Trebaš ljubiti ništa!
(Matchild od Magdeburga)
Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
(Ps 22,15)
Piše: Martina Raguž
Godine 1096. europski vitezovi iz romanskih zemalja poveli su prvu vojnu križara na Bliski istok. Do 1271. godine uslijedilo ih je još šest, s uglavnom kratkotrajnim ili nikakvim uspjehom. Vojne su često bile popraćene razaranjima, pljačkama i velikim krvoprolićem i, uza sve pobožne namjere i velike žrtve, nisu ostvarile svoj cilj: osloboditi Svetu Zemlju od ‘nevjernika’.
No kad su nakon 158 godina vojne konačno završile, postale su vidljive i neke dobrobiti. „Susret s bizantskom i s istočnjačkom, a napose s islamskom kulturom unaprijedili su znanost. Započela je živa razmjena svih vrsta civilizacijskih i privrednih dobara. Sjajni uspjeh zapadne filozofije i teologije u skolastici ne da se zamisliti bez tog susreta s Orijentom dok su najdublje i najtrajnije tragove vojne ostavile na zapadni život pobožnosti. Osobna pobožnost zamijenila je ranosrednjovjekovno doživljavanje religioznosti u zajednici, punim duhom prihvaćene su vrijednosti nasljedovanja Krista u siromaštvu i poniznosti, a i Sveto pismo se počelo čitati novim očima.“[1]
U društvenom i ekonomskom smislu, s križarskim ratovima silno se povećala robna razmjena Zapada s Bliskim istokom, odakle su dolazili luksuzna roba i mirodije. Razvile su se banke i mjenjačnice novca, luksuzna se roba naveliko tražila, bila ona uvezena ili izrađena kod kuće. Jačao je i bogatio se trgovački i obrtnički stalež, što je vodilo razvijanju i bogaćenju gradova, sada sve slobodnijih i neovisnijih o feudalcima, a koje su podupirali i štitili kraljevi jer im je bogato građanstvo bilo dobar saveznik u vječnoj borbi za prevlast s plemstvom.
To se građanstvo polako organiziralo u novi društveni sloj koji su činili slobodni ljudi, obrtnici i trgovci. Svoje su potrebe željeli ostvariti izvan postojećih feudalnih struktura, što je, s jedne strane vodilo k formiranju novih administrativnih jedinica kojima je upravljala izabrana skupina ljudi (kolegij), a s druge k pokušaju obnove religijskih struktura. Do tada je Crkva osiguravala temeljne društvene funkcije, bila opća etička inspiracija te u svojim rukama čvrsto držala naobrazbu i školstvo, zdravstvo i administraciju. Svećenici i redovnici bili su (gotovo) jedini pismeni ljudi, a samostani kulturna žarišta s bibliotekama i skriptorijima; bili su također inicijatori intenzivne obrade zemlje, proizvodnje raznih prehrambenih proizvoda, ljekarništva i liječništva. S druge strane, u gradovima se skupljala i sva sila sirotinje bez zemlje, gotovo bez ičega – razlike između bogatih i povlaštenih te siromašnih i obespravljenih bile su naočigled vidljive. To je razlogom zašto su se plemići, obrtnici i umjetnici, obrazovani ljudi, svjetovni svećenici, zaposlenici u manufakturama, zapravo ljudi svih slojeva društva, bunili protiv raskoši u kojoj su živjeli crkveni prelati – privlačilo ih je dobrovoljno siromaštvo, propovijedali su i putovali šireći svoje ideje. Za svoje su izdržavanje često prosjačili, a svojim su karizmama okupljali brojne slušatelje i nasljedovatelje iz redova gradskoga stanovništva. U središtu pozornosti bio im je povratak na apostolske izvore, siromaštvo, poniznost, milostinju i životno svjedočenje vjere u duhu blaženstava (Mt 5,3–10).[2]
Oh, uzvišena, plemenita ljubavi,
kada ćeš učiniti moju prirodu tako pravičnom
da bude prilagođena tvojoj?
Jer, želja mi je biti u potpunosti jedno s tobom.
I da je sve što je u meni drugo bude tvoje,
i da sve što je tvoje bude u potpunosti moje:
Spali moju prirodu u pepeo!
