U našem prethodnom tekstu Jedno Svjetlo – mnoštvo zraka, između ostaloga, govorili smo o ranom susretu prve zajednice muslimana i muslimanki s kršćanskom Abesinijom, odnosno Etiopijom. Upravo je kršćanska Abesinija pružila utočište najugroženijim mekanskim muslimanima i muslimankama. Pri tome valja podsjetiti da je sam poslanik Muhammed poslao ovu skupinu vjernika u Abesiniju riječima: Tamo ima jedan kralj kod kojega se nikome nasilje ne čini. To je zemlja istinoljubivosti…
U ovom kratkom tekstu nastojim ukazati na jednu važnu dionicu iz života poslanika Muhammeda, i to iz samih početaka njegova p o s l a n s t v a. Upravo u tim presudnim trenucima jednu od ključnih uloga imao je kršćanski mudrac – o njemu je ovdje riječ.
U Meki, prije početka Objave i poslanstva, Muhammed i njegova supruga Hatidža živjeli su i privređivali baveći se trgovinom. Muhammed je posjedovao izniman dar za trgovinu, ili, još preciznije, za organiziranje i vođenje trgovačkih karavana koje su putovale od Meke sve do Sirije.
Ta su putovanja, iscrpljujuće karavane i susreti s ljudima različitih kultura, a napose različitih religijskih i duhovnih tradicija, zasigurno poticali njegova traganja za Svetim. Stoga bi se, po povratku u Meku, često povlačio na brdo Džebel en-Nur (Brdo svjetlosti), na kojem se nalazi pećina Hira, gdje je u osami nalazio smiraj prijeko potreban svojoj duhovnoj potrazi.
Upravo na Brdu svjetlosti, u jednoj pećini, započinje Muhammedovo prisno iskustvo sa Svetim. Započinje Objava, a prve riječi koje mu prenosi arhanđeo Džebrail (Gabrijel) glase:
Uči (čitaj), u ime tvoga Gospodara koji stvara,
stvara čovjeka od zametka!
Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,
Koji po Pèru podučava,
Koji čovjeka podučava onome što ne zna.
(Kur’an, 96:1-5)
Ovaj susret sa Svetim bio je duboko potresan. Upravo u tom hijeropovijesnom trenutku, na samom početku Muhammedova poslanstva, na pozornicu stupa jedan kršćanin kojega islamska predaja pamti pod imenom Varaka ibn Neufel.
O ovom iznimno važnom susretu poslanika Muhammeda i kršćanskoga mudraca govori predaja koju bilježi Buharija (IX st.) u poglavlju Kako je Objava počela dolaziti Poslaniku[1]. Važno je pritom naglasiti da je Hatidža bila prva osoba kojoj je Muhammed povjerio svoje izvanredno, ali istodobno i zastrašujuće iskustvo susreta sa Svetim[2]. Upravo ga ona upućuje svome rođaku Varaki ibn Neufelu, uglednom kršćanskom mudracu i duhovnom autoritetu.
Poslušajmo kako ovu zgodu prenosi Buharija:
A zatim je (Hatidža) odvela Poslanika do Vereke b. Neufela b. Eseda b. ‘Abda el-‘Uzza, njezinog rođaka/stičevića. Vereka ibn Neufel je primio kršćanstvo u danima džahilijjeta[3] i sasvim je bio upućen u hebrejski jezik, a napravio je i prepis znatnog dijela Evanđelja u hebrejskom. U to je vrijeme on bio vrlo star čovjek, i već je bio izgubio svoj očni vid. Hatidža je rekla: ‘O rođaće, deder poslušaj sina tvoga brata!’* Na to je Vereka upitao Poslanika a.s.: ‘Sine mojega brata, šta si vidio?’ Na to je Poslanik Božiji ispričao sve što je video. Vereka je rekao: ‘To je upravo zakon (namus) koji je nekada poslan Musau b. ‘Imranu (tj. Mojsiju). O da sam barem mlad (sada, u danima tvoga poslanstva)! O kad bih mogao još poživjeti kad te tvoje pleme progoni!’
Na to je Božiji Poslanik upitao: ‘A, da li će me doista protjerati?’ ‘Da’ – odgovorio je Vereka – nijedan čovjek nije donio ono što si ti donio a da se s njime nije postupalo kao sa neprijeteljem. E, kad bih mogao živjeti do dana kad ćeš biti prognan, ja bih te svojski pomogao!’[4]
*Obraćajući mu se kao svojemu starom rođaku, ona je ukazala na Muhammeda kao na ‘rođaka Verkinog’ (premda on to nije bio), e da bi pokazala respect prema Vereki.
Nije nimalo nevažno što se među prvim ljudima koji su prepoznali vjerodostojnost Muhammedova duhovnog, zapravo poslaničkog iskustva nalazi upravo jedan kršćanin. Varaka ibn Neufel u događaju na Brdu svjetlosti nije prepoznao zabludu ni obmanu, nego kontinuitet iste Božje objave koju su prije Muhammeda primali Mojsije i drugi Božiji poslanici. Time početak islamske objave poprima i snažnu međureligijsku dimenziju: u njezinim prvim trenucima stoji glas kršćanskoga mudraca koji u Muhammedovu iskustvu prepoznaje trag istoga Boga kojemu i sam služi. U tome se krije jedna od najljepših poruka ove zgode – istina se prepoznaje po svome svjetlu (Svjetlu), a ne po granicama koje ljudi među sobom podižu.
Vratimo se početku ovog kazivanja:
Jedno Svjetlo – mnoštvo zraka
[1] Toshihiko Izutsu, Bog i čovjek u Kur’anu: semantika kur’anskog Weltanschauunga, sa engleskog preveo Enes Karić, CNS, Sarajevo, 2019, str. 147.
[2] Usp.: Ibid., str. 147.
[3] džahilijjet – tradicionalno se prevodi kao “Vrijeme neznanja” i koristi se da označi predislamski period u Arabiji.
[4] Ibid., str. 148.
