Trzanj

zapis s puta ka Boljunima –
nekropoli stećaka nadomak Stoca

Trzaji staroslavenske religiozno-duhovne tradicije
**(trizna → trzna/trzan → Trzanj)**

Neću pretjerati ako kažem da me gotovo dvije decenije, izlazeći iz Sarajeva s njegove zapadne strane, ostavljajući Hadžiće iza leđa, trzne pored puta tabla s nazivom mjestaTrzanj[1]. Svejednako i kada se krećem prema gradu, istim, sad već starim magistralnim putem M-17 – jedan od razloga zašto volim putovati magistralnim putevima, a ne autoputevima, je taj što mogu čitati toponime, osobito ojkonime, hidronime i oronime – prvorazredna povijesna vrela!

Duboko svjestan činjenice da je onomastika, u ovom slučaju bosanska toponomastika (ojkonimija) smirila mnoge religiozno-duhovne tragove predkršćanske, svakako predislamske tradicije, moju pažnju, kako sam naznačio ranije, odavna privlači ojkonim Trzanj u kojem prepoznajemo staroslavensku triznu, tj. posmrtni kult s običajem priređivanja pogrebnih svečanosti[2].

U stručnoj literaturi, pisanoj na središnjem južnoslavenskom jeziku (Radoslav Katičić), a kojeg zovemo bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski, malo je tekstova koji kazuju o brojnim toponimima koji počivaju na trizni, kao što je Trzanj. Ako ne prvi, a onda jedan od najstarijih radova, kod nas, koji govori o ovoj temi je:

Владислав Скарић, Тp̂зан,
у: Гласник Земаљског музеја у Босни и Херцеговини,
бр. XL, II. свеска, 1928, стр. 127-134.

Prije nego progovorimo o nedvojbenom tragu predkršćanske religijsko-duhovne tradicije u ojkonimu Trzanj, dužni smo ukazati na činjenicu da je na našem bosanskom, kulturno-duhovnom prostoru, ali i šire južnoslavenskom, veoma čest toponim, tj. ojkonim koji počiva na starostavnoj slavenskoj riječi trizna. Pri tome valja znati da je riječ, u večini slučajeva, o ojkonimima koji se nalaze u seoskim, ruralnim prostorima. Samo u sarajevskoj okolini, kazuje nam Vladislav Skarić (1869-1943), registrujemo nekoliko seoskih lokaliteta u samom naselju, међу сеоским кућама[3], kao средсело[4], a koji počivaju na staroslavenskoj riječi trizna. Riječ je o većim otvorenim prostorima na kojima se sabiru seoski putevi, ulice – raskršća. Nerijetko je na tim otvorenim prostorima prisutna voda (izvor, bunar, čatrnja ili je voda dovedena – česma[5]) – s vodom ćemo ovaj zapis privesti kraju! Istina, postoji više oblika ovog ojkonima, kao što su: Trzan, Trzna, Trzanj… Ovi otvoreni seoski prostori, ledine, zapravo su zborna mjesta i svojevrsni seoski trgovi, na kojima su se seljani dogovarali, razmjenjivali iskustva, družili, ali i igrali (posmrtna kola), blagdanovali…

Po istraživanjimaVladislava Skarića trzan je:

…сеоско игриште*, гдје се поред игара у ужем смислу (коло) извађају и витешке игре и натјецања (бацање камена с рамена). Даље, ваља имати на уму, да је љубав за витешке забаве и игре најјаче развијена код муслимана. Треба само посматрати публику, која иде гледати коњске трке у Босни, по ће се видјети, да су у тој публици најјаче заступљени муслимани, и старо и младо, и мушко и женско.[6]

Nešto od maločas navedenog potvrdit će i Milenko Filipović (1902-1969), i to onda kada kazuje da se najveći broj lokaliteta s nazivom trzno, u visočkom kraju, upravo nalazi u selima koja su dominantno naseljena muslimanima.[7]

Dakle, bosanski muslimani su најбоље сачували трзан, предмет и ријеч, јер им је поред осталога требала и за витешка натјецања[8] – istaknut će M. Filipović.

Češki etnolog i historičar Lubor Niederle (1865-1944) u djelu Slavenske starine (Slovanské starožitnosti) kazuje nam da je kod starih Slavena trizna označavala igre, napose one ratničkog karaktera – ove igre priređivane su u (po)čast preminulog, najčešće velikana, a prije nego će se obaviti obred sahrane, tj. spaljivanje (kremiranje).[9]

Isti autor spominje i poljsku riječ trzon, a koja, po Vladislavu Skariću, jeste u etimološkoj srodnosti s trzno, tj. trizna. S tim u vezi naglasimo da trzon jeste ognjište, ili nešto što pripada ognjištu. S pravom će Skarić uočiti da trizna i trzon imaju nešto zajedničko, a to je v a t r a.[10] Nedvojbeno, u svakoj vatri prepoznajemo Sunce, tj. solarni kult – Šefik Bešlagić (1908-1990) će za sve naše trizne, tj. trzna, a koja su jednovremeno molitvišta i igrišta, prepoznati znak arhaičnog slavenskog kulta sunca[11]. Svaka trizna, pa i Trzanj s početka našeg kazivanja, mjesto je gdje se igra i pleše, a u plesu se poskakuje i t r z a, upravo poput Sunca koje na nebu igra i t r z a, osobito nakon zime, tj. s ravnodnevnicom pa sve do ljetnog solsticija.[12] U naznačenom vremenu Sunce, ponavljamo, igra, trza… igranjem snaži život, rast, buđenje… S tim u vezi su i Ivanjski krijesovi, a koji su vezani za žetvene običaje – krijesovi se pale uoči Ivandana (23. VI). Igranje Sunca, iliti t r z a nj e vrhuni s Ivandanom (24. VI / 07. VII) – Ivan Krstitelj, iliti Igritelj[13]. Zato igra, ples, k o l o, osobito ono posmrtno, u duhu simpatetičke magije[14], pokojniku omogućava lakši prelaz u drugi svijet, lakše putovanje… tj. nastavak života – ikonografija stećaka s mnogobrojnim kolima, spiralama i drugim motivima upravo je na tragu kazanog. U Ivandanu, kao blagdanu koji obilježava rođenje Ivana Krstitelja treba prepoznavati slavenskog predkršćanskog mladog boga koji će u našoj narodnoj poeziji, svakako i prozi, preživjeti kao mladi junak Ivan – pregnantan simbol svekolike potentnosti.[15]