HADEWIJCH IZ ANTWERPENA
Percepcija žene i njen položaj u novim društvenim prilikama pak, s druge strane, jedva da su se odmaknuli od općeprihvaćenoga mišljenja među svjetovnim i religijskim autorima ranoga srednjeg vijeka (od kraja 5. do početka 11. stoljeća). Ono kaže da žene nisu dovoljno razumne, da su slaboga morala i zbog toga sklone grijehu. Augustin (354. – 430.) je tvrdio da po „prirodnom redu koji vidimo oko sebe žene moraju služiti muškarcima, a djeca svojim roditeljima jer je pravedno da slabiji (ne samo tijelom nego i umom) služe jačima“.[3] I Toma Akvinski (1225. – 1274.) je smatrao da je „…žena neuspio, unakažen muškarac s greškom … tjelesno i duhovno manje vrijedno biće“ te da je potpuno ostvarenje ljudske vrste samo muškarac, dok jedina vrijednost žene leži u sposobnosti rađanja i koristi od vođenja domaćinstva.[4] Žena je smatrana ili objektom obožavanja i divljenja, kad su je uspoređivali s Marijom, majkom Isusovom, svetom ženom i uzorom pobožnosti, milosrđa, ljubavi, ali i kraljicom ili plemkinjom visoka roda koju trubaduri veličaju u svojim pjesmama, ili pak, s druge strane, opakom ženom koja u sebi utjelovljuje sve moguće poroke. Budući da se smatralo da ženine intelektualne mogućnosti nisu nipošto dorasle ičem drugom osim kućnim poslovima i majčinstvu, bilo je normalno smatrati da nije bilo potrebno da idu i u školu. Pouku su dobivali samo sinovi ili one djevojčice koje su namjeravale ući u samostan, a i to je bilo moguće samo u imućnim krugovima koji su mogli plaćati učitelja. Javne besplatne škole za djevojčice pojavile su se tek u prosvijećenom apsolutizmu (u 18. st.). Bilo je upravo sablažnjivo da obične žene čitaju teološku literaturu i Bibliju, raspravljaju o teološkim temama, a pogotovo da o tome pišu, i to još na govornom narodnom jeziku ili da možda propovijedaju u javnosti ili poučavaju druge.[5] Žena je oduvijek imala gospodara. U obitelji je to bio otac, kasnije suprug kojega joj je često još u ranom djetinjstvu odabrala obitelj, a ako to nije bilo moguće ili se tome uspjela oduprijeti, mogla je odabrati redovnički poziv i skloniti se u neki od samostana koji su počeli nicati po Europi tijekom srednjega vijeka usporedno s muškima.
U ovoj beskrajnoj širokoj jednostavnosti
žive siromašni u duhu i sjedinjenosti.
Tamo ćeš naći samo tihu prazninu,
prazninu vječnosti.
HADEWIJCH IZ ANTWERPENA
Vremenski raspon između kraja 11. i početka 13. stoljeća predstavlja pravi procvat novoga redovničkog života na području Europe u kojem su, mahom muškarci, mogli zadovoljiti svoju potrebu za istinskijim apostolskim životom[6] i radom.[7] Uz viteške redove – ivanovce (kasnije malteški red) i templare – koji su služili ranjenim i oboljelim križarima i štitili sveta mjesta od ‘nevjernika’, osnivaju se redovi poznati po strogoj askezi utemeljeni na većoj ili manjoj reformi benediktinskoga, odnosno augustinova, pravila kao što su kamaldolijanci (1012.), kartuzijanci (1084.), cisterciti (1098.), premonstrati (1120.), karmelićani (1209.) i augustinci (1256.), te na koncu prosjački i propovjednički redovi franjevaca (1208.) i dominikanaca (1216.).
U jedinstvu,
u tom blaženom mirovanju,
On se daje (mojoj) duši,
kao što se i ona daje bez zadrške Njemu.
MACHTILD OD MAGDEBURGA
Javlja se, također, novi oblik „putujućih propovjednika“, koji su se obraćali siromasima, govorili o Božjoj ljubavi prema čovjeku i radosti jednostavnoga života, pomagali im i njegovali ih u bolestima. Unijeli su novosti u pobožnost i duhovnost tadašnjega čovjeka (franjevci), unaprijedili teologiju i razvili skolastiku (dominikanci), a iz toga vremena potječe i, do tada, neviđeni pokušaj mirne koegzistencije s muslimanima sv. Franje Asiškoga.
Za razliku od muških grana redovništva, nove se ženske grane (za razliku od postojeće, „stare“ grane benediktinki koja je bila snažno razvijena i rasprostranjena po Europi) nisu uspijevale snažnije razviti. Osnovano je nekoliko ženskih samostana u sklopu muških (cisterciti, koji su bili najbrojniji, imali su žensku granu samo kratko vrijeme, premonstrati također) koji su ubrzo postali teret svojim osnivačima, iako su se financirali iz miraza koje su žene bile obvezne donijeti u red. Za razliku od toga, istovremeno se pojavljuju poluredovničke laičke zajednice begina i humilijata, prethodnika trećoredaca, bratstava i bratovština, u koje ulaze mnogi koji su čeznuli živjeti u apostolskom siromaštvu, služeći zajednici. Njihov je broj nezadrživo rastao.
Begine
Najstariji zapis o beginama potječe iz godina 1170. – 1180. iz Liègea. Iz Belgije, pokret begina se potom munjevito širio Francuskom, Nizozemskom i Njemačkom, da bi do kraja 13. st. begina bilo u gotovo svakom većem gradu na tom golemom području.[8] Sačuvani zapisi o beginažama opisuju male, samoodržive zajednice sastavljene od nekoliko žena uglavnom iz uglednih i bogatih obitelji te posvećenih kršćanskim dobrim djelima, molitvi i ručnom radu. Učene i načitane, u svojim su obiteljima stekle zavidno obrazovanje. Poznavale su literaturu, teološku i svjetovnu, a i same su pisale. Nisu se držale utvrđenih pravila,[9] već su živjele životom apostolskoga siromaštva i čednosti, čineći djela milosrđa među siromašnima i bolesnima. Često su bile povezane s bolnicama, posebno onima koje su tretirale oboljele od gube, kao i sa školama. Živjele su od rada svojih ruku, ne oslanjajući se na milosrđe. Bavile su se jednostavnim poslovima, tkale, izrađivale vezove i čipke. Kako se u to vrijeme razvila proizvodnja tekstila u manufakturama, bio je to i značajan prilog toj proizvodnoj grani. Osim toga, čuvale su djecu, poučavale, vodile škole za siromašne, uređivale vrtove i držale skloništa za žene i djecu koja su radila u tekstilnim manufakturama.
