Bernard iz Clairvauxa (XII. st.) uvezuje značenje Cvjetnice (Isusovog ulaska u Jeruzalem popraćenog počastima građana) i osude, mučenja i razapinjanja unutar Pashalnog otajstva, od strane istih ljudi, postavljajući nam u pitanje i vezanosti za nestalne oslonce i za časti ovisne o okolnostima:
„Kolika li je razlika između uzvika: Raspni, raspni ga i klicanja: Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kako su različiti uzvici kojima ga danas nazivaju Kraljem izraelskim, a samo nekoliko dana kasnije tvrde: Mi nemamo kralja osim cara!
Kolika je razlika između zelenih grančica i križa, između cvijeća i trnja! Samo nekoliko dana prije cestu kojom je prolazio prekrivali su svojom odjećom, a sada s njega skidaju njegovu i za nju bacaju kocku.“
Uz ovo, koliko je slijepo slijeđenih ‘svetaca’ (koji uz mnoge vrijedne istine donose i opasne neistine), koliko je mučenih i ubijenih svetih ‘zločinaca’ – to je samo u Božjem znanju – Allahu alam.
Čast i nečast svakog od nas, bez oduzimanja i dodavanja, samo Jednom je u potpunosti znana. Granica naše nepokolebljivosti prema Istini i Dobroti samo je Jednom u potpunosti znana. Iskustvo Mevlane Dželaluddina Rumija (XIII. st.) sa svojim sugrađanima, prema sufijskoj predaji, kada on svom voljenom gostu i šejhu (u ovoj verziji predanja Šemsuddin Tabrizi je Rumijev šejh) donosi ‘vino’ nosi jednaku poruku za nas kao i odnos sugrađana i sljedbenika prema Isusu, koji su u roku par dana iz ekstremnog slavljenja (podižući palmine grančice i uzvikujući mesijansko hossana, što je znak izuzetnog čašćenja, zapravo obožavanja) prešli u širenje mržnje i biranje njegovog brutalnog usmrćenja. Isus, učitelj (heb. rabbī) sa velikim brojem sljedbenika, je bio viđen kao ‘opasni’ za religijsko-političke strukture – kao onaj koji želi postati politički kralj, a Rumi je učitelj (ar. mawlānā) također sa velikim brojem sljedbenika, koji je bio viđen kao onaj koji krši jedan od religijskih principa kojeg i sam podučava – pijenje alkohola.
„Jedne večeri, Mevlana Dželaluddin Rumi pozvao je u svoj dom šejha Šemsuddina Tabrizija, i on je prihvatio njegov poziv. Nakon što je večera bila poslužena, Šems je rekao Rumiju: Možeš li mi dati vina?
Rumi se šokirao kad je čuo ovo – Da li šejh pije?
– Da, odgovorio je Šems.
Rumi je još uvijek bio iznenađen – Žao mi je, nisam to znao.
– Sada znaš. Dakle, donesi mi vina.
– U ovo doba noći, gdje mogu nabaviti vino?
– Reci nekom od svojih slugu da ga kupi.
– Izgubit ću obraz pred mojim slugama.
– U tom slučaju, izađi sam kupiti vino.
– Cijeli grad me zna. Kako mogu izaći i kupiti piće?
– Ako si zaista moj učenik, moraš mi pružiti ono što tražim. Bez pića, večeras neću jesti, neću pričati, i ne mogu spavati.
Iz ljubavi i povjerenja prema svom šejhu, Rumi je na kraju obukao svoj ogrtač i krenuo prema kršćanskoj četvrti. Dok nije ušao u četvrt, nitko nije mislio o njemu. Međutim, kada je ušao u kršćansko susjedstvo, neki ljudi su se iznenadili i počeli su ga pratiti. Vidjeli su Rumija kako ulazi u krčmu. Viđen je kako kupuje bocu pića, a zatim ju je sakrio ispod ogrtača i izašao. Ljudi su ga nastavili pratiti, a njihov broj je rastao. Konačno je Rumi stigao ispred džamije u kojoj je on bio imam. Odjednom je, jedan od onih koji su ga pratili poviknuo: O ljudi, učitelj Dželaluddin Rumi, koji svakodnevno vodi vaše molitve, upravo je otišao u kršćansko susjedstvo i kupio alkohol! Osoba je to rekla otrgnuvši Rumijev plašt. Okupljeni su vidjeli bocu koju je Rumi držao. Čovjek koji tvrdi da je asketa, i kojeg slijedite, kupio je alkohol i nosi ga kući! – osoba je provokativno vikala. Narod se razbjesnio i počeo pljuvati Rumiju po licu i tući ga dok mu turban nije skliznuo do vrata. Vidjevši Rumija kako šuti bez da se brani, postali su uvjereniji da su prevareni Rumijevim učenjem askeze i pobožnosti. Više nisu osjećali suosjećanje i nastavili su tući Rumija, a neki su ga čak i htjeli ubiti.
Odjednom se čuo glas Šemsa Tabrizija: O besramni narode! Optužili ste učenjaka i pravnika da pije alkohol. Znajte da je ono što je u toj boci sirće za kuhanje. Jedan od njih je izazvao rečeno, govoreći: To nije sirće, to je alkohol. Vidio sam svojim očima Rumija kako ga kupuje u krčmi. Tada je Šems uzeo bocu i otvorio čep. Malo tekućine izlio je ljudima na ruke da je mogu pomirisati. Šokirali su se jer je to doista bilo sirće. Ispostavilo se da je prije odlaska u Rumijevu kuću učitelj svratio do krčme i uputio trgovca da Rumiju da bocu napunjenu sirćetom ako dođe kupiti alkohol. Narod je tada sam sebi razbio glavu od kajanja i poklonio se Rumiju pred noge. Skupili su se da se ispričaju i ljubili Rumiju ruke.
Rumi je rekao Šemsu: Večeras si me uvukao u veliki problem, pred ljudima koje podučavam morao sam okaljati obraz. Što je značilo sve ovo?
– Da vidiš kako čast od ljudi i ugled nije ništa drugo nego iluzija. Misliš li da je poštovanje ovih ljudi nešto vječno? Vidio si i sam, samo zbog sumnje oko jedne boce pića, nestalo je svo to poštovanje, pa su te pljuvali, tukli i skoro ubili. Je li ova čast to za što si se borio, a, evo, nestala je u trenu? Od danas prestani biti osjetljiv na čast od ljudi i osloni se na Onoga koga vrijeme ne potresa i ne lome ga promjene vjekova. On, Svemoćni, zna tko je zaista častan i tko traži samo lažnu čast. Oslanjaj se samo na Allaha Uzvišenog.“
