Catherine Schuon rođena je u Bernu (Švicarska) 1924. godine. Bila je kći karijernog švicarskog diplomate, a s tim u vezi, valja to naglasiti, bila je zarana izložena mnogolikim kulturama. U predratnom Berlinu započela je osnovno školovanje, a nastavila je u Alžiru, gdje je naučila francuski jezik, ali i zavoljela sjevernoafričku kulturu. U toku Drugog svjetskog rata (1943) vratila se u Švicarsku gdje, također, nastavlja školovanje uz intenzivni humanitarni rad s ciljem pomaganja izbjeglicama, osobito djeci. Nakon rata, s ocem diplomatom, odlazi u Argentinu. Upravo će to putovanje biti presudno u daljnjem sazrijevanju, jer se u Argentini upoznala s radovima Renéa Guénona (1886-1951), vodećim učiteljem perenijalne filosofije. U Latinskoj Americi naučila je i španjolski jezik, ali i mnogo važnije, otkrila je slikarski dar, pri tome, to je iznimno važno naglasiti, njen slikarski, likovni dar bio je s onu stranu tadašnjih (modernih, postmodernih) likovnih tendencija. Otkrivanje tog dara potaknulo ju je da se vrati u Švicarsku i nastavi bistriti navedenu umjetničku vještinu, poglavito s talijanskim majstorima.
Upoznavši se u Argentini s radovima Renéa Guénona njen golem interes za religije, ali duhovnost per se doveo ju je do Frithjofa Schuona (1907-1998), tada već dobro poznatog učitelja perenijalne filosofije koji je nakon Drugog svjetskog rata živio i djelovao u Švicarskoj.
Godine 1949. Catherine se udala za Frithjofa Schuona: ravno 49 godina Frithjof i Catherine zajedno su hodili ovozemnim, i još važnije duhovnim stazama. Ovo zajedničko, duhovno saputništvo snažno je oblikovalo njen likovni jezik, teme, motive, simbole…
Usudićemo se kazati, ono što je duhovnim bistrenjem Frithjof Schuon manifestirao u vidu pregnantnog literarnog (proznog i poetskog) i likovnog rada, svejednako će isti duhovni nauk i pouku eksteriorizirati Catherine Schuon u svojim likovnim radovima.
Ispitujući, bolje reći spoznavajući tradicionalne i svete umjetnosti, napose kršćansku, islamsku, vedsku, budističku, ali i one umjetničke tradicije koje su baštinili starosjedioci Amerike (Indijanci), upravo će to snažno oblikovati likovni jezik Catherine Schuon. Njeni radovi su blistava sinteza, ali i sukus onog zajedničkog u svim gore navedenim likovnim, tj. duhovnim tradicijama. Navedeno jeste najvažnije u njenim radovima, a baš to, jednovremeno, može biti ono što će vas snažno privući njenim radovima, ili pak odbiti djelujući vam nejasno, zbrkano, neautentično, pa čak će, nažalost, mnogima njen likovni jezik imati prizvuk new agea.
Ovdje nije mjesto za bilo kakvu apologiju svetogleđa Catherine Schuon, ali i njenog supruga Frithjofa, svejednako svih onih koji slute jedan vječni duhovni nauk (Sophia perennis – religio perennis), koji je uprisutnjen u svakoj autentičnoj religijsko-duhovnoj tradiciji.
Za one koji znaju i pri tome žele zajedno s Catherine Schuon slutiti ono zajedničko u svim religijskim tradicijama, a što je s onu stranu svakog religijskog razornog i ubitačnog ekskluzivizma, toplo preporučujemo njen likovni opus koji je tako snažno usidren u ono najfundamentalnije u okrilju kršćanskog ikonoslikarstva, islamske umjetnosti i umjetnosti američkih starosjedilaca (Indijanaca). U tom smislu nudimo vam na uvid jedan likovni rad ove inspirativne duhovne tragateljice, u kojem je smirila i prikazala likovnim jezikom (napose simbolima) onaj suštastveni duhovni polog koji je u svakom potomku Adama/Adema i Eve/Have, a to je univerzalni, perenijalni i krucijalni ženski (duševni) princip primateljstva, poniznosti, predanosti, podložnosti, otvorenosti pred onim što Rudolf Otto (1869-1937) naziva numinoznim – božanskim.
Uz nekoliko deskriptivnih i značenjskih napomena: slika/ikona koja je pred vama prikazuje Blaženu Djevu Mariju/Merjemu u sjedećem položaju (ar. et-teverruk), s desnom rukom, tačnije dlanom i prstima blago podignutim ka zecu. I ovdje nastupa, osobito onima iz abrahamskih/ibrahimovskih tradicija, hijatus u razumijevanju ikonografskog prikaza, prosto zato što zecu nije mjesto u ikonografiji Marije/Merjeme u naznačenim tradicijama – bar ne zecu ukoliko ga percipiramo kao plašljivo biće. Ovdje zeca treba iščitavati u simboličkom i ikonografskom duhovnom naslijeđu starosjedilačkih naroda Amerike (Indijanaca). U naznačenoj tradiciji zec je simbol poniznosti i to zato što on jeste tih, blag i nenametljiv. Za navedene osobine mudrac plemena Oglala Siouxa Crni Los veli da ih svaki čovjek mora posjedovati kada ide u središte svijeta[1]. A središte svijeta je tamo, tj. bilo gdje, gdje jastvo dopušta da bude osjenjeno Jastvom. Osjenjeno jastvo Jastvom prepoznajemo u univerzalnom simbolu jelena: blagosti, gracioznosti, ljubaznosti… duhovnog života, tj. putnika na putu Duha.
Eto sinteze različitih umjetničkih, napose duhovnih tradicija u cilju bistrenja, ili ukazivanja na ono nam zajedničko: da bi duša, iliti jastvo bilo osjenjeno Duhom, odnosno Jastvom, poniznost i predanost su neizostavne vrline na Putu. U tom kontekstu posve je prikladno na istoj slici/ikoni prikazati Blaženu Djevu Mariju/Merjem uz zeca, svejednako jelena, zapravo u intaktnom, djevičanskom prirodnom krajobrazu kao izvornom hramu u kojem obitava Duh Sveti.
Završimo ovo kazivanje uz napomenu da je Catherine Schuon napustila, ili bolje reći preselila 2021. godine s ovozemnog svijeta nastavljajući hod duhovnog putnika ka Duhu.
[1] Sveta lula: Sedam obreda Oglala Siouxa prema opisu Crnoga Losa, priredio i zapisao Joseph Eps Brown, s engleskog prevela Paulina Tomić, Nebula, Pula, 2020, str. 121.