Nitko ne treba očekivati ovaj posjet (Voljenoga) sve dok nije otišao onkraj sebe i postao ništa.
U tom posjetu želim umrijeti, dok živim.
Slijepi, dragi ljudi ni na koji način ne mogu mi pokvariti taj susret – jer oni vole, ali ne shvaćaju.
MACHTILD OD MAGDEBURGA
Zajednice (beginaže) u kojima su živjele međusobno su se razlikovale u veličini i organizaciji života: od malih zajednica od nekoliko žena koje su živjele u skromnim uvjetima u jednoj kući, do većih koje su uključivale nekoliko kuća sagrađenih oko središnje kapele ili crkve u kojoj se odvijao duhovni život. Rijetke su imale i male pivovare, pekare, nastambe sa životinjama i bolnicu. S vremenom i uslijed promjena u raspoloženju prema beginama,[10] mnoge su beginaže počele nalikovati samostanima, u koje su se, na kraju, neke od njih i pretvorile.
Teolozi i ostali službenici Crkve,
Nećete moći razumjeti ovo [knjigu, op. a.]
bez obzira kakvih kvaliteta razuma imali
ako nećete nastaviti s istinskom poniznosti.
I neka vas Ljubav i Vjera zajedno
potaknu da se izdignete povrh Razuma.
MARGUERITE PORETE
S vremenom, begine su se sve više obraćale redovnicima, osobito dominikancima, za duhovno vodstvo. To je bio uzrok trvenja između Reda i etabliranoga svećenstva, posebno u onim slučajevima kada je izbor ispovjednika bio povezan s navodnom nedostojnošću svećenika. Vodstvo Reda je u brizi o ženskim kućama vidjelo opasnost od odvraćanja braće od njihove prave misije, propovijedanja. Stoga su nerado preuzimali brigu i više su puta zabranjivali braći povezivanje s beginama. To je bio i jedan od razloga što su s vremenom mnoge kuće begina postale dominikanski samostani.
Ključan događaj javnom priznanju pokretu begina bila je papinska dozvola Jacquesu de Vitryju (1160/70. – 1240.)[11] iz 1215. godine u kojoj su one, laikinje, dobile pravo živjeti zajedno i međusobno se poticati na još veću vrlinu i ljubav prema Bogu. Ali ona je nakratko otvorila i temu poteškoća s kojima se laici susreću, a posebno žene. Suočene s paradoksom patnje svakodnevnoga života u svijetu koji je stvorio Bog pun ljubavi, žene nam u svojim tekstovima (koji su zamišljeni kao duhovno vodstvo njihovim zajednicama) pružaju uvid u vjerska pitanja toga razdoblja kako su ih shvaćali i doživljavali „obični“ muškarci i žene, a svojim načinom života – povratkom u apostolski ideal siromaštva, čistoće i služenja drugima – ukazuju na nužnost odmaka od rastućega materijalizma kojem Crkva onoga doba nije uspjela odoljeti. Pokret begina bio je dio potrebe za „demokratizacijom“ religije koja je iznikla iz spoznaje da je kršćanstvo način života dostupan svima, a ne samo niz obreda u kojima sudjeluje uzak krug iniciranih (muškaraca).
Ja sam primjer (egzemplar) spasenja;
čak i više od toga – samo sam spasenje svakoga stvorenja i Boga samoga.
MARGUERITE PORETE
Taj je stav bio utemeljen na prvom, u povijesti zapadne Crkve zabilježenom, značajnijem preispitivanju dostojnosti svećenika koje je pokrenuo papa Grgur VII. (oko 1020. ‒ 1085.) radi reforme svećenstva i povećanja crkvene kontrole nad njihovim radom. Podrazumijevao je da sakrament ređenja nije garancija da će na kraju obreda izaći muškarac prikladan za svećeničku službu.[12] S druge je strane stajala ideja o apostolskom životu koja je iznimno snažno privukla mnoge „obične“ ljude na propitivanje svojih vrijednosti. U gradovima s brzorastućim brojem stanovnika i društvom koje je uspješnost mjerilo materijalnim bogatstvom, bilo je mnogo potrebitih o kojima se svakodnevno trebalo skrbiti i tako „vježbati mišiće“ kršćanskoga života.
Što dublje ponirem,
To slađem pijem.
MACHTILD OD MAGDEBURGA
Pokret begina s vremenom je doživio mnoge promjene i teške dane. Oko 1300. godine beginaže su već sve više sličile tradicionalnom redovništvu. Imale su više propisa kojih su se žene morale držati, nisu se više mogle slobodno kretati kao prije i za svaki su izlazak iz kuće trebale tražiti dozvolu poglavarice. Na taj je način sve više nestajalo početne spontanosti i originalnosti da bi se, na kraju, beginaže u potpunosti formalizirale ili su, pak, gubile svoje članice jer su mnoge begine ulazile u razne druge redove iz straha za svoju sigurnosti. To je bio način na koji je Crkva lakše nadzirala njihov rad i život.
