Pripremajući se za predavanje na temu Simbolika i etika vode iz islamske perspektive u literaturi nailazim na jedno veoma važno kazivanje, a koje je, po mom sudu krucijalno u kontekstu svojevrsne islamske ekoteologije. U mojim ranijim predavanjima na kojima sam tretirao različite teme iz islamske ekoteologije susretao sam se sa, manjim-većim, otporima upravo onda kada sam ukazivao na to da je Bog Živ i da On kao Živi stvara samo ono što je živo – eo ipso, sva egzistencija, sve stvoreno, ako vam je draže i bliže, sve manifestirano jeste živo! To je, unatoč svoj argumentaciji utemeljenoj na konstitutivnim vrelima islama, djelovalo gotovo blasfemično – kamen, mineral živ!?
Kao što rekoh, pripremajući se za navedno predavanje čitam djelo Sufizam i Taoizam: komparativna studija ključnih filozofijskih pojmova[1] kojeg potpisuje Toshihiko Izutsu (1914-1993). Prije nego nastavim s prvotnim kazivanjem dopustite, riječ-dvije, o ovom nesvakidašnjem zaljubljeniku u Sveto.
Japanac Toshihiko Izutsu bio je svestran znanstvenik, rekli bi smo pravi homo universalis. Filolog, ali iznimno rijedak filolog koji je poznavao gotovo sve klasične jezike, i ne samo one koji u evrocentričnom obzorju slove kao klasični. Uz grčki, latinski, hebrejski, arapski, kineski, sanskrtski, pali, poznavao je turski, ruski, perzijski… Zapravo, vjerovali ili ne u njegovoj biografiji piše da je poznavao više od 30 jezika. Na japanski je preveo Kur'an, naravno s arapskog, a do danas taj prevod slovi kao najbolji za govornike japanskog jezika. Izutsu je bio i religiolog koji je religijama, a napose islamu pristupao tako što je tražio sličnosti i istosti, pri tome ne niječući razlike, prije svega u odnosu na taoizam. Naime, motrio je islam, osobito njegovu duhovnu dimenziju (sufizam) i taiozam, kao svojevrsnu kinesku ezoterijsku tradiciju u okrilju konfucijanske egzoterijske tradicije.
Sufiju Ibn Arabija (1165-1240) i s druge strane Lao-tzŭ (VI st. pr. Kr.) i Chuang-tzŭ (IV st. pr. Kr.) kao ključne figure taoizma Izutsu komparira, pri tome ukazuju na ezoterijsku jednost obje religijske tradicije, islamsku (sufijsku) i konfucijansko-taoističku: tu jednost njemački mistik Frithjof Schuon (1907-1998) naziva transcendentno jedinstvo religija.
A sada vratimo se našem prvotnom kazivanju citirajući Toshihiko Izutsua, tj. navodeći podulji citat iz njegove, gore navedene knjige, želeći još jednom i ovim putem kazati da je sve stvoreno, manifestirano živo, jer u njemu kola Dah/Duh Živog, a to kolanje najbolje nam je uprizoreno u vodi – zato voda i jeste simbol života (Kur’an, XI:7; XXI:30).
„Kazati da Apsolut prožima i obuhvata sva živa bića znači kazati da Božanski Život prožima i obuhvata svijet Bitka u njegovoj cjelini. Cijeli univerzum pulsira s vječnim kosmičkim životom! Ali, ovo pulsiranje nije zamjetljivo većini ljudi. Po njihovu mnijenju, samo je mali dio svijeta živ, to jest samo su neka živa bića (za njih) ‘životinje’ ili živa bića. No, u očima onih koji vide istinu, nasuprot tome, sve u svijetu jest ‘životinja’ (ḥayawān).
‘Ništa u svijetu ne postoji osim živih bića, samo je ova činjenica skrovita u sadašnjem svijetu percepciji nekih ljudi, dok postaje očigledna svim ljudima bez iznimke na Onom Svijetu. A to je stoga jer je Onaj Svijet boravište Života.’
(Ibn ‘Arabī, Fuṣūṣu l-Ḥikam)
Egzistencija – Život prožima sve i kola kroz sve! Egzistencijalni aspekt ove činjenice lahko je uvidjeti svakome, zato što svako razumije, bez ikakve poteškoće, da su ‘stvari’ egzistentne, da postoje. No, ovaj Život – aspekt nije lahko zamjetljiv. To je razlog zašto većina ljudi ne vidi da je sve u svijetu živo. A da bi se to uvidjelo, nužno je posebno iskustvo ‘raskrivanja/otkrovenja’ (kašf).“[2]
[1] Toshihiko Izutsu, Sufizam i Taoizam: komparativna studija ključnih filozofijskih pojmova, preveli E. Karić i R. Hafizović, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1995.
[2] Ibid., str. 150.
