Salivanje strave i odsijecanje krašnica predstavljaju tradicionalne etnomedicinske prakse rasprostranjene na širem bosanskohercegovačkom prostoru, kao i u susjednim krajevima Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kao sastavni dio narodne kulture, ove metode liječenja svjedoče o složenom spoju iskustvenog znanja, vjerovanja i ritualnih postupaka pomoću kojih su zajednice nastojale objasniti i otkloniti različite tjelesne, a naročito duševne tegobe. Njihova vrijednost danas ne ogleda se prvenstveno u terapijskoj učinkovitosti, nego u činjenici da predstavljaju važan segment nematerijalne kulturne baštine te pružaju dragocjen uvid u tradicionalne predodžbe o bolesti, zdravlju i čovjekovom odnosu prema svijetu koji ga okružuje.
Izuzetno vrijedan etnografski zapis o salivanju strave i odsijecanju krašnica u Bosni i Hercegovini ostavio je šerijatski sudija Sadik ef. Ugljen krajem XIX stoljeća. Njegov tekst, bez lingvističko-leksičkih intervencija, donosimo na kraju, a prije njega kazat ćemo nešto više o salivanju strave i odsijecanju krašnica.
֍
Jedan od najrasprostranjenijih, a ujedno i najstarijih tradicionalnih oblika duhovnog liječenja na prostorima današnje Bosne i Hercegovine jeste salivanje strave[1]. Ovu drevnu etnomedicinsku praksu[2], osobito u bosanskom kulturnom kontekstu, teško je posmatrati kao isključivo magijsku ili pak religijsku pojavu. Brojni antropolozi, etnolozi i historičari religije, među njima posebno ističemo Mircea Eliadea (1907-1986), ukazivali su na složen odnos magije i religije, pri čemu granica između njih u svakodnevnoj praksi često nije jasno razdvojena. Dok se u magijskim postupcima nastoji neposredno utjecati i ovladati skrivenim duhovnim silama, u religiji se naglasak stavlja na odnos prema Svetom, odnosno numinoznom (R. Otto), koje se doživljava kao stvarnost koja nadilazi čovjeka i njegovu moć djelovanja – s posebnim osloncem na Milost Božju.
Shodno kazanom salivanja strave u Bosni treba promatrati kao izrazito sinkretičan obred u kojem su amalgamirani drevni magijski svjetonazori čak iz prapovijesti zajedno s religijskim elementima, kršćanskim naravno, ali u bosanskom slučaju prije svega s islamskim.
S tim u vezi naglasimo da se osoba koja saliva stravu, naročito u okviru islamskog kulturno-duhovnog ambijenta, neprestano poziva na Boga i zaziva Njegovo Ime. Zazivanje Božijeg Imena (ar. zikrullah), kao i učenje odabranih kur’anskih ajeta, svakako uz obaveznu euzu-bismilu, sastavni su dio samoga obreda salivanja strave. Istovremeno, obred sadrži, kao što smo kazali, niz simboličkih, magijskih i okultnih elemenata koji ga povezuju sa širim, odnosno dubljim slojem tradicionalne narodne duhovne kulture.[3] Upravo su takvi elementi zajednički u praksama salivanja strave kod različitih religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini, među muslimanima, pravoslavcima i rimokatolicima. Salivanje strave stoga se može posmatrati kao višestoljetni interkonfesionalni fenomen, duboko ukorijenjen u zajedničkom kulturnom, odnosno duhovnom naslijeđu Bosne.
Većina etnologa koji su istraživali ovu pojavu, među njima i srpski etnolog i antropogeograf Milenko S. Filipović (1902-1969), isticali su da su upravo žene, i to muslimanke, te koje najčešće salivaju stravu, ili kako se u Bosni još kaže zavaruju stravu,dok su muškarci tu praksu obavljali znatno rjeđe[4]. Pri tome je karakteristično da su pomoć od stravarke[5], muslimanke, tražili ljudi različitih religijskih pripadnosti. O takvim međukonfesionalnim susretima i povjerenju koje su uživale žene stravarke, naglašavamo muslimanke, iscrpno svjedoči i pravoslavni svećenik Kosta Kovačević[6].