Trinaesto je stoljeće i vrijeme velike strepnje pred novonastalim duhovnim pokretima koji su izazivali Crkvu na djelovanje. U većini slučajeva proglašavani su krivovjernim te su pripadnici bili protjerivani ili osuđeni na teške kazne.[13] Početkom 14. st. takva je sudbina zadesila i begine. Naime, u lipnju 1310. godine jedna je od najznačajnijih spisateljica među njima, Marguerite Porete, u središtu Pariza spaljena na lomači zbog širenja svoga djela Le Mirouer des Simples Ames (Ogledalo jednostavnih duša). Dvije godine kasnije Crkva je žestoko napala dijelove knjige, iskoristivši ih kao materijal dovoljan da bi na Saboru u Vienni naložila potpuno ukidanje, tj. raspuštanje, muškoga dijela pokreta – begarda, dok su one same bile tek uvjetno osuđene;[14] tek, što je ipak značilo život i djelovanje pod stalnom prismotrom i čestom prisilom. A nakon što je 1329. uslijedila i posthumna osuda dominikanskog provincijala i učitelja Meistera Eckharta, bilo je jasno da mistici više nisu dobrodošli i da trebaju pripaziti što i kako govore i rade. Osude Porete i Eckharta posebno su se fokusirale na činjenicu da su govorili narodnim jezikom o stvarima previše dubokim da bi ih laici mogli shvatiti. Kombinirani učinak ova tri događaja bio je gušenje pisanja na narodnim jezicima o (mističko) teološkim pitanjima koja karakteriziraju 13. stoljeće.
Ipak, mnoštvo prekrasnih beginaža u Belgiji koje potječu iz kasnijih vremena svjedoči o tome kako to nije bio kraj pokreta. Većina žena koje su u kasnijim razdobljima postale begine bila je skromnijega podrijetla i nastavila je tradiciju dobrotvornih djela i brige o bolesnicima. Razina se obrazovanja u beginažama smanjila te begine više nikada nisu proizvele duhovnu spisateljsku kvalitetu kakvu su imale u 13. stoljeću. Iako se na prvi pogled čini da su potpuno potonule u zaborav, danas primjećujemo buđenje velika interesa za njih: to je tema o kojoj se mnogo piše, pronalaze se njihova djela, proučava se njihov utjecaj, sve do obnavljanja ideje o udruživanju laika(inja) u zajednicu koja živi samostalno i slobodno u svijetu.
Mistika begina
Poznato je što je ženama u zavjetovanom (redovničkom) životu bilo u ta vremena dopušteno: podučavanje (drugih žena!) i pisanje. Vrlo visoka razina znanja u mnogim samostanima prije 14. stoljeća pokazatelj je da su u podučavanju bile uspješne, niti pisanje nije zaostajalo, imajući svrhu po(d)učavanja i duhovna vodstva u njihovim zajednicama.
Snagu koju počinjem spoznavati u ljubavi (minne)
baca moj um u zbunjenost:
Jer, bez oblika je, bez načina, bez vanjske pojavnosti.
A ipak, može se okusiti kao nešto stvarno:
Ona je suština moje radosti …
HADEWIJCH IZ ANTWERPENA
Vezano s time, begine su bile u nešto drugačijem položaju budući da nisu pripadale utvrđenim redovima. Prvotna papina dozvola da djeluju radi međusobna poticanja na veću vjeru i dobra djela regulirala je njihovu aktivnost u očima Crkve, barem u početku. Međutim, već u drugoj polovici stoljeća povećavala se zabrinutost zbog tendencije begina da raspravljaju o teologiji, pišu teološke traktate i šire svoje ideje. Zamjeralo im se što govore u javnosti, na trgovima, i citiraju Bibliju na narodnom jeziku, dok se, bili su uvjereni, o Bogu može pisati samo na latinskom jeziku, kao što i Bibliju mogu čitati samo oni koji znaju latinski.
Njihov je rad, ipak, vrlo važan, iz nekoliko razloga. Prvo, tekstovi su značajni sa stajališta povijesti književnosti jer predstavljaju neke od najranijih primjera književnosti na narodnim jezicima. Kvaliteta spisa također je iznimna: poezija koju piše Hadewijch među najboljima je na nizozemskom jeziku ikad napisanih. Nadalje, sa stajališta povijesti religiozne misli, tekstovi predstavljaju neke od najranijih i najrafiniranijih primjera teologije pisane na narodnim jezicima (starijim oblicima nizozemskog, francuskog i njemačkog) koja je p(re)oznata i po uvođenju novih tema, kao i po novim i hrabrim pristupima objašnjenjima tradicionalnih tema. Jedna od njih, presudno važna za daljnji razvoj iznošenja mističnoga iskustva, bila je govor o nedualnom iskustvu – o konačnom iskustvu sjedinjenja bez razlikovanja.
