Jedan je Kralj svih stvorenja,
srce mu predaj da ne bude gaženja,
sa svim Njegovim si jedno tad,
sa zborom se uskladi pjesma tvoja.
Vremena su sve brža,
kali juga sve je proždrijela,
na redu smo svi, i mi,
sačuvaj srce na žaru ljubavi.
Nadi našoj sasvim jasno je
što smo tu, i da idemo dalje,
morbidni kraljevi silom vladaju,
ne znajuć za ovo kraljevstvo Tišine.
Gazele se neprestalno ogledaju
u tvog srca izvoru,
no samo poneku opaziš
i tad se izgubiš.
Ovo je igra prijestolja,
Kralj nisi ti, nisam ni ja,
a samo je jedno na svijetu,
pa tko može vladati tu?
Nekad se vratimo
u točku symballeina,
pa se opet raspršimo
i tražimo put povratka.
Tako sve do postaja
postojanog mirovanja,
kad je svaka gazela
odražena.
/18.2.2025./
Suze stvorenja utapaju se u kiše,
u čežnji za Tobom uzdiše.
U našim očima i Sunce mrije
pa se pojavi novo, višnje.
Umiremo zagledani u ljepotu praha
da se rodimo novi sa amen, svaha.
Čitav ovaj grad utihnu
na spuštanje Mjeseca horizontu.
Svo nebo porumenje Sunce ugledavši
i Zemlja, svježinu tu upivši.
Jednom ponesen Nemjestom
drugog mjesta više nema.
Prašina je na oku,
je li veće oko ili prašina?
Cijenu znamo, Sakija,
za Tvoje vino iz podruma.
Ljubeći Tebe svi ljudi lijepi i dobri postaju,
u Jedinstvo tako uplovljavaju.
Jedna pjesma je u svim stvorovima,
tu pjesmu čujemo i ta pjesma postajemo ti i ja.
A sada glavu u pijesak zdušno zaronimo,
od nesrazmjera Darovanog i djela naših zadrhtimo.
Tebi se postepeno predajući u Jedinstvo, iskreno,
Njegov-Njen brat, sestra, pa blizanac postajemo.
Zraknula sam noćas nebo s istočnoga prozora,
na vedrom nebu čudesna konstelacija.
Iz oka u oko se voda prelijevala
da bi Ti ljepotu tu pokazala.
Kažu, tu si Ti, za korak, dva i ja sam unutra,
spusti luk i strijelu gdje god pod kupolom
jer tu Sam Ja…
Što ljubav može reći do li – Ah! –
u krilu Josipa voljenog što miriše na Voljenog?
Nije to riječ – Ah, već Duha uzdah!
Zulejha u tom Ah sruši idola i sav svijet,
Marija s Ah rodi Božju Riječ.
Mada uvijek očekivan, pojavljuješ se iznenada
kao prisutnost, kao pogled, Kraljevstva zvuci, svirala.
Sred nemira si praznina uzgona, riječi utihnule u tišini,
koja obnavlja, ljubi i nosi punini, u dobru i u nedaći.
Na putu u Ja Ti i ja, do tad samo budi sve više Ti, manje ja.
Ova široka ramena Njegova su krila sjena,
tople grudi što se čiste, svježe duše prebivalište.
Surmali oči svjetloplave ciljaju ponad fenomena,
motre nebo netremice, i oblake i duge, kišu, Sunce,
Mjesec, zvijezde i sve mijene, ne ostaju na njima sjene,
blistaju danju, blistaju u noći jer zna da ćeš Ti doći.
Te oči vječne, koliko čari iz pogleda teče,
privlači i blista duša Jusufa sve ljepša, sve čišća.
Ugled, slava, imanje – to mu nije bog,
Neće se poklonit’ tome niti kad je bos.
Plete mrežu filigransku, profinjenu, nadahnutu,
svojim perom oštrim piše Ljepote Tvoje stranicu.
Duša mu je kao anduz užareni, Srce mu miriše na ouddh,
svakim danom prostranstva se šire dok u miru slijedi Tvoj Put.
On i Hana Ananda, tko ih vidi, uljepšaju mu dan,
kakva igra i slatkoća, ljubav – ah, ma život je i čaroban,
ta crnina i bjelina kao neki najljepši San!
I dalje se pjesma nastavlja ali tajno,
očaravaš me ljubavlju odavno…
Rasimu
Pred simbolima bistri, čisti,
za Njim ludi, samo sa Njim,
simboliziranim.
Otvori vrata na koja ti kuca,
nadlazeće ljubavi dvore,
Života, Potpunosti!
