I ove godine (2026), u vrijeme hadža (hodočašća), odnosno obilaska svetih mjesta Meke i Medine, obasuti smo mnogobrojnim fotografijama na društvenim mrežama na kojima svjedočimo – osobito mi koji nikada nismo niti ćemo kročiti tlom Saudijske Arabije (sve dok je Saudijska) – krajolicima u kojima prepoznajemo surovu vladavinu kvantitete (R. Guénon): urbani krajolici u kojima je graditeljska mastodonija ubila svaki trag svetosti, plemenitosti i harmonije, odnosno sve one kvalitete koje su sui generis ljepote, zapravo Ljepote!
Kada stvari tako stoje s hodočasničkim mjestima na tlu Arabije, a koja su postala prćija beduinskog plemena iz Nedžda, čovjeku koji ne pristaje na ružnoću, napose ne u okrilju ibadeta/bogoštovlja, ne preostaje ništa drugo (a treba li mu išta drugo?) nego da hadž/hodočašće interiorizira. U tom smislu, odnosno u svjetlu toga, podsjećamo se bogoduhih kazivanja iz svetoknjižja, ali i iz pera istinskih bogotražitelja i hodočasnika Duha. Pri tome napominjemo da svako izvanjsko hodočašće nije i ne može biti istinsko ukoliko i najprije nije unutarnje (samo)spoznajno putovanje, dok ovo potonje uopće nije uvjetovano izvanjskim koracima po bilo kojem ovozemnom tlu, od mašrika do magriba, pa makar se i kabom zvalo!
Ukoliko je svaki čovjek mikrokozmos (ar. al-‘ālam al-ṣaghīr), a islamska duhovna tradicija upravo naglašava takvu perspektivu, onda su sve stvarnosti vanjskog svijeta smirene u njemu samom. S tim u vezi, prof. Seyyed Hossein Nasr (r. 1933) naglasiti će da čovjek bez putovanja u vanjski svijet može spoznati sve što postoji pod nebom[1]. Ništa novo, reći će nasljedovatelji Krista, te se pozvati na Isusove riječi od prije dva milenija:
Kraljevstvo je Božje među vama (ili u vama).
(Lk 17,21)
Nađe li se u blizini navedenog rijeka hodočasnik taoističkog duhovnog puta, vjerujemo da će nam sljedeće riječi ponuditi u cilju bistrenja nutarnjeg hodočašća – riječi koje odjekuju kineskim duhovnim univerzumom još od VI st. pr. Kr. :
Ne moraš da izlaziš napolje
da bi spoznao svijet.
Ne moraš da viriš kroz prozor
da bi ugledao TAO Neba.
Što više tražiš spolja
to manje znaš.
Zato, Uzvišeni Čovjek nikud ne ide
a ipak zna sve.
Nikuda ne gleda
a ipak mu je sve jasno.
Ne čini ništa
a ipak sve privodi kraju.[2]
Na kraju, vratimo se još jedared islamskoj perspektivi i poslušajmo stihove gnostika (arifa) hz. Dželaluddina Rumija Mevlane (XIII st.) koji, također, poziva na unutarnje hodočašće do Voljenog, iliti Voljene:
O vi koji ste otišli na hadž,
Gdje ste?
Gdje ste?
Voljeni/Voljena je upravo ovdje.
Dođite!
Dođite![3]
Rumijevi stihovi duhovno sidrište imaju, prije svega, u kur'anskim riječima kojima nas Bog podsjeća – možemo slobodno kazati i tješi u vremenu vladavine kvantitete – da u nama samima, u našim nutrinama, imamo Sve:
Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim,
a i u njima samim,
dok im ne bude sasvim jasno da je to Istina.
(Kur'an, 43:53)
[1] Seyyed Hossein Nasr, Sufijski komentar Lao Tzu-ovog “Tao Te Ching-a: Put i njegova vrlina”, preveo Nevad Kahteran, Fons Vitae, 2025, str. 152
[2] Lao Ce, Tao Te Đing: knjiga smisla i života, priredio Rihard Vilhelm, preveli Ana Bešlić i Dragan Paripović, Babun, Beograd, 2009, str. 87.
[3] Jalāl al-Dīn Rūmī, Ghazal 648, prema kritičkom tekstu Badi‘ al-Zamān Forūzānfar, u: Gita Hashemi (prev.), Rumi Roaming: Contemporary Engagements and Interventions (mrežno izdanje, 2021), https://rumiroaming.net/pdf/rumi-roaming-ghazal-648-EN-FA.pdf (pristupljeno 03.06.2026).