Tekstovi koje su pisale uglavnom su bili mističnoga karaktera. Bilo u poetskom ili proznom obliku, putem lokucija i/ili vizija istraživale su neke od najdubljih i najintimnijih aspekata odnosa između Boga i duše. Ludilo ljubavi, vječna čežnja ili (samo)poništenje neki su od brojnih motiva koji se javljaju u učenju tih mistikinja. O velikoj tajni Boga progovaraju jezikom metafora, proturječja i slika. Njihovo je razumijevanje misterija, kao uostalom i ono mistika svih duhovnih tradicija, konkretno, slikovito i senzualno, uronjeno u iskustvo.
Begine žele da njihova mistika ima univerzalnu primjenu, da je dostupna svima. Rezultat toga što su objavljivale tekstove na narodnim jezicima bio je velik interes za mistiku, osobito unutar načitana i visoko obrazovana građanstva. Ta vrsta demokratizacije vrhovnih duhovnih učenja, možda i prvi put u povijesti mistike Zapada, za određeno će vrijeme izazvati sve veću podozrivost i sumnju crkvenih struktura jer se smatralo da su ona namijenjena i primjerena isključivo redovništvu.
Sve stvari povezane su lancem ljubavi
u jednostavnom zrenju i jednostavnom zadovoljstvu.
To je lanac koji sve stvari povezuje u jedinstvo
tako da svaka poznaje onu drugu u potpunosti.
HADEWIJCH IZ ANTWERPENA
Izvori duhovnosti begina mogu se otkriti u dvije važne srednjovjekovne duhovne reforme: obnove redovničke mistike i obnove apostolska života. Novi duh redovničke mistike, kojoj je osnovni cilj osobno sjedinjenje s božanskim, našla je svoga glavnog predstavnika u cistercitu sv. Bernardu iz Clairvauxa (1090. – 1153.), dok je novi oblik apostolska života bio utjelovljen u sv. Franji Asiškom (1181. – 1226.), karizmatskom laiku, propovjedniku i nasljedovatelju Isusa koji je živio životom apsolutna siromaštva, jednostavnosti i žarke ljubavi prema svim stvorenjima kao braći i sestrama.
Vrhunac toga novog oblika uravnotežene kombinacije asketske i kontemplativne prakse postiže u tumačenju starozavjetne knjige Pjesme nad pjesmama, alegoriji odnosa između pojedinca i Boga u slici duhovnoga zaručništva, tj. odnosa između zaručnika (Krist) i zaručnice (duša). To je bila i osnova na kojoj su mistikinje 13. st., uključujući i begine, razvile svoj prepoznatljiv oblik zaručničke mistike s motivima kušnje, progona i patnje te načina na koji su prikazani u kontekstu „viteške ili dvorske ljubavi“.[15] Posebno mjesto u spisima i, još važnije, životima begina imaju proturječja boli, patnje i ljubavi. Prihvaćajući žive i životne napetosti među njima, ostvarile su dublje razumijevanje odnosa s Bogom. Mistika begina odavno je priznata kao zasebna kategorija za koju su učenjaci skovali izraz minne-mystiek (mistika ljubavi). Ovaj izraz, analogan onom za poeziju viteške ljubavi, minnesang, ukazuje na najosebujniju književnu karakteristiku tekstova i bliskost s viteškom književnošću, dok s druge strane razmatra upotrebu riječi minne (ljubav) za najintimniji i duhovniji (raz)govor s Bogom.
Pogledaj me, sad, u jedinstvu s Voljenim…
…u istoj snazi, u istom služenju,
u istoj slavi i istoj sveprisutnosti,
i istoj milosti pročišćujuće patnje u svom vječnom biću.
HADEWIJCH IZ ANTWERPENA
Potrebno je još pridodati i drugi tip redovničke mistike koji se pripisuje Bernardovu prijatelju Vilimu od Sv. Thierryja (Guillaume de Saint-Thierry, 1085. – 1148.) iz Liègea (ujedno i kolijevci pokreta begina) koji opisuje žarku ljudsku želju spoznaje Boga u savršenoj ljubavi – tema koja je stalna inspiracija i mistike begina.
Cijela je ta nova duhovnost prožeta i mnogim tekstovima iz Svetoga pisma, a naročito Pavlovim „…nema više muško–žensko, svi ste vi jedan u Gospodinu.“ (Gal 3,28). Tako, duhovna snaga može počivati u svakom čovjeku koji je u dodiru s božanskim, pa i u ženama, ako su u okvirima pravovjerja, što znači u molitvi, pobožnostima, euharistiji, u dodiru s Božjom riječi i mističnoj kontemplaciji. Zato one proriču, opominju, bore se protiv zla, savjetuju, upućuju, kritiziraju i vode. I potvrđuju da to može svatko tko ima istinski, direktni kontakt s Bogom. Za ove srednjovjekovne žene naglasak je bio na prenošenju objavljenoga znanja drugima, osobito onoga utemeljenoga na mističnom iskustvu, a u vidu prorokovanja, evangelizacije, proučavanja teologije kao i pisanju kad su god imale slobodu i mogućnosti razvijati svoju duhovnost.
