Narodni muzej Slovenije u Ljubljani među brojnim vrijednim eksponatima od 1931. godine čuva i Hasanov plašč. Slovenska riječ plašč može, međutim, nepažljivog čitatelja zavesti i prikriti slojevitu povijest ovog nesvakidašnjeg tekstilnog predmeta. Jer nije riječ samo o plaštu nekog Hasana – a vidjet ćemo nije riječ o bilo kojem Hasanu – već je riječ i o mašnom plašču, odnosno misnici, kao dijelu misnog ruha.
„Naš“ Hasan, o čijem je plaštu riječ, znameniti je osmanski ratoborni[1] vojskovođa i, za bosansku povijest osobito važan, peti bosanski beglerbeg (namjesnik) Gazi Deli Hasan-paša Predojević (†1593, Sisak). Prema većini historičara, potjecao je iz Bosne[2]. Kao mladić odveden je devširmom u adžemi-oglane, u okrilje janičarskog korpusa na osmanskom dvoru u Carigradu[3], gdje je prošao temeljit odgoj i obrazovanje. Zahvaljujući svojim sposobnostima brzo je napredovao: postao je nadstojnik sokolara na sultanovu dvoru (çakırcıbaşı), potom sandžakbeg Segedina, a 1591. godine imenovan je beglerbegom Bosanskog ejaleta.
Koncem XVI stoljeća Osmansko Carstvo i dalje je predstavljalo jednu od vodećih vojno-političkih sila tadašnjeg svijeta, s izraženim osvajačkim ambicijama prema Zapadu. U tom je kontekstu Bosanski ejalet, kao pogranično područje Carstva – serhat, ili, kako bi kazao Andrić, zemlja na ćenaru[4] – gotovo redovito služio kao polazište brojnih vojnih pohoda.
Nakon što je 1591. preuzeo upravu nad Bosanskim ejaletom, Hasan-paša je već naredne godine, 19. juna 1592, osvojio Bihać[5], a prije toga na ušću Petrišnjice u Kupu izgradio je utvrđenje Yeni Hisar (kasnije nazvano Petrinja) kao oslonac[6] za daljnja osvajanja. Da, Hasan-paša, kao i njegov sultan Murat III, nisu se zadovoljili nizom vojnih uspjeha, pa ni samim osvojenjem Bihaća[7]. Sljedeći cilj bio je dobro utvrđeni Sisak.
Godine 1593, ohrabren prethodnim pobjedama, Hasan-paša krenuo je na Sisak. Ovoga puta udružene kršćanske vojske predvođene hrvatskim i habsburškim zapovjednicima[8] odnijele su odlučujuću pobjedu. Poginule su tisuće osmanskih vojnika[9], a među njima i sam Hasan-paša Predojević, koji se utopio u rijeci Kupi[10].
Bitka kod Siska 22. juna 1593. godine ostala je duboko upisana u hrvatsku historijsku memoriju kao velika pobjeda nad Osmanlijama. U široj povijesti Osmanskoga Carstva, međutim, ona je bila tek jedna u dugom nizu vojnih poraza koji će, promatrani iz perspektive la longue durée, nagovijestiti postupno slabljenje nekadašnje imperijalne moći.[11]
Nama je, međutim, sama bitka važna tek kao uvod u jednu mnogo neobičniju priču. Ono što doista privlači pažnju nije vojni ishod sukoba, nego gotovo paradoksalna kulturna transformacija kojom će odjeća jednog osmanskog beglerbega – osvajača i protivnika kršćanske vojske – postati dio misnog ruha namijenjenog služenju mise, liturgije.
Historiografija kazuje sljedeće:
Nakon osmanskog poraza kod Siska 1593, habsburška vojska plijeni što se plijeniti da od poginulih i zarobljenih vojnika Osmanskog Carstva[12]. Među poginulima je i utopljeni Hasan-paša Predojević, jedan od najraskošnije odjevenih zapovjednika osmanske vojske. U to vrijeme odjeća visokih vojnih i državnih dostojanstvenika predstavljala je vrijedan dio ratnoga plijena. Prema podacima Narodnog muzeja Slovenije upravo je Hasanov plašč jedini sačuvani predmet među zaplijenjenim stvarima koji se može povezati s Hasan-pašom Predojevićem[13].
Ako prihvatimo tu identifikaciju, teško je zanemariti i mali pergamentni zapis prišiven uz odjeću, na kojem piše:
Ovaj plašt izrađen je od turskog plašta Hasan-paše, koji je 22. juna 1593. godine poginuo nakon što je bio poražen.[14]
Hasan-pašin plašt bio je izrađen od raskošne osmanske grimizne svilene kemhe sa zlatnim (metalnim) brokatnim ornamentima u karakterističnim stilovima hatayi i rumi, tipičnima za reprezentativni osmanski tekstil XVI stoljeća. Upravo je ta dragocjena tkanina poslužila kao materijal za izradu novoga misnog ruha.
