Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.
(Matej 6,21)
Nema boga osim Boga.
Nema onstva osim Njega.
Nema tebstva osim Tebe.
Nema jastva osim Mene (Jastva).
Kur'an, Al-Qasas, 88: Sve će propasti osim Lica Njegova.
(Tevhid[1])
Papaji, Hariwansh Lal Poonja (1910.-1997.), bio je indijski mistik. Iz porodice je u kojoj se njegovala Krishna-bhakti yoga, ujak mu je bio poznati swami i pjesnik, a u svojim tridesetima putujući Indijom kako bi našao gurua koji će mu dati darshan božanskog naišao je na advaita mistika Ramanu Maharishija, čije riječi ističe: Bog nije objekt koji treba biti viđen, On je subjekt. On ne može biti viđen, On je Onaj koji vidi, pronađi tog Vidioca. Od 1966. do kraja života živio je u Lucknowu, gdje je primao posjetioce, a za njega se pročulo i dalje od Indije pa je okupio sangu (društvo, zajednica; satsang – zajednica okupljena oko istine, esencije) iz cijeloga svijeta. Stavivši po strani sva pitanja (o duši, religijskoj praksi, itd.) vezana uz neo-advaita pokret nastao poslije Ramane Maharishija, ovdje se zanimamo za metodu koju koristi Papaji, u njegovom pristupu specifičnom po stavljanju samog prosvjetljenja u fokus – uvid micanjem zastora ega-jastva koji otkriva nadformalno Jastvo-Atman, te po primatu tišine nad riječima u majeutičkom susretu sa okupljenima.
U nastavku je transkript jednog dijela diskursa sa satsanga iz 1992. godine.
„OM shanti, shanti, shanti. Neka je mir i ljubav među svim bićima univerzuma.
Namaskar.
Prosvjetljenje nije moguće bez utrnuća misli. Sve dok misli nisu do kraja poništene, iskorijenjene, ne može se biti sretan ili slobodan. Kako smiriti misli? Misli se mogu odmah smiriti kad se izmaknu od najdražeg objekta, osobe ili stvari koju se nosi u mislima. To odmah oslobađa. Misli nisu smirene jer se držimo za nešto nama veoma drago, to može biti osoba, predmet, bilo što. Zato misli idu stalno tom objektu. Stoga nismo sretni, nismo mirni. Tako, ako sagledate, istražite gdje vam misli cure, gdje se mir crpi, odmah ćete uvidjeti da je to ili neka osoba, neka stvar, neki koncept u mislima koji vas umara.
Kako to učiniti? Razlučivanjem. Možete razlučiti o objektu koji je zadržan u vašim mislima i ometa mir. Da li je vrijedan toga? Da li je stvaran? Vječan? Zatim možete učiniti nešto glede toga. Jer ništa što je kontigentno nije vrijedno navezanosti.
Jednom je čovjek došao kod učitelja s namjerom da bude slobodan, sretan, i da bude prosvjetljen. Dugo vremena je ostao s njim. Učenje nije djelovalo na učenika; učitelj je primjetio da je navezan, pa ga upita na koga je navezan. Ovo što ti govorim ne djeluje u tebi, poput kiše u pustinji. Beskorisno je, moje učenje je tebi beskorisno. Na koga si navezan? Odgovori mu – učitelju, navezan sam na svoju ženu. Sve vrijeme navezan sam na nju unutar sebe. Imam duboku čežnju za njom, pa ne mogu obratiti tebi pažnju. Učitelj mu na to objasni – žena ti nije draga zato što ti je žena, tako ni muž ženi nije drag jer je njen muž. Koga god voliš, to je radi Jastva. Ne voliš ženu zbog žene, nego zbog Jastva. Žena ne voli muža zbog muža, nego zbog Jastva. Odmah je shvatio smisao: zbog Jastva volim svoju ženu; Jastvo je ovdje i sada; ako volim svoje Jastvo, volim sva bića. Svakoga volim. Tako je pronašao mudrost, odmah, duboko u svom srcu, i postao slobodan.
Misli možete smiriti uz pomoć učitelja, razlučivanjem o tome da li je objekt stvaran ili nestvaran (što je stvarno osim našeg Jastva?) ili meditacijom, stalnim meditiranjem na Jastvo. Što god da vam je prikladno možete prakticirati. Glavna namjera je radost, sloboda, mir, blaženstvo. A to možete postići sada ako imate duboku čežnju za istinom ili mirom.
Trebate se rješiti svih navezanosti na objekte, sada, jer oni nisu vječni, nisu stvarni. Ova samsara, ova maya, ovaj univerzum je pun objekata. A koji je stvarni objekt, koji je tvoj intimni vječni prijatelj? Trebate razlučiti, istražiti, razmisliti. I shvatiti ćete da vam ništa osim Jastva nije drago.
(…)
Pa tko vam je drag osim vašeg Jastva? To je vrlo lako shvatiti kada ste u društvu neke svete osobe, ili možete sami sjediti u tišini i razlučiti. Razlučivanje je također druženje, s istinom druženje – ako vam je intelekt britak, ako nije tup, na taj način možete naći mir ovdje i sada. Sloboda je također ovdje i sada. Odugovlačenje je – ne čeznuti za tim, ne željeti to već nešto drugo. A to nešto drugo zasigurno nije stvarno, nije stalno. Pa kada čeznemo za nečim privremenim, to nije mudrost… Mir je uvijek tu unutra. No mi smo privrženi stvarima izvana, koje nam neće značiti na duge staze.
(…)
To vrijeme je blagoslovljeno, kad jedan (čovjek, nap. prev.) ne može govoriti,
jer ljubav je tren (kairos, nap. prev.) kad jedan ne može govoriti.
I potom – jedno, jednost;
kad je jedan jedno, tad jedan ne može govoriti.
Vidi, ova tišina je čudesan govor.
I to je izvorni govor svega, sviju, svake osobe.
Vidi, odatle govor nastaje.
Vidi, riječ je drugotni izraz tišine…“[2]
[1] Vrste tevhida, uvida Božjeg jedinstva, ispisane su prema komentarima iz knjige: Šejh Išrak Suhrawardi, Šapat Džibrilova krila; simboličke pripovijesti s komentarom, s perzijskog prevela i priredila Mubina Moker, Fondacija Baština Duhovnosti, Mostar, 2024., str. 159-160.
[2] Video snimka dostupna na: https://youtu.be/DXKNR3PvwwI?si=rYeJ-Cy8SKJusNqz
Prevela Ivana Ibrović.
