Dogmatska ili klasična teološka percpecija i interpretacija inkarnacije Boga, osobito u kršćanskoj tradiciji, razumljivo, neprihvatljiva je mnogim drugim religijskim tradicijama. Te i takve izvanjske, formalne, dogmatske razlike među religijama neka ostanu takve kakve jesu, kao što su bile i do sada – no to nikako ne znači da ne trebamo naslućivati ono što nadilazi te formalne razlike. Svaki iole ozbiljan čovjek, i to kao homo religiosus, a napose kao homo viator, trebao bi osvijestiti, osobito danas, u vremenu posvemašnje globaliziranosti, kada svakodnevno dolazimo u dodir s ljudima drukčijih religijskih vizura, jednu iznimno vitalnu i dinamičnu kršćansku, svakako mističnu i par excellence duhovnu percepciju i interpretaciju inkarnacije Boga – inkarnacije koja se ne zaustavlja samo na hijeropovijesnoj osobi Isusa Krista, nego seže mnogo dalje.
Takovrsna interpretacija, naglašavamo, mistična interpretacija, jest ona koju može razumjeti ili barem naslutiti čovjek iz drukčijeg religiozno-duhovnog univerzuma – konkretno, autor ovih uvodnih redaka koji svijet promatra iz islamske duhovne perspektive.
Na koncu, svima nama, bilo da smo kršćani i kršćanke, muslimani i muslimanke ili pripadnici i pripadnice drugih tradicija, potrebno je više sluha, ali i hrabrosti, da osvijestimo kako naše vlastite religiozno-duhovne tradicije predstavljaju nepresušna vrela interpretativnih mogućnosti.
U tom smislu, poslušajmo kratko kazivanje o inkarnaciji Boga, te osvrt na interpretativno bogatstvo rane kršćanske zajednice, iz pera kršćanskog redovnika, benediktinca, mistika i duhovnog učitelja Willigisa Jägera (1925-2020):
Bog se inkarnira u svemiru. On i njegova inkarnacija neodvojivi su jedno od drugoga. On nije ‘u’ svojoj inkarnaciji: On se manifestira ‘kao’ inkarnacija. On se otkriva u drvetu kao drvo, u životinji kao životinja, u osobi kao osoba, u anđelu kao anđeo. To nisu stvorenja kojima je dodan Bog i koji u njima spava. Bog je pojedino i svako od tih stvorenja ali opet nije ‘samo’ to, jer se Bog nikada ne iscrpljuje u nekom pojedinom stvorenju, već je istovremeno i uvijek i „svi drugi“. Upravo je to iskustvo mistika. Mistika shvaća svemir kao smislenu manifestaciju Boga, dok se mnogi ljudi odnose prema svemiru kao nepismeni čovjek prema pjesmi: broji pojedina slova i riječi, ali nije sposoban razumjeti značenje koje je dano u cjelovitoj formi pjesme.
[…]Nema povijesnog sadržaja bilo koje svete knjige – bez obzira je li Biblija, Kur'an, Upanišade – a da je od presudne važnosti. Ali to jest i njihova ‘kvaliteta spasenja’; aspekt koji transcendira čisto povijesnu dimenziju. Ako zanimanje za povijesnu interpretaciju postane previše važno, ta ‘kvaliteta spasenja’ je izgubljena. Novi zavjet primjerice nije jednostavan zbroj evanđelja. Imamo mnogo autora od kojih je svaki donio posebno razumijevanje spasenja i pretočio ga u tekst. Te su izjave ključne bez obzira jesu li djelo Pavla ili pisca Ivanova evanđelja. Otkrivenje proizlazi iz mističnog iskustva Boga. Tek tada se ono pretače u riječi. Sveti spisi su interpretacije mističnog iskustva. Meni je Ivanovo evanđelje i apokrifno Tomino evanđelje jednako važno kao i Lukino evanđelje. Ona nam pokazuju kako je nekada kršćanska vjera bila raznolika i imala varijacije prije nego je stiješnjena u strukture sustava.[1]
[1] Val je more: mistična duhovnost za moderna vremena, razgovori sa Willigis Jägerom, prijevod Marina i Zdravko Botić, Synopsis d.o.o., Zagreb, Sarajevo, 2014, str. 109-110. (podebljao i podvukao R. Ibrović)
