U sedam se sastajemo na službu molitve za spasenje svih. Svakih sedam dana imamo susret s rajem.
Čistimo naša srca i vraćamo se jednostavnom i prirodnom putu istine.
Istina se ne može imenovati, ali njezino djelovanje nadilazi sva očekivanja.
Prisiljeni dati joj ime nazvali smo je Religijom svjetla.
Jer je to Put; sveti nisu sveti dok nisu uzvišeno sveti; i taj koji je Put nije Put dok nije –Veliki Put.
Piše: Krunoslav Milas
Uvod
Početkom dvadesetog stoljeća u kineskoj zabiti u jednoj špilji u Dunhuangu, na kraju Kineskoga zida (dakle mjestu idealnom za kontakte s drugim svjetovima), istraživači su otkrili veliku količinu starih svitaka, slika na svili i predmeta datiranih od petog do jedanaestog stoljeća nakon Krista. Među njima pronađeni su i svitci pisani kineskim znakovima koji govore o Isusovu životu i učenju na poseban, taoistički način, nepoznat na Zapadu. Danas su poznati pod nazivom Isusove sutre[1].
Martin Palmer, teolog i stručnjak za kineski, tijekom desetak je godina proputovao mnoga kineska mjesta vezana uz kršćanstvo, sam pronašao neke lokacije, proučavao kamene stele i zapise i na kraju, uz pomoć jezičnih eksperata i kolega teologa, preveo pronađene svitke na engleski. Ti sveti tekstovi donose zanimljivo povezivanje Isusova učenja s kineskim vjerovanjima. Ono o čemu ću ovdje govoriti, Palmer naziva “taoističko kršćanstvo”[2].
Vrlo su raznoliki izvori kojima se Palmer morao poslužiti u svom istraživanju. Tako je dio tekstova pronašao u knjizi[3] Yoshira Saekija, japanskog istraživača koji je do ispisa svitaka došao preko japanskih špijuna koji su krstarili Kinom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Japan je, naime, sakupljao podatke o Kini jer se spremao za rat. Na prostoru velikoga taoističkog centra Lou Guan Tai,[4] u nizu pagoda Palmer je pronašao i pagodu koja je drugačije okrenuta, kao kršćanske crkve[5]. U njoj je pronašao i ostatke prikaza Kristova rođenja okruženog simbolima pet svetih taoističkih planina. Našao je i ostatak reljefa s prikazom Jone koji se odmara ispod stabla, dok se nad njim dižu pagode zvona i bubnjeva, taoistički simboli nekad prisutni u svakom kineskom gradu.
Treba napomenuti i da je lokalitet Lou Guan Tai, prije tisuću i pol godina glavni kineski taoistički centar, danas u Kini gotovo nepoznat. I na takvom svetom mjestu taoizma našla se kršćanska pagoda!?[6] Suživot religija koji je i danas mnogima teško shvatljiv.
Kršćanstvo dolazi u Kinu
O širenju kršćanstva na području Perzije, srednje Azije i Indije saznali smo mnogo i vrlo pregledno u prethodnim tekstovima. A upravo su Perzija i srednja Azija prostori kroz koje je prolazio Put svile, karavanski put koji je povezivao Zapad s Kinom. Tim su se putom, pored trgovine, širili i najraznovrsniji utjecaji, miješale kulture i religije.
Nakon nekoliko desetljeća nesigurnosti i ratova, 618. godine u Kini na vlast dolazi dinastija Tang (koje je vladala sve do 905. g.). U Kini, uz pomoć tad najveće vojske na svijetu, nastupa vrijeme mira i blagostanja, država se stabilizira, bogatstva se slijevaju sa svih strana te se obnavljaju kontakti s drugim zemljama. Put svile, nakon Perzije, ponovo je pod kineskom kontrolom i siguran od pljačkaških pohoda plemena na sjeveru.
Intenzivna trgovina za sobom je neizbježno donijela i druge kontakte. Tako je 635. godine u Xi‘an, nekad Chang‘an, glavni kineski grad, došla i kršćanska službena delegacija. Došla je Putem svile iz Perzije, putujući mjesecima preko planina, rijeka i pustinja ili, što je još vjerojatnije, s prostora istočno od Perzije. Delegaciju je vodio Aluoben, vjerojatno biskup, a delegacija je, prema kineskim zapisima, bila obučena u bijelo i na čelu je nosila ikone Krista, Marije i svetaca kao i svoje svete knjige.
