Pohodim kapelu, zaista najdražu,
nije na nekom mjestu, ona je u vremenu.
Gdje god da se zateknem – nova potkupola
dotiče joj kupolu što seže do beskraja.
Hej, historičaru umjetnosti, datacija mi poznata –
svake Brahmine zore i Šivinog sutona,
no tražim majstora ovih fresaka.
Nadlaze oblik, rastaču mentalni ram;
žarkonarančasta ašika, milosrdni šafran sanjasija,
sve plave Tvoje slobode, bijela iskrena…
Još i ptica, dvije, tri, il’ u sinkronom letu jata –
krila šire k'o svršetke psalama Zebura!