Općenito, ovo je razdoblje mistike postavilo neka nova i značajna pitanja: 1) pitanje autoriteta (tko ili što stoji iza javnoga djelovanja mistikinja) povezano s ulogama osobnih vizija i objava, 2) pitanje (mogućnosti) drugačijega načina promatranja mističnoga iskustva u vidu cjelovito utjelovljene svijesti (odnos duše i tijela u svijesti o Bogu), 3) pitanje obilja (potpuno čiste) ljubavi te 4) pitanje (samo)poništenja koje vodi sjedinjenju bez razlikovanja (engl. union without distinction).
Što je to što se bitno mijenja u razumijevanju unio mystica u 13. stoljeću? Uobičajeni put do sjedinjenja s Bogom definiran je u patrističko doba i kaže da duša može postići unitas spiritus – sjedinjene u kojem se Bog i duša sjedinjuju u duhu želeći isto. U Bibliji je to sjedinjenje prikazano bračnim zagrljajem dvoje ljubavnika u Pjesmi nad pjesmama. Još od Origenova vremena taj starozavjetni spjev služi kao temelj za promišljanja i način govora o sjedinjenju duše s Bogom zajedno s prispodobom o deset mudrih i deset ludih djevica (Mt 25,1-10): u prvom se ono uspoređuje s bračnom ljubavi, u drugom sa zaručništvom. Jer, koliko god sjedinjenje bilo potpuno, ostaje za svagda razlika između ljudske duše i Boga o kojoj Pavao piše u 1 Kor (13,12): „Doista sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“(I oni spašeni u nebu će samo gledati Boga, ali neće biti identificirani s Bogom). Taj smisao odvojenosti, pa i u najmanjoj mjeri, obično se naziva ranom ljubavi.
Kada vatra ljubavi preuzme svu kontrolu,
sve svejedno postaje duši koji joj dio proždire …
Ili utjehu jedinstva s Bogom u nebu
ili najgorih patnji u paklu:
ova vatra ne čini razlike.
Ona jednostavno spaljuje sve što dotakne:
prokletstvo ili blagoslov – nema razlike!
HADEWIJCH IZ ANTWERPENA
Drugi se put počinje nazirati u dubinama iskustava žena koje su kao cilj naglašavale unitas indistinctionis – sjedinjenje bez razlikovanja u kojem se ono shvaća kao stapanje s Bogom koje iza sebe ostavlja sve razlike. I ono se može potvrditi u Pismu. Na primjer kod sv. Pavla kada opisuje gubitak samoga sebe, svoga bića, Sebstva i individualnoga razlikovanja riječima: „… ne živim više ja, nego Krist živi u meni.“ (Gal 2,20), ili kod sv. Ivana: „… da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.“ (Iv 17,21). U Poslanici Efežanima Pavao nadalje govori: „Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim.“ (Ef 1,4). Tako mi, stvorenja, postojimo još prije postanka svijeta, u preegzistenciji, u Božjoj providnosti i volji, u njegovim planovima, čisti i bez sjenke grijeha. Stoga pojedine begine, one koje su pisale, tvrde da postoji sjedinjenje bez razlikovanja između čovjeka i Boga i da je, prema tome, moguće potpuno sjedinjenje između Boga i duše, apsolutna identičnost. Tvrdnja koju će svim bogatstvom i dubinom jezika malo potom potvrditi Eckhart, ali također i tvrdnja koja će zauvijek ostati izvor neprestanih kontroverzi, pa i crkvenih osuda.
Begine su činile najkreativniji pokret religijskog života žena u 12. i 13. stoljeću i jedini novi oblik apostolskoga života (osobito onoga vezanog uza žene). Aktivno služenje u poniznosti i radost sjedinjenja s Kristom u svakodnevnom življenju središnje je mjesto duhovnosti koju su razvile i čiji se odjeci, iako tihi, mogu prepoznati do suvremenosti. Ljudi sve više traže duhovnost koju tradicionalna crkva ne nudi, barem ne dovoljno. A begine imaju upravo jednu takvu, alternativnu kršćansku viziju: služenje drugima iz ljubavi prema čovječanstvu i Bogu, ponizan život u kojem se patnja, rođena iz ljubavi prema Bogu, pretvara u radost i život utemeljen u kontemplativnom iskustvu. One govore o silnoj, sveobuhvatnoj ljubavi koju ne možemo dokučiti, ali ju možemo iskusiti, kao najvišu milost, kroz sjedinjenje s Bogom, u patnji.
Među najpoznatije učiteljice i mistikinje toga vremena koje su iza sebe ostavile značajne zbirke mističnih tekstova pisanih narodnim jezicima 13. stoljeća ubrajaju se Hadewijch (iz Brabanta, vjerojatno Antverpena), Mechtild iz Magdeburga i Marguerite Porete (iz Pariza). Dio ove elite je i talijanska mistikinja Angela iz Foligna koja je djelovala pod utjecajem franjevačke mistične tradicije. Ove se četiri iznimne učiteljice ističu po originalnosti svojih stavova, dubini teološke vizije i snazi i jasnoći svoga mističnog iskustva.
Iako bi svaka od njih zasluživala da bude detaljnije prikazana, ovdje ćemo se ipak morati od toga suzdržati i odabrati samo prikaz Marguerite jer je njezin slučaj direktno povezan s temom koju obrađujemo – Marguerite Porete prva je mistikinja i duhovna učiteljica unutar katoličke Crkve koja je osuđena za herezu i spaljena na lomači, 1311. godine u središtu Pariza.
