Prema tradicionalnom učenju perenijalne filozofije, jedna primordijalna, metafizička Istina – Tradicija – izvor je svim autentičnim svjetskim tradicijama/religijama. O izazovima pronalaženja duhovnog vodstva i slijeđenja vlastitog formalnog puta za duhovne putnike ovog svjetopogleda čitamo u članku sa web stranice The Prague Conservative Circle.
Među osobama koje su pročitale podosta literature o načelima tradicionalnih, odnosno perenijalnih svjetopogleda dobro je poznato da su danas u ozbiljnom izazovu ljudi koji teže slijeđenju duhovnog puta – religijske institucije su u istrošenom stanju, više ne pružaju sistemsku cjeloživotnu podršku vjernicima. Teško je pronaći i povezati se sa autentičnim duhovnim vodstvom, a kamo li s majstorima-učiteljima. Unutarnja stanja aspiranata su često ruševna, ili tako duboko zaražena bolešću modernizma da oni ostaju nesvjesni golemog rascjepa između onoga što znaju i njihove prakse, što ni na koji način ne umanjuje njihovu ambiciju vezanu za duhovne ciljeve.
Kada je riječ o osobama tradicionalnih svjetopogleda, neki slijede konfesionalnu religiju, neki sijede direktni put samospoznaje, neki vjeruju da se priklanjaju čistoj Tradiciji koja nadilazi religijske forme, a neki ne slijede sistematično niti jednu od cjeloživotnih praksi. Ljudi iz posljednje dvije grupe često pokušavaju kreirati vlastite puteve, kombinirajući razne elemente autentičnih tradicija – molitvu, meditaciju, čak svete rituale.
Česta zabluda takvih duhovnih tražitelja je promašivanje adekvatne procjene na čemu su – njihovih mogućnosti i njihove ozbiljnosti. Često ne poštuju ni one principe koji su im teoretski bliski. Drugim riječima, dok teže nadracionalnim i nadosobnim stvarnostima, na racionalnom nivou čine greške – zbog vlastite krive procjene ili zbog neuspjevanja donošenja ispravnih zaključaka – oni uz to podliježu zahtjevima vlastitog ega.
Na primjer, uviđaju superiornost ezoteričnog nad egzoteričnim putem, pa to naravno postaje put kojeg žele slijediti. Streme da budu metafizičari, i, vodeći se probranim primjerima nekoliko izvanrednih osoba, oni zaključuju da njima ne treba formalni put. Međutim, ne razaznaju činjenicu da je većina autentičnih metafizičara slijedilo formalni put – čak i oni koji naizgled nisu, nikada nisu tvrdili da formalni put nije nužan. Štoviše, previdjeli su mogućnost da su njihove vlastite sposobnosti na trenutnom stadiju razvoja veoma daleko od stadija poslanika, svetaca i velikih mislioca koje uzimaju za primjer.
Svi se slažu da Tradicija sama po sebi nije put – barem ne danas – te da se svi tradicionalni putevi sastoje od stupnjeva. Ezoterični put počinje na egzoteričnom nivou. Ironično, previše čitanja o ovoj temi može biti štetno. Mnogi s perenijalnim tradicionalnim svjetopogledom dobro su načitani o raznim stadijima različitih ezoterijskih puteva. Sudjeluju u diskusijama ili, što je bolji slučaj, razgovorima na tu temu, u kojima ponavljaju pročitano. „Njihovo znanje“ postaje paralizirajuća prepreka stvarnom odabiru puta i posvećenosti putu.
Na primjer, kršćanstvo – tako oni pretpostavljaju – nije više važeće jer je izgubilo ezoteričnu srž, svećenstvo je korumpirano ili jednostavno nekvalificirano da bude duhovno vodstvo. Kao i putevi inicijacija drevnog Rima, oni vjeruju da ni kršćanstvo više nije živo. Ono što im je promaklo je da su pravoslavno kršćanstvo (ovdje se ne misli na degradirane ogranke, koji se više ne mogu nazvati pravoslavljem ni kršćanstvom; nap. prev.) te brojne redovničke zajednice zapadnog kršćanstva još uvijek veoma živi. Nastavljaju njedriti svece i sakramente, te sa jednostavnim metodama kao što je Isusova molitva, mogu voditi ponad razine egzoterizma, pod uvjetom da je aspirant ozbiljan. Također, pošto je to živuća tradicija, nužno proizvodi i duhovno vodstvo, mada oni nisu odmah na početku puta zamjetljivi.
Slične prigovore nalazimo i prema posljednjoj objavljenoj religiji, islamu, koja, logički, zaslužuje najozbiljnije razmatranje – o njoj su tražitelji perenijalnog tradicionalnog svjetopogleda, a koji su bez tradicije koju slijede, najmanje informirani. Nekolicina uzima u obzir mogućnost da možda imaju odgovornost da budu ili da postanu bolji kršćani ili muslimani od onih koje kritiziraju, te na taj način budu pokretači pozitivnih promjena – čak i kad se šanse za to čine veoma niskima – u svojim zajednicama. Mnogi zastaju na „statusu čekanja“, smatrajući da „nismo mi ti koji biramo put već put bira nas“. To je istina – no kako možeš znati jesi li odabran?