Važno je naglasiti da salivanje strave nije pojava ograničena isključivo na bosanski kulturni prostor i uže susjedstvo. Slični oblici liječenja, koji počivaju na proricanju, uz pomoć rastopljenog olova zabilježeni su u različitim dijelovima Evrope (molybdomancy[7]).
U svim tim obredima osnovna paradigma je ista: rastopljeno, dakle tečno olovo izlijeva se u hladnu vodu, nakon čega se uslijed naglog hlađenja stvrdnjava i poprima različite oblike. Upravo u tim oblicima, odnosno u tzv. salitku, stravarka prepoznaje i tumači uzrok bolesti ili strave – u bosanskoj tradiciji običaj je bio da se u jednoj seansi tri puta obavi obred salivanja strave[8]. U narodnom razumijevanju obreda vjerovalo se da se na taj način strava izdvaja iz čovjeka i prenosi na olovo. Pojedini aspekti takvog vjerovanja mogu se, u terminologiji Jamesa Georgea Frazera (1854-1941), dovesti u vezu sa simpatičkom magijom. Prije svega riječ je o prijenosnoj magiji, budući da se vjerovalo kako se strava može prenijeti s bolesnika na olovo. Istovremeno, tumačenje (tabirenje) oblika nastalog salivanjem upućuje i na određene elemente homeopatske magije, jer se u salitku prepoznaje ono što je izazvalo bolest, odnosno strah ili stravu[9]. Dr. Leopold Glück bilježi:
Oni, koji se prestrave, obično ne znaju od čega su se prestravili, pa pošto narodna patologija polazi od toga načela, da se time, što se bolesti upozna uzrok, često i bolest sama izlijeći, to se razumije, da u svakoj prilici nastoje pronaći od čega je bolesnika spopala strava. To se postigne ‘saljevanjem strave’.[10]
Širi evropski kulturni prostor poznaje i druge srodne rituale u kojima se umjesto olova koristi rastopljeni vosak (ceroskopija ili ceromantija[11]) ili zagrijani ugalj (gašenje ugljevlja[12]), osobito u Srbiji. Dočim, u Bosni se osim olova koristila, istina rijeđe, stravna trava[13]. Premda postoje pojedine razlike u obredu salivanja strave, ne samo u Bosni ili susjedstvu, već i diljem Evrope, ipak osnovna ideja ostaje ista: kroz simbolički čin otkriti uzrok nevolje te obrednim postupkom pomoći njenom uklanjanju.
Naglasimo: u bosanskoj narodnoj tradiciji strava označava stanje iznenadnog i snažnog straha, uplašenosti ili duševnog šoka za koje se vjerovalo da može ostati zadržano u čovjeku, naročito kod djece[14]. Smatralo se da takva strava izaziva nemir, plač, nesanicu, gubitak apetita ili opću tjelesnu slabost. U tom smislu strava nije predstavljala tek prolazno emocionalno stanje, nego poseban oblik poremećaja koji je zahtijevao odgovarajući obredni tretman. Zbog toga su u okviru narodne medicine razvijeni različiti postupci njenog uklanjanja, među kojima je salivanje strave zauzimalo posebno mjesto. Također, obred salivanja strave mogao je biti popraćen i dodatnim obredom, i to odsijecanjem krašnica ili urezivanje krajčice[15].
Na koncu, kako smo i na početku naznačili, donosimo etnografski zapis o salivanju strave i odsijecanju krašnica u Bosni i Hercegovini, koji je krajem XIX stoljeća zabilježio šerijatski sudija Sadik ef. Ugljen.
“Dogagja se, te se čovjek prepane, osobito dijete kad ugleda nešto, čega nije prije vidjelo, ili ga ko god naprosto preplaši iz obijesti, što se na žalost i danas kod nas puno toga nalazi, a kad god opet upotrebljuje se ovo prepadanje za neku tobožnju potrebu, što se obično dogagja, kad je dijete plačljivo – i onda njegovi roditelji ili drugi ukućani, mjesto da utješe dijete uljudnim načinom, straše ga i prepadaju. Lasno ti je opaziti stravu na prepednutom čeljadetu, odnosno djetetu, jer ono izgleda kao da je izišlo ispod zemlje; problijedi kao krpa, upanu mu oči, osuši se i t. d. Prestraši li se takvo dijete i upane li strava u njegovo mlagjahno srce, ostaje ona u njemu do groba, ako mu se u brzo ne priteče u pomoć, te se od nje ne izliječi. Strava može prouzrokovati, da se na prepadnuto čeljade može pritovariti uza nju i još kakva druga bolest. Još je začudnije, kako mi je jedan starac pripovijedao, da može strava oživjeti u čovjeku, a kad ona oživi, eto ti onda smrti. Strava oživi u čovjeku onda, kad se zanemari liječenje prepadnutog čovjeka i kad zastari.