Drugim riječima, riječ je o tekstilu koji je nastao u vrhunskim osmanskim tkalačkim radionicama, a bio je namijenjen samom vrhu osmanske elite, kao počasni kaftan (hil'at), koji je preoblikovanjem dobio posve novu ne samo simboličku, nego i doslovno posve novu, pri tome liturgijsku funkciju unutar kršćanske tradicije.
Nije sasvim pouzdano utvrđeno je li Hasan-pašin kaftan u Ljubljansku katedralu dospio kao dar zapovjednika Andrije Auersperga (Turjaškog) – vrhovnog kapetana Hrvatske krajine – kako to sugeriše Narodni muzej Slovenije[15]. Sigurniji smo u to da je u vrijeme ljubljanskoga biskupa Tomaža Hrena (XVII st.) od Hasan-pašina plašta izrađena kazula (misnica), kao i manipul (naručnik – traka – koju svećenik nosi na lijevoj ruci povrh albe). Ovo se misno ruho decenijama koristilo na blagdan sv. Akacija 22. juna, na godišnjicu bitke kod Siska, kao spomen na habsburšku (kršćansku) pobjedu nad Osmanlijama (muslimanima); kršćanska pobjeda nad muslimanima pripisivana je Akacijevu zagovoru[16].
„Hasanovo“ misno ruho ostalo je u liturgijskoj upotrebi sve do 1909. godine, a 1931. godine Stolna ga je župa predala Narodnom muzeju Slovenije, gdje se čuva i danas.
Tako je odjeća jednog osmanskog vojskovođe, satkana za dvorski ceremonijal i ratnu slavu, nadživjela i svoga vlasnika i carstvo kojem je pripadala. Umjesto na bojnom polju, svoj je drugi život pronašla pred oltarom, svjedočeći kako historija katkad upravo kroz umjetnička djela ispisuje svoje najneobičnije i najparadoksalnije priče.
Hasan-paša izgubio je bitku kod Siska. Njegov plašt, kaftan, međutim, izvojevao je pobjedu druge vrste. Ono što je nekoć bilo znak osmanske vojne i političke moći postalo je misno ruho i predmet divljenja zbog svoje ljepote i vrhunskoga umijeća izrade. Kao da upravo zato podsjeća da ratovi određuju tijek ljudske historije, ali umjetnost katkad nadživi i pobjednike i poražene.
֍
Ipak, kraj ovoga teksta mogao je završiti i drugačije, baš u tonu kako Župa Kupske doline vidi stvar s Hasan-pašinim plaštom, pa piše da je to:
Najljepši način da se pokaže pobjeda katolicizma nad islamom.[17]
U tom slučaju ovaj tekst ne bi bio priča i o jednom iznimnom umjetničkom djelu i njegovoj neobičnoj historijskoj sudbini, nego tek još jedna epizoda u dugoj povijesti međusobnih pobjeda i poraza. A upravo je Hasanov kaftan zanimljiv zato što nas podsjeća da umjetnička djela često nadžive ideologije koje su ih stvorile i sukobe koji su ih prenijeli iz jednoga svijeta u drugi – a takvih primjera u povijest je mnoštvo.
[1] Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, knjiga V, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1980, str. 465; Usp.: Safvet beg Bašagić (Mirza Safvet), Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463 – 1850), vlastita naklada, Sarajevo, 1900, str. 46.
[2] Porijeklo Hasan-paše većina historičara vezuje za Hercegovinu, dok ga neki smještaju u područje Sanskog Mosta.
Usp.: Sedad Bešlija, Proces osvajanja bosanskih zemalja poslije 1463. godine, str. 42; Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, str. 465; Vojna enciklopedija, sv. 8: Pirkovič–Raketne, Izdanje Redakcije Vojne enciklopedije, Beograd, 1965, str. 386.
[3] Bosanski historičar XIX stoljeća, Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit, navodi da se Hasan-paša prije nego što je odveden u devširmu zvao Niko Predojević, dok Radoslav Lopašić (1835-1893) ističe da je potjecao iz pravoslavne obitelji koja je živjela u kotaru Sanskomostskom.
Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, s turskog preveli Abdulah Polimac … [et al.], El-Kalem, Sarajevo, 1999, str. 183; Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, reprint izdanja djela objavljenog 1890, “DINA” i “IGK”, Bihać, 1991, str. 86.
[4] Ivo Andrić, Ruđanski begovi, u: Kuća na osami i druge pripovetke, Sarajevo – Beograd – Zagreb – Ljubljana – Skopje – Titograd: Svjetlost – Prosveta – Mladost – Državna založba – Misla – Pobjeda, 1981, str 173.
[5] Usp.: Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, str. 478-479.
[6] Vojna enciklopedija, sv. 8, str. 692; Usp.: Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo, 1982, str. 84; Usp.: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, str. 179; Usp.: Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, str. 87.
[7] Pitanje godine osnivanja Bihaćkog sandžaka u historiografiji ostaje otvoreno. Njegov prvi poznati spomen potječe iz 1620. godine, što prema Šabanoviću implicira ranije osnivanje, negdje poslije pada Bihaća 1592, a prije 1620. godine.
Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela, str. 83-84.
[8] Sedad Bešlija, Proces osvajanja bosanskih zemalja poslije 1463. godine, str. 43.
[9] Na temelju dostupnih izvora može se govoriti o pogibiji oko 7000 elitnih vojnika iz Bosanskog ejaleta. Ovaj težak poraz, praćen golemim gubicima, osobito u ljudstvu, imao je za posljedicu uspostavljanje sistema odžakluk-timara, kojim je omogućeno nasljedno držanje spahijskih timara unutar iste porodice u Bosni. Cilj ove reforme bio je izrazito praktične prirode: obnoviti i ojačati vojni potencijal Bosanskog ejaleta nakon katastrofalnog poraza kod Siska, koji je teško oslabio njegovu vojnu snagu. Istovremeno, ovakav oblik bosanskog vojno-feudalnog ustrojstva, zasnovan na nasljednom držanju timara, predstavljao je odstupanje od izvornog osmansko-islamskog timarskog sistema, u kojem je vrhovno vlasništvo nad zemljom pripadalo državi. Usp. Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, četvrto, prošireno izdanje, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2010, str. 113.
[10] Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, str. 496; Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, str. 183; Ibrahim Alajbegović Pečevija, Historija 1576-1640., 2. knj., predgovor, prijevod i bilješke Fehim Nametak, El-Kalem i Orijentalni institut, Sarajevo, 2000, str. 109.
[11] Iz naše balkanske, odnosno južnoslavenske historiografske perspektive, bitka kod Siska i poraz osmanske vojske pod zapovjedništvom Hasan-paše Predojevića predstavlja jedan od ključnih događaja ranonovovjekovne historiografije ovih prostora. Nasuprot tome, iz osmanske historiografije, a naročito iz perspektive savremene turske historiografije, ova bitka, kao i pogibija Hasan-paše Predojevića, nerijetko ne zavrijeđuje ni nekoliko redaka u sintetskim historiografskim djelima. Zoran primjer predstavlja djelo: Historija Osmanske države i civilizacije, I, priredio E. İhsanoğlu, s turskog prevela Kerima Filan, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
[12] Usp. Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, str. 496.
[13] https://www.nms.si/si/zbirke/znameniti-predmeti/968-Hasanov-plasc (pristupljeno, juni 2026).
Ovaj podatak navodi i Vjekoslav Klaić pišući:
Od Hasanova plašta načinjena bi kazula i darovana bi stolnoj crkvi u Ljubljani, u kojoj bi također zavedena služba Božja zahvalnica na god. sv. Ahacija, kojega su od onoga vremena slavili kao zaštitnika zemlje.
Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, str. 497.
[14] https://www.nms.si/si/zbirke/znameniti-predmeti/968-Hasanov-plasc (pristupljeno, juni 2026)
[15] https://www.nms.si/si/zbirke/znameniti-predmeti/968-Hasanov-plasc (pristupljeno, juni 2026)
Prilikom pada, odnosno predaje Bihaća kapetan Josip Lamberg (zapovjednik grada) je od Hasana-paše Predojevića, kako ističe Radoslav Lopašić, primio na dar luksuznu odjeću. Poslušajmo Lopašića:
Lamberg primi obilate darove i pozlaćene haljine, dok su sudci nadareni haljinama od atlasa. Takove haljine bio je darovao Hasan i častniku Tomi Gralu, ali taj na oči pašine preda haljine nekomu od prisutnih Turka. Na pitanje pašino, da li su Gralu poklonjene haljine slabo vriedne, primjeti neki vojnik, da je Gral Njemac, pa da svoga života nije nosio svilenih haljina; da bi njemu više godilo nekoliko talira za napitak. Paša se na to nasmieši, pa dade Gralu 20 talira, poklopiv ga rukom po ramenu.
Nadalje, Lopašić bilježi da je Lamberg iz Bihaća otišao u Karlovac generalu Andriji Auerspergu, a da su za njim došli i drugi bjegunci iz Bišća, te da su mnogi, naglašava Lopašić:
…pokazivali darove, što im bješe Hasan podielio. Lamberg i vojnici Bihaćki i Izačićki stavljeni su pred ratni sud, ali nigdje nije ništa zabilježeno, da im se što zla dogodilo.
Je li kapetan Lamberg jedan dio tog dara u ruhu proslijedio svom nadređenom generalu Andriji Auerspergu i tako zaobišao sudski proces za predaju Bihaća – moguće! Nadalje, je li ovim putem Hasanov plašč dospio do Auersperga, a potom do ljubljanskog biskupa – nije isključeno!
Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, str. 89. i 91.
[16] Usp.: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Badurina, V. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006, str. 121-122.
[17] https://www.facebook.com/100064423406727/posts/pla%C5%A1t-hasan-pa%C5%A1e-predojevi%C4%87a-pora%C5%BEenog-turskog-vo%C4%91e-u-bitci-kod-siska-1593-uzet-/1540289051461860/ (pristupljeno, juni 2026)
