Svojevrsna anonimnost obilježava znatan dio tradicionalnog islamskog stvaralaštva, kako likovnog, osobito kaligrafskog, tako i pjesničkog. U islamsko-sufijskom pjesništvu ime pjesnika često se pojavljuje u obliku pjesničkog pseudonima (mahlas), koji je nerijetko jedno od rijetkih uporišta za identifikaciju pjesnika i rekonstrukciju njegova životopisa. K tomu, ako pjesnika možemo smjestiti u prostorno-vremenske koordinate te, s druge strane, prepoznati kojoj sufijskoj duhovnoj bratovštini, odnosno redu (tarikatu), pripada, čini se da smo više nego dovoljno dobili od stvaraoca, duhovnog pregaoca, koji nastoji svjedočiti da nema jastva doli Jastva.
Plauzibilan primjer za navedeno jeste sufijski pjesnik bektašijske provenijencije Agahi-dede (Āgāhī Dede Yāšar Belgrādī) – šta znamo o njemu?
Po svemu sudeći, ime mu je bilo Jašar (Yaşar), dočim mu je, kako smo prethodno naznačili, pjesnički pseudonim bio Agahi-dede – uz napomenu da je dede sufijska, u ovom slučaju bektašijska, duhovna titula[1]. Mahlas Āgāhī, izveden od perzijskog āgāhī (آگاهی), označava budnost, svjesnost, upućenost i spoznaju[2]. Živio je, po svemu sudeći, u prvoj polovini XIX stoljeća u Beogradu.[3]
Iz njegove poezije možemo zaključiti da je pripadao bektašijskoj sufijskoj tradiciji. Možemo pretpostaviti da je bektašijskom redu pristupio upravo u rodnom Beogradu, koji je imao najmanje tri bektašijske tekije.[4] Nadalje, pouzdano znamo da je jednu zbirku sufijskih pjesma zavještao središnjoj bektašijskoj tekiji u Kiršehiru (u Anadoliji). Upravo u toj zbirci navodi svoje porijeklo, osobno ime i pjesnički pseudonim, dok na utisnutom osobnom pečatu prepoznajemo godinu 1275. po Hidžri (odnosno 1859. po Kristu).
Kako je iz svega kazanoga razvidno, oskudnost biografskih podataka o ovom sufijskom pjesniku treba posmatrati i u kontekstu melametske tradicije, prisutne i u okrilju bektašijskog svjetonazora, koja je, osobito u svojoj klasičnoj formi, njegovala skrivanje vlastite pobožnosti i duhovnih stanja te izbjegavanje njihova javnog isticanja.
Upravo je stoga njegova poezija možda i najpouzdaniji trag do njegova duhovnog svijeta: ono što nam uskraćuje njegova biografija, u stanovitoj mjeri nadomješta pjesnički iskaz.
Na koncu donosimo prepjev jedne njegove pjesme, izvorno napisane na osmansko-turskom jeziku, u kojoj je na zgusnut način izražen jedan od temeljnih vidova bektašijsko-sufijskog svjetonazora, obilježen prevladavanjem formalnih suprotnosti u iskustvu jednosti Zbilje (al-Ḥaqīqa):
Ej, sufijo, meni su i mesdžid[5] i mejhana[6] jedno,
glas pobožnosti i krik opijenoga jedno su.
Ako ti od Boga ne dopru tajne upute,
onda su ti i ovaj zikr[7] i bogoštovlje s peharom jedno.
Dođi i ostavi već jednom tu svoju prijetvornost; progledaj:
prijestolje i ruina u ovom prolaznom svijetu jedno su.
Ali, ne priklanjaj srce svijetu — kakve li štete!
Za onoga koji je spoznao, i razborit i lud jedno su.
Poput Agahija postani svjetlost, o obnevidjeli progledaj:
onome koji gori od ove ljubavi i svijeća i leptir što u plamenu nestaje
jedno su.[8]
[1] Džemal Ćehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Orijentalni institut u Sarajevu, posebna izdanja XIV, Sarajevo, 1986, str. 165.
[2] Mubina Moker i Đenita Haverić, Perzijsko-bosanski rječnik, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 2010, str. 45.
[3] Hazim Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima (bibliografija), Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 628.
Istina, drugi autori vrijeme njegova života smještaju u drugu polovinu XVIII stoljeća. Vidi: Sadeddin Nüzhet Ergun, Türk Şairleri, cilt 1, Bozkurt Matbaası, İstanbul, 1936, str. 15.
[4] Džemal Ćehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, str. 169-170.
[5] mesdžid (ar. masjid, osman. tur. mescid) – muslimanska bogomolja, odnosno prostor za obavljanje molitve.
[6] mejhana (tur. meyhâne, od perz. mey – vino + hâne – kuća) doslovno znači vinska kuća, odnosno krčma ili gostionica u kojoj se toči vino; u sufijskoj pjesničkoj simbolici mejhana često poprima preneseno značenje mjesta izvan konvencionalne pobožnosti, prostora opijenosti Božanskom ljubavlju i metaforičkog „stanja pijanstva“ u kojem se gubi svjesnost o sebi; stoga se u sufijskoj poeziji može postaviti nasuprot ili dovesti u paradoksalan odnos s mesdžidom kao prostorom formalnog bogoslužja.
[7] zikr (ar. dhikr – spominjanje, sjećanje…) u islamu označava spominjanje i zazivanje Boga, najčešće ponavljanjem Božjih imena, kur’anskih ajeta ili određenih molitvenih formula; u sufijskoj tradiciji zikr je temeljna duhovna praksa usmjerena na stalno prisjećanje Boga i pročišćenje čovjekove svijesti i duhovnog srca. Po svojoj funkciji ponavljanja svetog imena ili formule i usmjeravanja svijesti prema božanskom može se, uz nužne razlike među tradicijama, usporediti s vedskom praksom jape, kršćanskom praksom neprestane molitve, osobito Isusovom molitvom naročito u hesihazmu, te šire s grčkim pojmom anamnēsis (prisjećanje), premda svaki od ovih pojmova pripada vlastitom religijskom i filozofskom okviru.
[8] Original na osmansko-turskom u latiničnoj transliteraciji u: Sadeddin Nüzhet Ergun, Türk Şairleri, cilt 1, str. 15.