Oči moje duše otvorile su se.
I ugledah mnoštvo Božje koje je uključivalo čitav svijet – i ovdje i preko mora, i ambis i ocean i sve stvari.
U tim stvarima nisam opazila ništa do božanske moći, na način u potpunosti neopisiv, tako da mi je duša, kroz ovu krajnost čuda, glasno uzviknula: „Cijeli ovaj svijet je pun Boga!“
ANGELA DA FOLIGNO
Tekst je objavljen u 8. broju časopisa zaJedno.
[1] August Franzen, Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., str. 169.
[2] Možda su najbolji primjeri Peter Waldo (c. 1140. – c. 1218.) iz Lyona i pokret Waldenza te Gerard Segarelli iz Parme (1240. – 1300.) i pokret Apostolskoga bratstva.
[3] Blamires, Alcuin, Woman Defamed and Woman Defended, An Anthology of Medieval Texts, Oxford, Clarendon Press, 1992 u Stoner, Abby, GenderandMedievalBeguines, http//www.spiritualitytoday.org/spir2day/91431peters.html (Pregledano 28. 11. 2020.)
[4] Isto.
[5] To je pet područja vezanih uz duhovnost kojima žena nije imala pristup sve do početka 19.st. (!): čitanje, raspravljanje, pisanje, propovijedanje i podučavanje.
[6] Vita apostolica – Način života koji se temeljio na oponašanju prvobitne crkve i to na njenim trima osnovnim načelima: siromaštvu, jednostavnosti i pokorništvu, s interesima i aktivnostima ograničenim na duhovno područje; strastvena ljubav prema svim dušama; zajedničko evanđeosko siromaštvo koje je bilo utemeljeno na oskudici ili ublaženo radom vlastitih ruku.
www.cambridge.org/core/journals/church-history/article/vita-apostolica-diversity-or-dissent/41556D3ED1A358133AD1A6221E6ED01C/ (Pregledano 28. 11. 2020.)
[7] U to su vrijeme organizirano postojale samo muška i ženska grana benediktinskoga reda.
[8] Postojala je i muška grana – begardi (nizozemski: prosjaci), ali s mnogo manje pripadnika.
[9] Za razliku od crkvenih redova koji su živjeli po pravilima sv. Augustina, sv. Benedikta i sv. Franje, begine nisu imale nikakvih zavjeta po kojima bi živjele, a nisu imale ni klauzure ni propisane uniforme. Ipak, kako su zajednice rasle, pojavila se potreba za uvođenjem neke vrste pravila. Na primjer, iako je begina slobodno mogla napustiti zajednicu bilo kada, nije mogla sa sobom ponijeti imetak koji je u nju donijela. Nadalje, u početcima je pokreta bilo moguće napustiti beginažu (koje su se najčešće nalazile u blizini crkava ili postojećih vjerskih kuća), dok je kasnije jedini valjani razlog napuštanja bio ulazak u neki (crkveno odobreni) red.
[10] Otprilike sredinom 13. stoljeća javno mnijenje počelo se mijenjati. Isprva se pokret begina razlikovao od naizgled sličnih pokreta, kao što je na primjer hereza Braće slobodnoga duha, koji su se velikom brzinom širili Europom i pokazali se posebno privlačnima ženama jer su nudili priliku da žive duhovnijim životom. Razlikovao se po tome što nije inzistirao da svećenstvo i Crkva žive apostolsko siromaštvo i čistoću kako bi bili dostojni dijeliti sakramente. Međutim, sredinom 13. stoljeća begine su postajale sve glasnije u kritikama (nedostojnoga ponašanja) svećenstva, što se podudaralo s time da su počele propovijedati i izvan vlastitih zajednica.
[11] Jacques de Vitry studirao je u Parizu, gdje je i magistrirao. Negdje oko 1211. godine došao je u Oignies blizu Liègea privučen ugledom svete žene Marie d’Oignies. Marie je rođena 1177., a umrla 1213. u dobi od 36 godina nakon kratke bolesti. Potaknut njenom karizmom, de Vitry je napisao njezin životopis – Vita Marie d'Oignies – dvije godine kasnije; knjiga je to koja je označila i početak širenja pokreta. U njoj je prikazan rani, dogovoreni brak (imala je samo 14(!) godina), u koji je Marie bila primorana ući, ali je ubrzo nagovorila supruga da sve što posjeduju razdijele siromašnima i žive životom čednosti i posvete se njegovanju gubavaca. U Oignies-sur-Sambre dala je sagraditi malenu kuću uz crkvu i samostan augustinaca u koju je smjestila svoju beginažu. Živjela je tako pod zaštitom samostana kao begina i pod duhovnim vodstvom Jacquesa de Vitryja.
Uvjeren da božanski autoritet prožima njen život, nastojao je pomoći ostvarenju njezina poslanja – da se beginama osigura nekakav (crkveni, društveni) status. Kad je 1215. na 4. lateranskom saboru zabranjeno osnivanje novih redova, pokušao je osigurati usmeno odobrenje pape Honorija III. za pobožne žene, ne samo u dijecezi Liège nego i u čitavoj Francuskoj i Njemačkoj: da žive u zajedničkim kućama i „potiču jedna drugu na dobra djela i uzajamno se poučavaju“. I uspio – papa je konačno, 1233. g., izdao bulu Gloriam virginalem u kojoj formalno stavlja „djevice u Teutoniji“ pod svoju zaštitu.