Misija je bila službeno pozvana u Kinu i dugo pripremana. Posebna je čast bilo primanje od samoga Cara koji je saslušao njihovo učenje i, zadovoljan, izdao proglas koji je ostao zapisan na kamenoj steli pronađenoj 1625.:
Put nema zajedničko ime i svetost nema zajednički oblik. Proklamira posvuda učenja za spas ljudi. Aluoben, čovjek velike kreposti iz carstva Da Qin iz daleke je zemlje stigao u naš glavni grad da nam predstavi učenja i mudrost svoje religije. Njihova je poruka tajanstvena i čudesna do nerazumijevanja. Govori nam o porijeklu stvari, kako su one stvorene i kako se uzgajaju. Poruka je sjajna i jasna; učenje će koristiti svima i propovijedati će se po cijeloj zemlji.[7]
Nova je vjera dobila i novo ime – Religija svjetla.
Zapis o 635. godini govori o dobro planiranoj i dogovorenoj misiji koja se očekivala. Na Zapadu se o tome ništa ne zna. Palmer smatra da je to jedan od dokaza da je ekspedicija došla s prostora srednje Azije, vjerojatno iz Samarkanda, Herata ili Merva, gdje je kršćanstvo tada bilo snažno ukorijenjeno. Ti su krajevi bili društveno, politički i ekonomski zainteresirani za odnose sa susjedima. Daleko više nego Perzija koja, oslabljena sukobima s Bizantom i unutarnjim nemirima, samo što nije pala pred nadiranjem novih muslimanskih osvajača. Inače, ime Aluoben, koga stela navodi kao voditelja delegacije, prilagođeno je kineskom, ali je očito sirijskih korijena i značenja od sirijskog “Povratak Boga” do izvedenice od “Rabbah” (rabin) ili Abraham.
Zato podučavam nedjelovanje i djelovanje bez djelovanja.
To pomaže da prestaneš razmišljati o stvarima koje te uznemiruju.
I samo tada možeš ući u izvor čista prazna postojanja.
Odvoji se od onog što ti smeta i odvraća pažnju.
I budi čist kao onaj što diše u čistoći i praznini.
To stanje vrata su prosvjetljenja,
To je Put u mir i potpunu sreću.
…
To nikad prije nije viđeno;
Čista praznina do koje dolazimo bez napora dosad nije znana.
SUTRA O POVRATKU IZVORNOJ NARAVI
Sve te činjenice kršćanstvu na Zapadu ostaju nepoznate gotovo tisuću godina. Koliko li su tek bili zapanjeni isusovci koji su krajem 16. st. došli u Kinu i 1625. vidjeli upravo tu carevu veliku kamenu stelu iz Xi’ana (u pokrajini Šansi/Shanxi) s 1.900 kineskih simbola (među kojima je i više od 70 sirijskih imena svećenika pisanih kineskim znakovima), koja pripovijeda o kratkoj povijesti Stvaranja, putu spasenja koji nudi Isus i o tome kako je u Kinu stigla Religija svjetla.[8] Tako su isusovci, prvi nakon Marka Pola, otkrili činjenicu da je kršćanstvo stiglo u Kinu gotovo tisuću godina prije njih!
Nakon što je Car odobrio djelovanje Religiji svjetla, daruje im samostan u glavnom gradu. Sljedeće što je trebalo učiniti bilo je prevesti svete tekstove na kineski. Međutim, misionari su se tu našli pred velikom nedoumicom. Susreli su se s vjerovanjima starim stoljećima i čvrsto ugrađenim u kulturu toga naroda. Zato je kršćanske tekstove trebalo prilagoditi postojećim vrijednostima i vjerovanjima.