Samo nekolicina su sretnici koji su primili jasne i nezabludive znakove. Za ostale usudio bih se reći da gotovo da je nevažno koji put će odabrati – na njihovom trenutnom stadiju ni jedan neće djelovati kao savršen, svaki se čini manjkavim, nesimpatičnim, nemogućim na razne načine. Jedina očita alternativa je ponoviti Abrahamov odabir, koji se – u okolnostima koje nisu nalik današnjem stanju u svijetu – obratio direktno Bogu i Njegovom milošću je postao sebi umet. No od kad je Bog objavio specifične puteve onima sa takvim intencijama, nije više legitimno ponovo pokušavati s takvim novim počecima – jedan od postojećih puteva se ima slijediti.
Bez ozbiljne nakane da kroče putem, osobe perenijalnog tradicionalnog svjetopogleda, a bez vlastite tradicije, su u goroj poziciji od entuzijasta prema psima ili nogometu – samo čitanje i govorenje o Tradiciji postaje osnova koja definira njihove živote. Oni ne napreduju – oni ostaju samo entuzijastični prema Tradiciji. Odabiranje puta i potpuno posvećenje svega što zahtjeva, uključujući elemente koji su odbojni njihovom egu, jedini je način aktualizacije njihova znanja – ili barem testiranja istog.
Radi tužnih okolnosti vremena u kojem živimo, oni koji su na putu kršćanstva, islama, budizma, na različitim jogičkim i drugim putevima, trebaju redovno pratiti svoj napredak. Ako napredak nije očit, nužno je uraditi ispravke. Iz ove perspektive, treba se napraviti razlika između kršćanstva i islama s jedne strane, i istočnih tradicija s druge. S obzirom na opće ljudsko stanje, dalekoistočne religije sve je teže slijediti – čak i za ljude istočno od „stan“ zemalja. U takvim slučajevima, preusmjeravanje može zahtjevati promjenu religije ili izmjenu religijske prakse. Povijesno gledano, takva preusmjeravanja, među ostalim, doprinjela su širenju islama u Indiji i regijama istočno i jugoistočno od Indije. Ti prelasci, posebno nakon dekada prakse, mogu biti bolni – prizivati osjećaj beznadežnosti – ili su, u suprotnom, prirodni, podstičući nadu i izvjesnost.
Pitanje kako se može prepoznati nedostatak napretka na putu zaista nije trivijalno. Određeni uvjeti se moraju zadovoljiti da bi se precizno pristupilo unutarnjem (vertikalnom) napretku – znanje o znakovima napretka uključenih u put, vodstvo kompetentnog duhovnog vodiča ili majstora, nemilosrdna samoanaliza. Čak i na razini egzoterizma, principi Tadicije trebaju potpuno prodirati u svakodnevicu tražitelja. S vremenom, percepcija života se mijenja, i što više polja života bivaju prožeta ritualima, to više život stiče kvalitetu transparentnosti, svjetline i spontaniteta.
Dok se tražiteljevo shvaćanje produbljuje, njegove misli, razmatranja, djelovanje, i generalno način življenja počinju se mijenjati. Način življenja obuhvaća govor, ponašanje, donošenje odluka te vrijednosti – čiji se vidici postepeno uzdižu od zabrinutosti za ovaj život do onoga što se nalazi iznad biološke smrti. (Možda je najdetaljniji opis univerzalno važećih ideala sastavnica načina življenja ono što nalazimo u islamskom konceptu edeba, te u nešto manjoj mjeri u japanskom konceptu rei.) Ako je netko slijedio put deceniju, a da je bez ikakve primjetne promjene u načinu življenja, to može biti znak nedostatka napretka. Avaj, nije rijetkost da je jedina vidljiva promjena zapravo pogoršanje u ovim aspektima.
Za primjer – bez obzira na to koji put netko slijedi, ako je – nakon deset godina prakse – još uvijek svadljiv, previše govori, ostaje uznemiren zbog svjetovnih briga, grub je prema drugima, ili nastavlja biti arogantan (ili na neki dugi način savladan svojim egom), sa sigurnošću možemo reći da tu nije bilo vertikalnog napretka. To je još evidentnije ako se nečije razumske sposobnosti počinju rotirati, te se počinje ponašati i govoriti iracionalno. Drugi primjer – ako, nakon godina aktivne prakse osoba još uvijek ne može donositi ispravne odluke u svakodnevnici, ili ostaje zakačena na medije ili druge vidove konzumerizma, tu nema stvarnog napretka. Slično, ako nema zamjetnog razvoja u meditaciji ili praksi molitve – ili ako se molitve konstantno čine neuslišanima – i to može biti znak stagnacije. A Bog zna najbolje.
Samoanaliza pomaže razaznati da li je problem u nedostatku ozbiljnosti, manjkavoj nakani u pozadini pojedinčeve prakse, ili je možda u deluzijama o tome koji stadij je dosegao. Proučavanje opisa različitih stadija napretka na putu može, naravno, pomoći u odmjeravanju sebe u odnosu na njih. Duhovno vodstvo (netko tko je napredovao na istom putu) može pomoći procijenjivanjem da li su vježbe izvedene ispravno ili preporučiti praksu koja je prikladnija za nivo na kojem se praktikant nalazi, što može biti šokantno niže od onoga što on smatra.
Ne suočivši se sa stvarnošću i ne poduzimajući ispravljanje djelovanja, riskira se traćenje života i propušta se prilika za dobru smrt – i više od toga.
Ulog je visok.
Prevela Ivana Ibrović
PCC/KZV, Course correction on the spiritual path, The Prague Conservative Circle
https://praguecircle.wordpress.com/2025/06/19/choosing-a-path-measuring-progress/ (Pristupljeno 20.06.2025.)