Kod nas u Bosni i Hercegovini i ako postoji taj nevaljali običaj prepadati ljude iz obijesti, u nas opet ima i lijekova protiv strave. Dogodi li se taki slučaj, da se je čeljade prestrašilo od šta bilo, odmah ga valja voditi kakvoj ženi, koja će mu saliti i sa tim salijevanjem dignuće s njega stravu kao da je nikad ni Bog dao nije. […]
Hajde da otpočnemo, kako i na koji način ta žena salijeva tomu prepadnutom čeljadetu, koja će ga spasti od te teške bolesti – od strave ili straha.
Najprvo će ta žena uzeti jednu gvozdenu kašiku, koja je odregjena za salijevanje, pak će u nju metnuti dva-tri kuršuma (taneta), osobito ona, koja su kroz pušku proletjela, ili ako se takovih kuršuma ne može naći, onda se može to učiniti, ako uzme dva-tri kuršuma, te ih rasplešte na kamenu; nikako se ne smiju cijeli kuršumi upotrijebiti. Dogje k vatri, te tu ona sjedne i metne kašiku i olovo na vatu. Ona povede k vatri i to prepadnuto čeljade sa sobom, te ono čučne pokraj nje. Ona ujedno ponese uza se punu ćasu cijele vode* i metne ju pokraj sebe. Pošto se olovo rastopi, onda ona uzme u desnu ruku kašiku s rastopljenim olovom, a u lijevu ćasu punu cijele vode, pa nadne se oboje nad glavu prestrašenom čeljadetu i onda pljusne olovom iz kašike u ćasu. Malko sad treba da postoji olovo u ćasi dok se dobro ohladi. Čim se olovo ohladi u ćasi, odmah ga ona izvadi iz ćase. Gledaj sad čuda – od šta se bude prestrašilo to čeljade, pokazaće sad olovo: n. pr. ako se bude ono prestrašilo od kakve životinje ili od kakva predmeta, olovo će se pretvoriti u tu životinju ili u taj predmet. Obično tu izlaze oblici onih životinja, od kojih se može čovjek prestrašiti, kao: mačka, miš, konj, krava, pseto i t. d. Čim žena to opazi, odmah kaže: evo prepao se je od mačke i t. d. Nije dosta jedan put saliti prestrašenom čeljadetu, nego treba tri puta. Prvi put će mu saliti, kako sam gore rekao, nad glavom, drugi put nad pasom, a treći put nad nogama. Dogodi li se, da sva tri puta izigje jedan te isti oblik od jedne životinje ili od jednog predmeta, to se onda može za stalno zaključiti, da će mu biti to konačni lijek od strave; a ako li ne izigje za sva tri puta jedan te isti oblik, nego za dva puta, i tad je dobar znak, da će se ono izliječiti, ako se nakon toga obavi još jedan stanoviti posao.