Misionarima Crkve Istoka to nije bilo nešto novo. Tijekom prodora prema istoku oni su redovito nailazili na različite stare kulture s religijskim sustavima kojima se trebalo prilagoditi. Na Putu svile je, na primjer budizam, već bio snažno prisutan i nije ga se moglo zanemariti. To je razlogom zašto se kršćanstvo pokušava prikazati sa svim prednostima koje, kao novo vjerovanje, donosi. Rezultat je zanimljiv spoj kršćanstva i budizma nastao na Putu svile. Na njezinom kraju, preostalo je susresti se s konfucijsko-taoističkom kulturom Kine. Nastao je čudesan spoj religija.
Zapisi pronađeni po starim svitcima i pergamentima, kao i oni uklesani u kamenu svjedoče nam o tom prožimanju kultura i vjerovanja.
Prikupljene tekstove Palmer je nazvao “sutre”, prema budističkom nazivu za svete knjige. Pridošli redovnici tekstove su prevodili na kineski. Zato se, posebno u prijevodima prvih tekstova, primjećuje određeni nesklad: ili poznavatelj teksta nije istovremeno u potpunosti poznavao kineski jezik i simbole, ili pak kineski prevoditelj nije sasvim razumio tekst koji je prevodio.
Prva su učenja koja su misionari sa sobom donijeli, i koja su se vjerojatno odmah prevela, iskazivala tipičan pogled na svijet kakav je donesen s kršćanskoga Zapada. Nažalost, originali s kojih su prevedeni odavno su nestali, pa danas ne znamo ni mjesto njihova postanka kao ni jezik na kome su napisani.
Nešto kasnije, u periodu od 641. do 660. g. u okolici Chang’ana, nastale su prve četiri sutre.[9] Prva sutra nosi naziv “Onaj koga časti Svijet” i svjedoči kako su prevoditelji pokušavali postojeće kineske izraze prilagoditi kršćanskom (kon)tekstu. Za njega se može reći i da je “najpravovjerniji”, a temelji se na knjizi Učenja apostola, sinopsisu o Isusovu životu koji je Crkva Istoka stoljećima koristila i prilagođavala potrebama na terenu. Još je jedna zanimljivost povezana s ovom sutrom. Naime, u tekstu se izrijekom spominje da je pisana 641. godine, što znači da su se autori u Kini koristili kalendarom, s Isusom kao početnom nultom godinom, već početkom 7. st. Palmer uspoređuje taj podatak s onim u Engleskoj – takvo se datiranje spominje tek od 664. godine!
Druga je sutra, “Sutra uzroka, posljedica i spasenja”, nastala u vremenu i prostoru (Afganistana i sjevernog Pakistana) koje je stoljećima bilo mjesto susreta istočnih i zapadnih kultura i religija. Nažalost, danas više nema nikakvih njihovih tragova; čak se ne zna niti kojim su jezikom pisali i govorili. Ipak, ovaj pisani dokument ukazuje na to koliko su se autori ozbiljno bavili (kršćanima prilično neprihvatljivim) pitanjima reinkarnacije i karme. Tonom, stilom i sadržajem iznenađujuće sliči dijelovima indo-grčke budističke sutre “Milindapanha”, koja je nastala šest stotina godina ranije kao svojevrstan razgovor grčkoga vladara i budističkoga svećenika o pitanjima smisla i izvorišta prirode, o odnosu duše i tijela, reinkarnaciji itd. Ona je zreli spoj grčkog načina razmišljanja, budizma i kršćanstva i jedini(!) je postojeći primjer takvog susreta.
Martin Palmer o njoj kaže:
Vjerujemo da smo u drugoj Isusovoj sutri pronašli izgubljene indo-grčke kršćane, verziju Milindapanthe koju su napisali i koristili u kršćanskim zajednicama nestalim između osmog i desetog stoljeća.[10]
Značajan je to dokument jer odvodi kršćanstvo od teološkog koncepta Zapada u izravan i puni susret s klasičnim budizmom.[11]
Treća sutra vjerojatno je prevedena kad i prva ili odmah nakon nje. Otkrivena je 1920. u antikvarnici u Pekingu, a danas se nalazi u Japanu. Palmer je naziva “Sutra o porijeklu”. Dok prve dvije otvorenije donose kršćanske tekstove, ova je vjerojatno kompilacija kršćanskih učenja stvorena sa ciljem da postane jedinstveni vjerski priručnik za cijelu misiju u Kini. Značajna je prvenstveno po tome što po prvi puta prevoditelji koriste taoističku terminologiju koja je izuzetno važna u kasnijim sutrama. Spominju se Yama – bog podzemlja, qi kao životni dah, tao itd.
