U danima kasnog proljeća i ranog ljeta gorske livade oko Sarajeva nose nesagledivo mnoštvo raznobojnog cvijeća odmarajuće jednostavnih i skladnih čudesnih oblika, među kojim se uvijek nadamo naći i bosanski ljiljan (lat. Lilium bosniacum), u čemu nam se ove nedjelje posrećilo! Fotografija s mobitela ne može vjerno prenijeti sve te nijanse krasnog uspravnog cvijeta s šest prema nebu uvijenih, baš žutih latica, narančastim resama prašnika i smeđim pjegama. Miris mu je lagan, puderast, citrusni.
Sjetili smo se Isusovog govora u kojem spominje poljske ljiljane, o našoj dragocjenosti pred Bogom i b e z b r i ž n o s t i na koju nas poziva.
Evanđelist Matej (isto kao i Luka) ovako prenosi:
„Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?
A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat?
I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu.
A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih.
Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?
Nemojte dakle zabrinuto govoriti: Što ćemo jesti? ili: Što ćemo piti? ili: U što ćemo se obući?
Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.
Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.
Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“
(Mt 6, 26-34)