Treba to olovo u ćasi s vodom zajedno donijeti do pod kućnu strehu. Ona žena izvadi olovo iz ćase i pljusne vodom po kućnoj strehi, pa hvata vodu, koja se cijedi niza strehu i tako baca i hvata tu vodu do tri puta. Od trećeg bacanja što uhvati vode umije njome obraz prepadnutog čeljadeta i malko ga napoji. Je li svršila i taj posao, uzme iz ćase ono pretopljeno olovo, koje se sad zove salitak, pa ga zavije u jednu krpu, a uza nj metne nekoliko novčića; ali mora biti broj novčića lihi, nikako ne smije biti na táko. I sad dade tu krpu i u njojzi pretopljeno olovo, zvano salitak, kome god, da odnese na kakvu raskrsnicu t. j. ondje, gdje se putevi križaju i gdje ima svaki čas prolaznika. Kuku ti ga onom, koji se prvi sagne i uzme i razdriješi salitak, te izvadi te novčiće iz nega, jer je on s tim, kako neki kažu, primio ujedno i stravu. Drugi opet vele, da ne će prijeći strava na onog, koji je prihvatio i razdriješio taj salitak. Kako bilo, prešla ili ne prešla strava na tog, koji je uzeo salitak, to se za stalno zna, da je salijevanje osobiti lijek od strave, i čeljade, koje se je prepalo, izliječiće se od tog straha, ako mu se salije načinom, kako smo gore kazali. Jedino to valja istaknuti, ako se bude to čeljade plaho prepalo, ili se je malo prepalo, a nije mu se sa salijevanjem ubrzo priteklo u pomoć, pa se je strava već u njemu ukorijenila, tad nije dosta saliti mu samo, nego treba oko takvog bolesnika obaviti još jedan stanoviti i malko poteški posao – treba mu osjeći tako zvane krašnice.
Krašnice se osijecaju onim bolesnicima, koji strašno boluju od strave, u kojima je možda strava oživjela, a takovi se lasno mogu poznati, jer izgledaju na pola mrtvi. Opasno prepadnutom čeljadetu treba osim salijevanja, kako smo gore rekli, još osjeći krašnice. Katkad se krašnice osijecaju odmah iza salijevanja, a kadkat se opet propusti nekoliko vremena iza salijevanja, dok se vidi, hoće li se moći spasiti prepadnuto čeljade od strave samim salijevanjem ili ne.
Kako i na koji se način krašnice osijecaju?
Evo kako:
Najprvo treba da legne na zemlju prepadnuto čeljade i da se ispruži koliko je dugo i široko, razvrati obje ruke, a noge ispruži. Ona žena, koja će mu osjeći krašnice, čučne mu više glave, a druga opet do nogu. Ova žena, koja će osjeći krašnice, uzme u ruku malo konca, te doda kraj onoj, koja je čučnula do nogu bolesnikovih. Sad one pomoću toga konca izmjere duljinu i širinu toga bolesnika, t. j. duljinu svrh glave do peta i duljinu ispruženih ruku. Podudari li se duljina s vrha glave do pete sa duljinom ispruženih ruku, te su obje mjere jednake – ne fali recimo ni jedan mm, to je znak, da se nije ono plaho prepalo, to se je pričinilo. Ne podudara li se mjera spruženih ruku s mjerom s vrha glave do pete – ako fali samo malo, onda je u istinu to strava, jer na čovjeku, na kojem nema strave, u njega je duljina i širina jednaka. Čim nagje, da se mjera s mjerom potpuno ne slaže, ona je sad uvjerena, da je nužno liječiti bolesnika, te odmah uzme u ruku mekinje, koje je donijela i metnula pokraj sebe, te bolesnika svega obaspe mekinjama, a obasipljući pita ga:
“Ali voliš mekinje zobati, ali stravu nositi?”
Bolesnik joj odgovara:
“Volim mekinje zobati, nego stravu nositi.”
Za tim uzme ta žena u ruku šaku luga, te obaspe bolesnika i lugom i pita ga:
“Ali voliš lug zobati, ali stravu nositi?”
Bolesnik joj na to odgovara:
“Volim lug zobati, nego stravu nositi.”
Nakon toga još uzme u ruku šaku slame, te ga i njom posiplje, a posipljući ga pita:
“Ali voliš slamu gristi, ali stravu nositi.”
– “Volim slamu gristi, nego stravu nositi” – odgovori joj.Pošto svrši i to, uzme sad metlu u ruku. Te pomete s bolesnika posuti lug, mekinje i slamu na jednu hrpu. Sad uzme makaze, te istricka na sitne komadiće metlu i slamu, i smiješa sve zajedno. Za tim pokupi i zaveže u kakvu hrpu to sve, pa kome god dade da baci gdje god u kraj.
Sa tim je učinila ta žena sve i sva; izliječila je dotično čeljade od strave, kao da je ni Bog dao nije.
