Prije nego što poslušamo šta nam Carl Gustav Jung (1875–1961) ima reći o duhovnim tradicijama Istoka, želimo skrenuti pažnju na sljedeće:
- Šta god mislili o C. G. Jungu, preporučujemo da to na trenutak ostavimo po strani i poslušamo njegovo kratko kazivanje o iznimno važnoj temi – barem za nas važnoj – imajući na umu staru izreku koja se u islamskoj tradiciji pripisuje hazreti Aliju ibn Ebi Talibu (VII st.):
Ne gledaj ko je rekao, nego gledaj šta je rekao. - Premda se C. G. Jung, u tekstu koji slijedi, prvenstveno bavi kineskom duhovnom tradicijom, njegova razmatranja mogu se šire primijeniti na ono što danas najčešće nazivamo istočnjačkim duhovnim tradicijama, misleći pritom ponajprije na duhovne baštine Indije i Kine.
- Možda i najvažnije: ovo, barem kako mi razumijemo Jungove riječi, nije poricanje autentičnosti ili vrijednosti istočnjačkih duhovnih tradicija. Naprotiv, one i nama na Zapadu mogu – i trebaju – biti poticaj i nadahnuće, ali nikako predmet pukog oponašanja.
Poslušajmo C. G. Junga:
„Kada se suoči s problemom razumijevanja ideja Istoka, uobičajena greška Zapadnjaka slična je grešci studenta u Faustu. Zaveden Đavolom, on prezrivo okreće leđa nauci i, zanesen istočnjačkim okultizmom[1], doslovno preuzima joga-vježbe i postaje imitator. (Teozofija je naš najbolji primjer takve greške.) I tako napušta jedini sigurni temelj zapadnjačkog uma i gubi se u izmaglici riječi i ideja koje nikada ne bi nastale u evropskim mozgovima i koje se nikada neće moći plodonosno nakalemiti na njih.
Jedan drevni posvećenik rekao je: Ako pogrešan čovjek koristi prava sredstva, prava sredstva djeluju na pogrešan način. Ta kineska izreka, nažalost odviše istinita, stoji u oštroj suprotnosti s našim vjerovanjem u ‘pravi’ metod. U stvarnosti, u takvim stvarima sve zavisi od čovjeka, a malo ili nimalo od metoda. Jer metod je samo staza, samo smjer kojim se čovjek kreće. Način na koji djeluje predstavlja pravi izraz njegove prirode. Ako metod nije takav, onda je on samo izvještačenost, nešto vještački pridodato, bez korijena i životnog soka, što služi samo pogrešnom cilju – samoobmani. Pretvara se u sredstvo zavaravanja i izbjegavanja nečega što je možda neumitan zakon čovjekovog bića. Koliko je to daleko od čovječnosti i iskrenosti kineskog mišljenja! Naprotiv, on predstavlja poricanje vlastitog bića, predaju neznanim i nečistim bogovima, kukavički trik s ciljem sticanja psihičke nadmoćnosti – sve ono što je, zapravo, krajnje protivno značenju kineskog ‘metoda’. Jer ti uvidi proističu iz načina života koji je potpun, nepatvoren i istinit u pravom smislu riječi; to su uvidi koji izviru iz drevnog, kulturnog života Kine, koji je dosljedno i povezano rastao iz najdubljih instinkata i koji je za nas beskrajno udaljen, a nemoguće ga je imitirati.
Zapadnjačka imitacija Istoka dvostruko je tragična zbog toga što proističe iz nepsihološkog (neduhovnog, op. a.) razumijevanja, koje je sterilno poput modernih bijegova u Tao(izam), na blažena ostrva južnih mora ili u Centralnu Afriku, gdje se iskreno izigrava ‘primitivnost’ (primordijalnost, nap. a.), dok civilizovani čovjek Zapada izbjegava svoje dužnosti, svoj Hic Rhodus, hic salta[2]. Nije riječ samo o našem oponašanju ili, još gore, o pretvaranju u misionare nečega što nam je organski strano, već prije o izgradnji naše zapadnjačke kulture, koja boluje od hiljadu boleština. To treba učiniti odmah, i to treba da učini pravi Evropljanin, onakav kakav jeste na svojim uobičajenim zapadnjačkim mjestima, sa svojim bračnim problemima, svojim neurozama, društvenim i političkim zabludama i svojom cjelokupnom filozofskom dezorijentacijom.“[3]
Jung o Zapadnjaku kaže i sljedeće:
„Mogućnosti koje su mu otvorene bile bi daleko veće kada bi ostao vjeran sebi i iz vlastite prirode (mi bismo rekli: iz vlastitog religiozno-duhovnog i/ili kulturnog zaleđa, op. a.) razvio sve ono što je Istok stvarao iz svog unutrašnjeg bića tokom vijekova.“[4]
Dakle, umjesto pukog oponašanja duhovnih tradicija Istoka, možda bismo trebali iz vlastitih bremenitih i slojevitih duhovnih i kulturnih naslijeđa razvijati mnogolike mogućnosti duhovnog preobražaja, a ne slijediti put imitacije ondje gdje je potreban istinski duhovni preobražaj. Da susret s duhovnim tradicijama Istoka ne mora ostati na pukom preuzimanju tuđih duhovnih obrazaca, nego može postati povod za autentično duhovno opredjeljenje ili za dublje otkrivanje i obogaćivanje vlastitoga duhovnog naslijeđa, svjedoče nam dva, barem za nas, osobito inspirativna primjera.