Sveti je duh utjelovljenje wu wei-a,
porijeklo bez porijekla i suština bez suštinskog.
SUTRA PORIJEKLA
Sutra porijekla neobičan je tekst, jednostavniji i prilično dogmatski. Ipak, najznačajnija je po integriranju jednog od temeljnih taoističkih pojmova wu wei-a[12], koji je prvi put ovdje korišten, s kršćanstvom. Ta vrlo smjela ideja je, ipak, u potpunosti razvijena tek u (3. liturgijskoj) sutri “Povratka našoj Izvornoj naravi”, napisanoj kojih 120 godina kasnije.
Posljednja, četvrta rana sutra, nosi naziv “Sutra o Isusu Kristu”,[13] a nastala je nešto kasnije, oko 645. Vjerojatno je kompilacija tekstova nastalih u Kini što bi se moglo zaključiti po vještom korištenju elemenata preuzetih iz kineske kulture i religije. Zanimljivost čine i prijevodi imena Isusa – Ye-Su, i Krist – “Misishuo”, Mesija kao i prisutnost ideja iz Tibetske (kršćanske) crkve, pa čak i materijala iz tekstova povezanih s indijskom hinduističkom i džainskom tradicijom. Palmer zaključuje:
To je zapanjujući splet ideja prisutan u Crkvi Istoka tog vremena, zbirka zapisa sa samih rubova kršćanskog svijeta.[14]
Kao primjer može poslužiti lik Yame, vrhovnoga suca, koji odlučuje o sudbini umrlih i određuje vrstu i oblik njihova sljedeća životu. Sutra ga prikazuje ne kao Sotonu već kao neprivlačnu alternativu ponovna rođenja nakon suda u zemaljskom zatvoru pakla koji nije identičan kršćanskom shvaćanju pakla. Ono u čemu se vidi spajanje s taoističkom i kineskom budističkom misli jest govor o postojanju deset ili čak osamnaest takvih “paklova” s najstrašnijim oblicima mučenja u kojem se svaki bavi određenom vrstom grijeha.
Pripremljeno prema: Martin Palmer, The Jesus Sutras, Wellspring/Ballantine, SAD, 2001. (Kroz tekst ćemo zadržati kombinaciju suvremene pinyin i nešto starije Wade-Giles transkripcije kako ju je koristio i Palmer.)
Tekst je preuzet iz 7. broja časopisa zaJedno, 2020/21., str. 72. – 75. (https://kontemplacija.hr/casopis-zajedno/)
[1] Sutra, ind. bilješka, zapis, nauk.
[2] Iako dijelovi pojedinih sutri imaju i jasne budističke termine i smisao.
[3] The Nestorian Documents and Relics in China objavljenoj 1937. godine.
[4] Nakon što se dinastija Tang proglasila potomcima Lao Zi-ja, taoizam je proglasila službenom vjerom i odabralo lokalitet Lou Guan Tai kao mjesto na kome će sagraditi samostan carskih predaka. U konačnici, na tom je mjestu sagrađen niz samostana i deseci žrtvenika i oltara; mjesto otkuda je njihov predak, veliki mudrac i utemeljitelj, otišao na zapad.
[5] U smjeru zapad (ulaz) – istok (svetište).
[6] Kineskoga naziva Da Qin što znači zapad, ali i Rimsko Carstvo kao i kršćanstvo.
[7] Palmer, nav. dj., str. 42.
[8] Detaljnije vidi u nastavku.
[9] Danas se većim dijelom nalaze u Japanu, dok se jedna od njih nalazi u Parizu.
[10] Palmer, nav. dj., str. 53.
[11] Isto, str 138.
[12] Wu wei, jedan od temeljnih pojmova kineske misle: djelovanje kroz nedjelovanje ili nedjelovanje kroz djelovanje.
[13] I ona se danas nalazi u Japanu.
[14] Palmer, nav. dj., str. 56.