Jacques de Vitry bio je na glasu kao rječit i uvjerljiv propovjednik na narodnom jeziku, a tu svoju sposobnost propovijedanja pripisuje utjecaju Marie d’Oignies. Odnos je to učenoga pariškoga svećenika koji dolazi sjesti do nogu žene u Oigniesu, služeći joj kao glasnogovornik, kao propovjednik za kojega se molila jer sama, kao žena, nije to smjela činiti. Do 1213. njegova reputacija propovjednika na narodnom jeziku bila je toliko visoka i znana, da ga je sam papa pozvao da propovijeda albigenški križarski pohod. (Papa Inocent III. proglasio je 1209. godine križarski pohod protiv krivovjernih katara koji su živjeli u pokrajini Languedoc na jugu Francuske. Ime je dobio po gradu Albiju u čijoj ih je okolici puno živjelo. Pohod je trajao dvadeset godina.).
Marie i Jacquesa, kako možemo iščitati iz Vitae, povezivala je uzajamna podrška i poštovanje, čak i ljubav. On je nju vodio i brinuo da njezino razmišljanje ostane pravovjerno, nikada ne poričući autoritet koji joj je dolazio od Boga. Ona je njega savjetovala, korila zbog grešaka koje je u njemu uočavala i s njim ulazila u duge rasprave o duhovnim pitanjima. Crkvena dogma i papinska politika spojili su se s Marieinim duhovnim iskustvima tijekom njihova zajedničkog života u Oigniesu.
Jacques de Vitry bio je i istaknuti teolog i kroničar svoje ere. Izabran je za biskupa od Acre 1214. godine, a za kardinala 1229. Njegova Historia Orientalis (poznata i kao Historia Hierosolymitana) važan je izvor historiografije križarskih ratova.
[12] Postavljalo se pitanje osigurava li sakrament ređenja prikladnost budućeg svećenika za službu koju će obavljati. Ideja preispitivanja dostojnosti, ipak, nikada nije konkretno zaživjela, što je u svakodnevnom životu značilo da su svećenici ostajali „nedodirljivi“. Konkretno, ako bi se netko odbio pričestiti na misi koju slavi svećenik čiji se način života smatra nedostojnim, mogao je biti optužen za krivovjerje.
[13] Uz već spomenute Waldenze i Apostolsku braću/Dulciniste, tu su još i Amorijanci, Joakimci, Fraticelli i dr.
[14] “[16]. Žene poznate kao begine, budući da nikome ne obećavaju poslušnost, niti se odriču posjeda niti priznaju bilo koje odobreno pravilo, nisu uopće religiozne, iako nose posebnu odoru begina i vežu se za religiozne osobe prema kojima osjećaju osobitu privlačnost. Iz pouzdanih izvora čuli smo da postoje neke begine za koje se čini da ih vodi određena ludost. One raspravljaju i propovijedaju o Svetom Trojstvu i božanskoj biti te izražavaju mišljenja suprotna katoličkoj vjeri s obzirom na članke vjere i sakramente Crkve. Ove begine tako hvataju u zamku mnoge jednostavne ljude, vodeći ih u razne pogreške. Također, pod plaštem svetosti, izazivaju brojne druge opasnosti za duše. Često smo dobivali nepovoljna izvješća o njihovu učenju i s pravom ih gledamo sa sumnjom. Odobrenjem svetoga vijeća zauvijek zabranjujemo njihov način života i potpuno ga uklanjamo iz Božje crkve. Izričito zapovijedamo tim i drugim ženama, pod prijetnjom izopćenja koja će se automatski dogoditi, da više ne slijede takav način života ni u kojem obliku, niti ako su ga davno usvojile niti ako ga ponovno usvajaju. Strogo zabranjujemo, pod prijetnjom iste kazne, gore spomenutim religioznim osobama, za koje se navodi da su bili naklonjeni tim ženama i nagovarali ih da usvoje način života begina, davati na bilo koji način savjete, pomoć ili uslugu ženama koje već slijede ovaj način života ili ga ponovno usvajaju;… Naravno, gore spomenutim ni na koji način ne namjeravamo zabraniti ženama posvećenima vjeri, bez obzira obvezuju li se na čistoću ili ne, pošteno živjeti u svojim skloništima [domovima], želeći pokornički živjeti i služiti Gospodaru nad vojskama u duhu poniznosti. To mogu činiti, dok ih Gospodin nadahnjuje.“
Iz Odredbi Vijeća u Vienni: https://www.papalencyclicals.net/councils/ecum15.htm / (Pregledano 29. 12. 2020.)
[15] Izrazito konvencionalna srednjovjekovna tradicija izražavanja ljubavi između viteza i udane plemkinje. Razvili su ju trubaduri južne Francuske, a raširena je bila i u tadašnjoj europskoj literaturi. Ljubav viteza za njegovu damu smatrala se plemenitom strašću, a odnos je, u pravilu, bio nekonzumiran.
