Drugog augusta, prema starom julijanskom kalendaru, bosanski muslimani i pravoslavci, zajedno s ovdašnjim Romima, obilježavaju blagdan Ilindan, odnosno Aliđun. Nekoliko dana ranije (20. jula) rimokatolici su već proslavili Ilindan prema novom, gregorijanskom kalendaru. U ovom kratkom zapisu osvrnut ćemo se na ovaj svenarodni blagdan, osobito iz perspektive bosansko-muslimanske tradicije.
Odavno su etnolozi, historičari, religiolozi i brojni drugi istraživači bosanske muslimanske tradicije zapazili da ovdašnji muslimani i muslimanke baštine duhovno naslijeđe koje je mnogo starije od dolaska islama, odnosno od procesa njegova širenja i prihvatanja u Bosni, započetog u XV stoljeću. Narodni običaji bosanskih muslimana, osobito u sferi narodne religioznosti, ali i duhovnosti, čuvaju mnogobrojne prežitke predislamskih vjerovanja i praksi. Ti su prežitci plod izvanrednog kulturnog, a napose duhovnog procesa koji se u okvirima navedenih znanstvenih disciplina najčešće označava pojmom interpretatio islamica.
Prvi luk: silazni hod
Plauzibilan primjer upravo rečenoga predstavlja svenarodni blagdan Ilindan ili, kako ga bosansko-muslimanska tradicija još naziva, Aliđun[1]. Nema nikakve dvojbe da je Ilindan bio sastavni dio religijsko-duhovne baštine Bosne u okviru kršćanske, predislamske tradicije. Prihvatanjem islama Ilindan nastavlja biti važan reper u duhovnom kalendaru bosanskih muslimana, ostajući blagdan koji priziva u sjećanje svetopovijesnog, biblijskog, judeokršćanskog proroka Iliju, kojega islamska tradicija također poznaje i svjedoči kao Božijeg vjerovjesnika, ali pod imenom Il'jas, a.s. (Kur’an, 6:85; 37:123-132) Otuda Ilindan (Ilija, odnosno Il'jas, a.s.) u bosansko-muslimanskom duhovnom univerzumu (p)ostaje važan i nakon prihvatanja islama.
Dakle, Ilindan je u duhovnom kalendaru bosanskih muslimana dan sjećanja na vjerovjesnika Iliju/Il'jasa, a.s., po kojem Svevišnji raskriva, očituje i objavljuje svoju svemilost u vidu neposredne mudrosti[2], upućujući čovjeka stazama koje vode Svetome.
Ali, šta je i otkud ono Aliđun, kao drugi naziv za ovaj bosansko-muslimanski blagdan?
Drugi luk: uzlazni hod
Nakon što se Svevišnji očituje (manifestira) u Objavi koja silazi po poslanicima ili se iznova oglašava po vjerovjesnicima, slijedi odgovor jastva na poziv Jastva. Taj odgovor nije ništa drugo doli uzlazno-spoznajni, svakako duhovni hod svakoga jastva kao homo viatora (ar. sālik). Duhovna paradigma toga hoda u islamskoj tradiciji jeste hazreti Ali, suprug hazreti Fatime i zet poslanika Muhammeda, a.s.
Diljem islamskog svijeta hazreti Ali predstavlja paradigmu duhovnog viteštva (ar. fatā; futuvvet). Upravo je to viteštvo odgovor jastva na poziv Objave koju Svevišnji po poslanicima i vjerovjesnicima očituje ljudima. S tim u vezi poznata je izreka:
Lā fatā illā ‘Alī.
Nema (duhovnog) viteza osim Alija.
Govoreći iz islamske perspektive na uzlazno-spoznajnom hodu, razliježe se upravo ono što duhovni vitez neprestano svjedoči – glas Jednosti. Duhovni boj podrazumijeva nadilaženje, odnosno smirivanje svake zapreke, svakog pričina koji svekozmičku jeku, tu nebesku simfoniju, čini prividno kakofoničnom. Na svaki takav kakofonični glas odgovor je lā – negacija svega prividnog – kako bi se posvjedočila Istina u svome božanskom očitovanju (ar. tajallī).
Upravo su Istina i njezina mnogolika očitovanja ključ za razumijevanje Ilindana, odnosno Aliđuna u bosansko-muslimanskom, naglasimo, tradicionalnom svijetu. Zato Ilija, kojeg predislamska kršćanska Bosna dobro poznaje, nastavlja svoju egzistenciju i u okviru bosanskog muslimanstva, ali sada u tijesnoj i neraskidivoj vezi s hazreti Alijem, koji zna odgovoriti na poslanički, odnosno vjerovjesnički poziv. Hazreti Ali to zna jer slijedi put poslanika Muhammeda, a.s., kojemu Svevišnji, suštinski gledano, nije objavio ama baš ništa što već nije bilo objavljeno njegovim prethodnicima:
A tebi se ne govori ništa drugo
osim ono što se i poslanicima prije tebe reklo!
(Kur'an, 41:43)
Drugačije kazano, kao što je Iliju/Il'jasa, a.s., u duhovnom smislu naslijedio Elizej/El-Jesa’, a.s., tako je Muhammeda, a.s., u duhovnom smislu naslijedio hazreti Ali. Budući da je poslanička Objava u svojoj biti jedna, premda očitovana kroz različite Božije poslanike i vjerovjesnike, nasljedovanje hazreti Alija ne znači tek slijeđenje jednoga čovjeka, nego sudjelovanje u jedinstvenoj poslaničkoj baštini koja se proteže od Adema, a.s., do Muhammeda, a.s. Zato muslimani i muslimanke, naslanjajući se na paradigmu duhovnog putnika (homo viator) i duhovnog viteštva (futuvvet) oličenu u hazreti Aliju, u duhovnom smislu slijede put svakog Božijeg poslanika i vjerovjesnika.
Otuda i dobro poznata bosansko-muslimanska izreka:
Do podne Ilija, od podne Alija.
U ova dva hijeropovijesna lika, Iliji i Aliji, sabrana je sva duhovna drama tradicionalnog bosansko-muslimanskog čovjeka. Ta drama, kako rekosmo postaje još složenija, odnosno slojevitija, kada razmatramo duhovni lik proroka Ilije u okviru još starije, predislamske, pa i predkršćanske tradicije ovdašnjih prostora. U toj svojevrsnoj duhovnoj ikoni prepoznajemo i proplasmos – pralik predkršćanskog, ujedno i sveslavenskog uranskog boga Peruna[3].
[1] Aliđun (ar.-tur.) – dosl. Alijin dan; gün (tur.) – dan.
Usp. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, treće izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 88.
[2] Više o duhovnom pologu i bremenitom simbolu ove vjesničke ličnosti iz očišta islamske duhovne tradicije, sufizma, vidjeti u: Muḥyī-d-dīn Ibn ‘Arabī, Dragulji poslaničke mudrosti, s arapskog preveo i komentare priredio Rešid Hafizović, Bemust, Zenica, 1995, str. 261-268.
[3] Usp. Radoslav Katičić, Božanski boj: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Ibis grafika d.o.o., Zagreb / Mošćenička Draga, 2008.
