Dan i noć more na sebi bućkajuću pjenu drži.
Vi motrite pjenu a ne to more – ah, čuda li!
(Mesnevija III, 1271)
Označeno, ili – poslužimo li se grecizmom – simbolizirano, uvijek je na višoj razini od samog znaka, simbola. Drugačije kazano: simbol nikada nije isto što i simbolizirano – to je sveto pravilo u okrilju svih tradicinalnih, napose sakralnih simbologija. Zaboraviti (ar. ghaflah), tj. ne znati (ar. jaḥl) navedeno, znači doživjeti pad, bilo na individualnoj, bilo na kolektivnoj razini – i to pad biblijsko-kur'anskih razmjera. Svako naše posezanje za bilo kojim znakom, odnosno simbolom – ili, poslužimo li se islamskim pojmovljem, ajetom (ar. āyah – znak, simbol; dokaz…) – bez znanja, odnosno svijesti o označenome / simboliziranom, vodi nas ravno u pad, neznanje, tamu.
U Kur'anu Bog kazuje:
Ima ljudi koji govore:
”Vjerujemo u Boga i u onaj svijet!” –
a oni nisu vjernici.
(Kur’an, II:8)
U navedenom ajetu otvara nam se mogućnost da prepoznamo i one koji su posegnuli za znakom ili – da upotrijebimo klasičnu sufijsku terminologiju, osobito prisutnu kod Mevlane Dželaluddina Rumija (XIII st.) – za oblikom, formom (ar. ṣūra), ali s onu stranu ili mimo značenja, suštine (ar. māna) kao sadržaja svakog oblika. S tim u vezi William C. Chittick (r. 1943) piše:
Rumi povlači temeljnu razliku između “forme” (surat) i “značenja” (ma’na). Forma je izvanjska pojava stvari, a značenje njena unutarnja i nevidljiva zbilja. Najzad, značenje je nešto što je znano samo Bogu. A pošto je Bog s onu stranu bilo koje vrste mnoštva, značenje svih stvari je, u konačnici, Bog.
[…]
Čovjekova je zadaća da ne bude zavaran formom. On mora shvatiti da forma ne postoji poradi sebe same, nego ona očituje značenje iznad i s onu stranu sebe. [1]
Rumi naglašava:
Forma je sjena, značenje je Sunce.
(Mesnevija VI, 4747)
Segni s onu strane forme, iz imena seži!
Uteci naslovima i imenima i prema značenju bježi.
(Mesnevija IV, 1285)
Na sve gore navedeno podsjećaju nas sveprisutne jabuke u okrilju islamske umjetnosti, prije svega graditeljstva, odnosno arhitekture.
Urbani krajobrazi čijem su oblikovanju doprinos dali i muslimani – ako ne i u cijelosti u pojedinim krajevima – često su označeni jabukama postavljenim povrh munara (minareta). Ostavimo kazivanje o munari i njezinim slojevitim značenjskim vrijednostima za neku drugu priliku. Ovdje valja istaknuti da se na vrhu munare postavlja jabuka, češće niz jabuka, koje nerijetko završavaju formom ili znakom kojeg u bosansko-muslimanskoj tradiciji nazivamo japrakom (tur. yaprak – list). Jabuke koje završavaju listom, odnosno japrakom, nazivaju se alemima[2]. Istine radi, alemi s jabukama mogu završiti i s mlađakom[3] – i o njemu drugom prilikom više.
Postavljanje jabuke na najviša mjesta – rekosmo, na munare, ali i na kupole džamija, turbeta… – ukazuje na mudrost koju je čovjek nekoć posjedovao, a potom izgubio onoga časa kada se oglušio o Božju zapovijed. Na to nas podsjećaju oba sveta teksta, i Biblija i Kur’an.
Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: “Sa svakoga stable u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!
(Post 2,16-17)
I Mi rekosmo: ”O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu / Raju i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!”
(Kur’an, II:35)
U duhovnim tradicijama koje počivaju na biblijskom i kur’anskom svetoknjižju, ili u okrilju semitskog duhovnog univerzuma, sveprisutna je interpretacija po kojoj drvo, odnosno njegov plod, o kojem je riječ u netom navedenim tekstovima, jeste jabuka – uz uvažavanje i drugih tradicijskih interpretativnih narativa.
U svakom slučaju, jabuka (tj. plod drveta oba sveta teksta) podsjeća na nekdašnji intelektualni, svejednako duhovni položaj prvotnog čovjeka – prije gore spmenutog pada. U takvom položaju, tj. stanju, čovjek je bio svijestan znaka, zapravo označenog kao prauzora. Onoga časa kada je čovjek – a taj čas može biti i svako naše sada – posegnuo za jabukom zabranjenog drveta (zabranjeno, nepovredivo, jednovremeno jeste i sveto: ar. – ḥarām), a bez svijesti o označenom (u ovom slučaju ḥarām upućuje na Boga kao (Pre)Svetog: ar. Al-Quddus – Sveti, Presveti), pad je nastupio.
Vratiti jabuku – govorimo, naravno o simbolu – na njeno prvotno mjesto, iliti uzdignuti prethodno otrgnutu jabuku, zapravo znači ponovno uspostaviti tok od znaka ka označenom.
Svakako, u bogoduhom vidiku valja razjasniti i odakle dolazi onaj list, rekosmo japrak, poviš alema na munari – no vratit ćemo se ovom pitanju kasnije.
Padom – ponavljamo, pad je moguć u svakom našem sada – čovjek je izgubio sposobnost, mudrost, da u svakom znaku, simbolu, ajetu vidi, prepoznaje i sluti hvalu Božju[4], odnosno Boga samog, Onoga na koga upućuju svi znaci, tj. ajeti u objavama ukoričenim, svejednako i na nebesima, horizontima…[5] zapravo i u nama samima[6]. Čovjeku su u ovakom stanju zapriječeni pristupi, iliti putevi ka višim znanjima i istinama.