Veljačić: put duhovnog preobraćenja
Sve navedeno, dakako, ne isključuje mogućnost istinskog duhovnog preobraćenja, odnosno potpunog opredjeljenja za drugu tradiciju, o čemu svjedoči primjer Čedomila Veljačića (Bhikkhu Ñāṇajīvako, 1915–1997) – hrvatskog filozofa i indologa koji je prigrlio budizam i postao budistički monah. Njegov primjer pokazuje da susret s duhovnim tradicijama Istoka ne mora ostati na pukom – osobno govoreći, veoma iritantnom – oponašanju, nego može prerasti u autentičan duhovni put, obilježen temeljitom promjenom vlastitog duhovnog opredjeljenja.
Jäger: put duhovne integracije
Drukčiji, ali jednako inspirativan primjer susreta s duhovnim tradicijama Istoka pruža nam Willigis Jäger (1925–2020) – njemački benediktinski monah i učitelj zena. Ostajući ukorijenjen u kršćanskoj religijsko-duhovnoj, napose mističkoj tradiciji, Jäger je kroz praksu zena produbljivao vlastito kontemplativno iskustvo. Njegov nam primjer pokazuje da susret s duhovnim tradicijama Istoka ne mora značiti napuštanje vlastitog duhovnog naslijeđa, nego može voditi njegovu produbljivanju i obogaćivanju kroz integraciju duhovnih uvida druge tradicije.
Dakle, i Veljačić i Jäger, svaki na svoj način, pokazuju kako susret s istočnjačkim duhovnim tradicijama može prerasti u cjelovit, iliti autentičan duhovni put, umjesto da ostane na pukom oponašanju, na koje je, s razlogom, kritički upozoravao C. G. Jung.
Post scriptum
Završimo riječima C. G. Junga, na čija se promišljanja ovaj tekst ponajprije oslanja. Jung naglašava:
„Samo ako čvrsto stojimo na vlastitom tlu moći ćemo da asimiliramo duh Istoka.“[5]
Uz veoma važnu napomenu: asimilovati ovdje ne znači tek upoznati i razumjeti duh Istoka nego ga, na temelju razumijevanja i usvojiti, odnosno integrirati u vlastiti misaoni i duhovni univerzum. To, međutim, i dalje ne podrazumijeva nužno napuštanje vlastitog kulturnog ili religijskog identiteta. Naprotiv, upravo čvrsta ukorijenjenost u vlastito duhovno i kulturno naslijeđe omogućava da se ono što dolazi iz druge tradicije ne preuzima pukim oponašanjem, nego da se valjano razumije, usvoji i plodonosno uklopi u vlastiti duhovni univerzum – ili da se druga tradicija prigrli u potpunosti, autentično i bez zapadanja u puko oponašanje.
[1] Pod istočnjačkim okultizmom Jung podrazumijeva duhovne i ezoterijske tradicije Istoka, pri čemu izraz okultizam ne treba razumjeti u njegovu uobičajenom savremenom značenju, često povezanom s magijskim, napose spiritističkim praksama. (Napomena autora)
[2] Hic Rhodus, hic salta („Ovdje je Rodos, ovdje skoči!“) latinska je izreka koja potječe iz Ezopove basne o hvalisavcu koji se poziva na svjedoke svojih izvanrednih podviga na Rodosu. Sagovornik mu odgovara da mu svjedoci nisu potrebni, nego da svoje sposobnosti pokaže tu, pred njim. Izreka se upotrebljava kao poziv da se vlastite sposobnosti i tvrdnje potvrde djelom, upravo ondje gdje se čovjek nalazi. U Jungovu kontekstu označava poziv Zapadnjaku da se suoči s vlastitim životnim i duhovnim zadacima, umjesto da od njih bježi oponašajući duhovne obrasce Istoka. (Napomena autora)
[3] Tajna Zlatnog cveta – kineska knjiga života, u prevodu i tumačenju Riharda Vilhelma i sa komentarom Karl Gustav Junga, preveo na srpski David Albahari, Gradina, Niš, 1990, str. 58-59. Podebljao R. Ibrović. Citirano prema srpskom prijevodu, uz jezičko-stilske prilagodbe i prilagođavanje ijekavskom izgovoru.
[4] Ibid., str. 61.
[5] Ibid., str. 92.
