U radu kojeg vam nudimo na uvid, a koji se bavi tetoviranjem kod bosanskih katolkinja, između ostalog ukazujemo na sljedeće: “Antagonizam, prijezir, zazir… prema drugom i drugačijem, u ovom slučaju ‘Turcima’, odnosno bosanskim muslimanima – mada bili istog jezika – priječi da se vidi, prepozna, barem (na)sluti tetovaža kao tradicija ‘dugog trajanja’.” S tim u vezi, potonjih decenija, nažalost, ovaj fascinantni kulturni fenomen dugog trajanja svodi se na razinu pseudopredanja, kao produkt kleronacionalističkog narativa koji se reproducira s katedri i ambona. Ilustrativan primjer je kazivanje P. J. iz 2013. (rođena 1939, dakle decenijama nakon Berlinskog kongresa):
Ćuti sine, da ti baka nešto rekne. To ti je običaj još od starih vremena, moralo se to raditi da te ne poturče. Nije mi nikada bilo mrsko što križ imam, i opet bi ga napravila za našu vjeru.
Ovakvo pseudopredanje može zasjeniti samo još grđe pseudoznanstveno, i svakako kleronacionalističko kazivanje jednog fratra, uz to još i doktora povijesne znanosti – fra Andrija Nikić bosansku tradiciju tetoviranja, ponavljamo tradiciju dugog trajanja svodi na:
Vjerojatno je radi sultanova harema zaveden običaj da se katolička ženska djeca tetoviraju po rukama, prsima i na čelu znakom križa.
Nasuprot tome, u našem radu tradiciju tetoviranja na prostoru današnje BiH pratimo in continuo još od neolita – dakle mnogo prije kršćanstva, Hrvata… Turaka, Ismailićana, Muhamedovaca– ukazujući na njenu duboku ukorijenjenost i složenost kroz historiju.
