Na razvalinama gotovo svake tradicije, nažalost, niču — ili se, bolje rečeno, javljaju „kao gljive poslije kiše“ — brojna pseudopredanja, pseudohistoriografske interpretacije i razni revizionizmi, koje je nužno razlikovati od autentične, etički utemeljene znanstvene revizije, bez koje znanost prestaje biti luč po čijem svjetlu čovjek hodi uzlazno-spoznajnom stazom. Postjugoslavenska društva, pa tako i bosanskohercegovačko, svjedoče intenzivnoj restauraciji religijsko-duhovne tradicije, nakon višedecenijskog procesa, nerijetko rigidne, modernizacije i emancipacije, kao antipoda ne samo tradicionalizmu (prema kojem nemamo simpatija), nego i samoj tradiciji.
Ipak, restauracija — da se poslužimo dobro etabliranim pojmom iz područja zaštite spomeničkog naslijeđa — ne dopušta nikakve konfabulacije, odnosno neistine; u tom slučaju riječ je o „restauraciji“ pod navodnicima. Govoreći iz islamske perspektive, i pozivajući se na kur’anski tekst, valja slijediti sljedeći normativ, i onda kada želimo tradiciju „otrgnuti od zaborava“:
„O vjernici, budite postojani u pravdi (istini), svjedočeći Boga radi, pa makar to bilo i protiv vas samih, ili roditelja i rodbine…“
(Kur’an, IV:135)
Ove dvije-tri natuknice valja imati pri svijesti, osobito sada, kada se pristupa kritičkom osvrtu na jedno recentno pseudopredanje, koje u najkraćem glasi:
„Posljednji did Crkve bosanske predao je svoj didovski štap šejhu mevlevijskog bratstva.“