Ovo su lijekovi od strave kod našeg naroda u Bosni i Hercegovini. Samo mi je to za čudo, da gotovo po cijeloj Bosni i Hercegovini postoji salijevanje, a u Bosni, kako su mi neki prijatelji pričali, da ne znadu ništa o osijecanju krašnica. Još mi je ovdje jednu stvar istaknuti, da stanovnici pravoslavne vjere, koji stanuju u okolici mostarskoj, ne upotrebljuju ove lijekove, a druge vjeroispovijesti, bilo u selu, bilo u varoši, toga se i dan dani drže.”[16]
*Cijela voda – t. j. ona voda, koja je jàko zahićena iz bunara ili s česme donešena.
[1] Postoje snažne pretpostavke da magijski obred salivanja strave na našim prostorima potječe iz prijelaznog razdoblja između neolita i vremena početka upotrebe metala. Bosanski arheolog Samedin Mesihović ističe da se ovim drevnim obredom simbolizuje snaga i moć metala koji je u stanju da rastjeruje zlo.
Salmedin Mesihović, Bosna i Hercegovina kroz prizmu historijskog razvitka religijske misli i implikacije religijske misli na društveno-ekonomske odnose, u: Znakovi vremena, vol. 2, br. 6, NI “Ibn Sina”, Sarajevo, 1999, str. 108.
[2] Dr. Leopold Glück, istaknuti etnograf i antropolog s kraja XIX i početka XX stoljeća u Bosni i Hercegovini, salivanje strave posmatrao je u kontekstu narodnog liječništva, odnosno etnomedicine, koja se primjenjuje u liječenju psihosomatskih oboljenja. Usp. Leopold Glück, O stravi, u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, god. IV, knj. I, Sarajevo, januar-mart, 1892, str. 70-72.
[3] U bosanskom, odnosno muslimanskom kontekstu, stravarka obred salivanja strave redovno prati izgovaranjem i učenjem pojedinih kur'anskih ajeta, a naročito zazivanjem Božjeg Imena i drugih religijskih formula. Nasuprot tome, u kršćansko-pravoslavnom kontekstu stravarka će tokom obred zazivati Sveto Trojstvo ili se služiti drugim religijskim elementima, poput sljedeće basme:
Илија громовниче, узми брата Пантелију и сестру Огњену Марију, громом стрaву погодите, а муњом је опржите.
Шпиро Кулишић, Петар Ж. Петровић и Никола Пантелић, Српски митолошки речник, Нолит, Београд, 1970, стр. 97.
[4] Milenko S. Filipović, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, Mak, Visoko, 2003, str. 218.
[5] Naglašavamo da su obred salivanje strave u bosanskom kulturnom kontekstu najčešće obavljale muslimanke, stravarke – pobožne žene koje su ovu vještinu nasljeđivale od svojih predaka, najčešće matrilinearnim putem. Sveštena lica iz okrilja pravoslavne tradicije u Bosni najčešće su ih nazivala vračaricama ili ljekaricama.
Usp. Коста Ковачевић (свештеник), Како се лијечи од страве?, у: Босанска вила, год. III, бр. 17, 1, Сарајево, 1. септембра 1888, стр. 266.
[6] Usp. Ibid., стр. 266-267.
[7] J. Gordon Melton (ur.), Encyclopedia of Occultism & Parapsychology, 5. izd., sv. 2: M-Z, Detroit: Gale Research, 2001, str. 1045.
[8] Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009, str. 105-106.
[9] Više o navedenim vrstama magije vidjeti u: Džejms Džordž Frejzer, Zlatna grana: proučavanje magije i religije, preveo Živojin V. Simić, „Ivanišević“, Beograd, 2003, str. 27-55.
[10] Leopold Glück, O stravi, str. 71-72.
[11] J. Gordon Melton (ur.), Encyclopedia of Occultism & Parapsychology, str. 1045.
[12] Шпиро Кулишић, Петар Ж. Петровић и Никола Пантелић, Српски митолошки речник, стр. 96.
[13] Milenko S. Filipović, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, str. 218; Leopold Glück, O stravi, str. 71.
[14] Leopold Glück, O stravi, str. 70.
[15] Leopold Glück, O stravi, str. 71.
[16] Priopćio Sadik ef. Ugljen, Olovo kao narodni lijek, u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1893, str. 168-170.
