelji Krista, dakle kršćani, rado posegnuti za jevrejskom Biblijom (Starim zavjetom, Tanahom) te je čitati i tumačiti iz kristocentrične perspektive – s kojom se Jevreji nerijetko neće složiti – tako će, istina neuporedivo rjeđe, i muslimani posezati za Starim i Novim zavjetom (odnosno, Tevratom, Zeburom, Indžilom i drugim suhufima), čitajući ih iz, za ovu priliku kažimo, kur'anocentrične perspektive. Ne treba posebno naglašavati da se ni kršćani ni Jevreji, u većini slučajeva, s takvim čitanjem – kojem je temeljni reper Kur'an – neće složiti. No ostavimo po strani slaganja i neslaganja. Pokušajmo fenomenološki pristupiti jednom razumijevanju izuzetno kratkog biblijskog retka, i to iz perspektive islamske duhovne tradicije, odnosno sufizma iliti tesavufa.
U biblijskom tekstu Knjiga o Jobu čitamo:
On pečati[1] ruku svakome čovjeku,
da bi svi ljudi spoznali djela Njegova.[2]
(Job 37,7)
Ovaj, kako smo ranije rekli, kratki biblijski rijek sufije će čitati u okrilju svoje sufijske znanosti poznate kao ‘ilm al-kaff, odnosno znanosti o simboličkom čitanju dlana/ruke – „duhovna antropologija ruke“. Općenito uzevši, znanost ili govor ruku, naglašavamo iz sufijske perspektive, najčešće se dovodi u vezu s naukom o Božjim imenima. Upravo su Božja imena ključna u gonetanju ne samo ljudskih ruku nego i čovjeka samog, in toto – čovjeka kao mikrokozmosa.
Pečat kojeg spominje navedeni tekst Knjige o Jobu, odnosno Ejubu, a.s., kako ga islamska tradicija (po)zna, ključan je za razumijevanje svega gore rečenog. Pečat ili na arapskom ḥātam istog je (pra)semitskog korijena kao i hebrejska riječ u izvornom tekstu Knjige o Jobu – ḥātam (חתם). Upravo „taj“ pečat nalazi se na rukama iliti dlanovima svakog čovjeka, a čine ga linije koje tvore, ili u kojima prepoznajemo, dva arapska broja:
a) na lijevom dlanu čitamo/prepoznajemo arapski broj 81: ۸۱
b) dok na desnom dlanu prepoznajemo arapski broj 18: ۱۸
Saberemo li ova dva broja (81 + 18), dobit ćemo broj 99.
Tek sada taj broj, 99, svima koji iole poznaju islamski nauk, ukazuje na 99 Božjih imena iliti svojstava, atributa o kojima se obilato govori u islamskoj tradiciji. Eto pečata kojim smo opečaćeni mi koji jesmo teomorfna bića ili, još bolje, ona koja to tek trebaju postati, svakako slijedeći stope vjerovjesnika, poslanika Muhammeda[3].
Riječ je o duhovnom pozivu kojeg će akademik Rešid Hafizović sljedećim riječima kazati:
„Istrajno ljubiti Poslanika islama, a.s., i dosljedno slijediti njegov uzoriti model življenja i djelovanja duhovna kultura sufizma oslovljava činom utapanja u etičko-moralne odlike Božjih Imena (al-takhalluq bi akhlāq Allāh – theomimesis), a krajnje stanje u koje ovaj čin theomimesisa uvodi onoga ko slijedi Pečatnog Poslanika islama, a.s., naziva se stanjem izbljeđenja boja ljudske egzistencije (talwīnāt al-mawjûd) u prevlasti jednosušne boje Božijeg Bitka (sigbhat wujûd Allāh). To je duhovno stanje theosisa (al-tahaqquq bi akhlāq Allāh), stanje u kojem realizirana muslimanska duša postaje khalīfa Božiji u mikrokozmosu i u makrokozmosu, čiji ljudski atributi su zakriveni sjenom karakternih odlika Božjih Imena i Atributa.“[4]
Nadalje, Božje ime Allah (ﷲ), za koje će mnogi reći da je Njegovo sveobuhvatno ime, prepoznajemo u otvorenom dlanu s ispruženim prstima. U ovoj tjelesnoj formi iščitavamo:
a) mali prst odgovara elifu (ﺍ)
b) prstenjak prvom lamu (ﻞ)
c) srednji i kažiprst drugom, udvojenom lamu (ﻞ)
d) te palac koji odgovara slovu ha (ﻩ)
Ruka, zapravo otvoreni dlanovi s ispruženim prstima, ima važnu i prepoznatljivu ulogu u islamskom obredoslovlju, kao i u drugim religijskim tradicijama.
֍
Na kraju, koji to nije, prisjetimo se Makove ruke:
RADIMLJA
Ruka
Ova ruka kaže ti da staneš
I zamisliš se nad svojim rukama[5]
[1] heb. ḥātam (חתם); ar. ḫātam (خاتم)
[2] Biblija: Sveto pismo Starog i Novog zavjeta, II. izdanje, prijevod iz “King James Bible” (1611.), Udruga Stablo života, Čakovec, 2020, str. 642.
[3] Govoreći iz kur’anocentrične perspektive. Dočim, kada govorimo iz kristocentričnog vidika onda se valja sjetiti Isusovog kazivanja:
Ja sam Put i Istina i Život:
nitko ne dolazi Ocu osim po meni.
Da ste upoznali mene,
i Oca biste moga upoznali.
(Iv 14,6-7)
Jeruzalemska Biblija, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak i Bonaventura Duda, 4. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003, str. 1529.
[4] Rešid Hafizović, U srcu sufijskog nauka, NI “Ibn Sina”, Sarajevo, 2026, str. 58.
[5] Mak Dizdar, Kameni spavač: Stone sleeper, prijevod/translation Francis R. Jones, Did, Sarajevo, 1999, str. 64.