Eto otkud potreba tradicionalnom čovjeku da u krajobrazima u kojima se kreće i koje oblikuje postavlja jabuke na alemima munara, ali i na kupolama džamija te drugih sakralnih objekata. Zapravo, jabuke će naći svoje mjesto i u tradicionalnoj stambenoj arhitekturi. U svim tim graditeljsko-arhitektonskim oblicima jabuka je postavljena na povišeno, u pravilu uzdignuto, tj. najviše mjesto – upravo kao znanje (ar. ‘irfān), odnosno mudrost (ar. ḥikma) sama.
Biti na putu potrage za znanjem i mudrošću nije moguće bez vještine gledanja znaka – u tom smislu, svaki znak, ajet ili simbol za bogosvjesnog čovjeka jeste ikona sama[7]!
U jabuci – kao plodu drveta mudrosti i života – nalaze se sjemenke u pet komora (lat. loculae), koje vidimo kao petokraku zvijezdu kada jabuku raspolovimo okomito po osi peteljke. Broj pet, pored ostalog, upućuje na pet osnovnih osjetila pomoću kojih čovjek opaža svijet oko sebe. Puta mudrosti nema bez ovladavanja osjetilima, na način kako jabuka vlada sjemenkama u svojim komorama – naše komore srca su upravo one u kojima možemo smiriti ili zaodjenuti osjetila.
Kad sve ovo iščezne iz znanja – pojedinačnog, ali i kolektivnog – tada jabuke na alemima munara bivaju preinačene isključivo u znakove koji kazuju koliko se dnevnih namaza obavlja u džamiji: jedna jabuka – jedan namaz, i tako redom do pet jabuka – pet namaza. Nedvojimo: riječ je o pukom formalizmu bez značenja, bez suštine.
Ne preostaje ništa drugo nego jedan list (japrak), koji svjedoči da u svakom našem sada – kako bi rekao Richard Rohr (r. 1943), golo sada – prijeti pad u nesvjesno i neznanje, makar taj pad bio tih i nečujan, poput lista kada (o)pada s grane:
Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo,
a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.
Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo.
Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli.
Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.
(Post, 3,6-7)
… A kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše
i oni po sebi džennetsko / rajsko lišće stavljati počeše.
”Zar vam to drvo nisam zabranio?!
” – zovnu ih Gospodar njihov – ”i rekao vam:
’Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.’”
(Kur’an, VII:22)
Opat E. Bertrand, pišući o simbolizmu jabuke, ukazuje na ludost prostog puka koji simbol (ili formu) uzima kao zbiljnost[8], svakako bez svijesti o Zbilji. U tom smislu navodimo jednu zgodnu predaju koju bilježi Feriduddin Attar (XII-XIII st.), a odnosi se na sufiju Bajazida Bistamija (IX st.):
Prenosi se da je Bajazid jednom držao u ruci crvenu jabuku, pa je rekao: “Ova je jabuka divna (latif)[9].” Tad, u svojoj Tajni, začu glas: “O Bajazide, zar te nije sram da voće nazoveš Mojim imenom?!” Na četrdeset narednih dana Ime Istinotog bilo je uzeto iz Bajazidovog srca. Naposljetku, on reče: “Kunem se da nikada više u životu neću okusiti voća iz Bistama.”[10]
Slijedimo li ovog istinskog duhovnog viteza, vjerujemo da savremeno čovječanstvo ne bi izdržalo dugo do svoga konca. Ipak, taj kraj bio bi viteški, za razliku od ovoga kojim sada kroči – (ne)svjesno, a ipak neumoljivo, k tomu još vukući u ponor sve sublunarne svjetove.
Gospodaru pokaži nam stvari onakve kakve one uistinu jesu.
(hadis poslanika Muhammeda)
[1] William C. Chittick, Sufijski put ljubavi: Rumijeva duhovna učenja, s engleskog preveo Rešid Hafizović, NI „Ibn Sina, Sarajevo, 2005, str. 39-40.
[2] Alem (tur.) – znak, simbol…
[3] Rasim Ibrović, O Mjesecu…, https://zapisi.ba/o-mjesecu/ (pristupljeno, februar 2026).
[4] Kur’an, LVII:1; XVII:44
[5] Kur'an, II:164; III:190
[6] Kur'an, LI:20-21
[7] U jednom našem tekstu kazali smo, pri tome referišući se na ruskog teologa Pavla A. Florenskog, da je ikona „simbol koji simbolizira, ili prozor kroz kojeg možemo zreti (zreti prasl. i stsl. zьrěti – svjetlucati) Svjetlo nad svjetlima, samo Sveto, eda bi i sami bili svjetlucavi po Svjetlu.”
Rasim Ibrović, U iščekivanju ikone Isaa/Isusa, razmišljam naglas, https://zapisi.ba/u-iscekivanju-ikone-isaa-isusa-razmisljam-naglas/ (pristupljeno, februar 2026)
[8] Jean Chevalier i Alain Gheerbrant, Rječnik simbola, treće prošireno izdanje, MH, Zagreb, 1989, str. 211.
[9] U Kur’anu Bog za sebe kaže da je Al-Laṭīf, tj. Dobri, Blagi, Suptilni… (Kur’an, VI:103; XII:100; XXII:63; XXXI:16; XXXIII:34; XLII:16; LXVII:14).
[10] Feriduddin Muhammed Attar, Spomenica dobrih: Tadhkirat al-Awliya, s perzijskog preveo Muamer Kodrić, Kulturni centar I. R. Iran, Sarajevo, 2004, str. 148.