Trzanj, ali i svi drugi toponimi u kojima je smirena trizna, posljednji su trzaji starog solarnog kulta, tj. solarne simbolike koja i nije ništa drugo do simbol života, cikličnosti… svega što duša pokojnika, na prelazu dva svijeta (u međusvijetu – bardo stanje) treba, žudi i ćuti – ovu drevnu simboliku kršćanstvo će prilagoditi, prefigurirati, svom vjerovanju, osobito onom u uskrsnuće!

A vatra?

Vatra je univerzalni simbol pročišćenja, čiščenja, bez kojeg se ne može dalje izvan međusvijeta. Pogrebni obred trizna, u kontekstu култа мртвих[16], na trznu, s posmrtnim k o l o m, podrazumijeva i vatru kao purgativni element – vatra će se zadržati u ivandanskim i ilindanskim/aliđunskim lilama upravo i na trznama, i to dugo godina, stoljeća, nakon kristijanizacije, odnosno prihvatanja islama.

Stara trzna diljem naših prostora, kao locus sacer negdanjih staroslavenskih trizni doživjet će najmanje dvije religiozno-duhovne reinterpretacije, i to onu kao posljedicu interpretatio christiana, potom interpretatio islamica. Riječ je o svetištim dugog trajanja, da se poslužimo Braudelovom sintagmom. S tim u vezi, trzna će se nazivati još i molitvišta (dovišta), ali i igrišta. Na njima će se okupljati kršćani, svejednako muslimani. Nerijetko su trzna uz samu nekropolu stećaka, nišana, ili kršćanskih osmanskodobnih nadgrobnjaka ili u njihovoj blizini. Šefik Bešlagić o jednom takvom, kulturno-duhovnom, slojevitom mjestu sljedeće bilježi:

U Večićima kod Kotor-Varoši, u Bosni, postoji nekropola sa 80 stećaka, i uz nju muslimansko groblje, na mjestu koje se zove Trzan. Tu se priređuju teferiči i vrše muslimanski obredi (mevludi i dove).[17]

Naglasimo da su bosanski muslimani navedenu nekropolu sa stećcima i muslimanskim nišanima, znakovitog naziva Trzan, hodočastili, prije svega, za Ilindan, tj. Aliđuna, 02. VIII: teferičili su uz nezaobilazna kola i dr. igre, te učili dove, mevlude… Iznimno je važno naglasti da ovo nije jedina nekropola stećaka, a neposredno uz nju mezaristan s nišanima, koju su bosanski muslimani hodočastili. Navodimo još nekoliko sličnih hodočasničkih mjesta, isključivo nekropola sa starijim stećcima i mlađim nišanima, i to u: Preljubovićima, Turkovićima, Bakićima…[18] Ovi primjeri i niz drugih po Bosni svjedoče o kulturnom, zapravo duhovnom kontinuitetu: predkršćanska slavenska trizna → kršćanski, osobito srednjovjekovni pogrebi običaji (interpretatio christiana) → islamska dovišta (interpretatio islamica).

Trizna – staroslavenski, predkršćanski obred

Prethodno smo naznačili da staroslavenska trizna ima, još uvijek, ne baš u cijelosti jasnu etimologiju, te se prvotni semantički pojmovni opsezi ovog arhaizma teško mogu dosegnuti iz današnje perspektive. S tim u vezi ovdje ćemo pokušati ukazati na nekoliko najprisutnijih interpretacija ovog starostavnog pojma, a koji nam ukazuje na drevne, satroslavenske pogrebne obrede vezane za smrt, odnosno preseljenje, tj. seobu duše, a kojoj prethodi kosmizacija (Mircea Eliade) sa svekolikim poretkom u Kosmosu.

Trizna[19] kao predkršćanski pogrebni kult kod Slavena, u povijesnim izvorim, javlja se već u Nestorovom ljetopisu Povijest minulih godina (XI-XII st.)[20]. U ovom povijesnom vrelu kazuje se, pored ostalog, o Kijevskoj kneginji Olgi (IX-X st.) koja preminulom mužu knezu Igoru, nakon što su ga ubili Drevljani, priređuje triznu[21]. Slijedi odlomka iz navedenog djela, u kojem se kneginja Olga obraća Drevljanima:

…evo već idem k vama, nego zgotovite mnogo medovine u gradu, gdje ste mi ubili muža, da proplačem nad grobom njegovijem i da učinim triznu svome mužu.
Čuvši to Drevljani dovezoše vrlo mnogo medovine i zakuhaše. Olga povede malo družine i idući polako dodje do groba Igorova i zaplaka za svojim mužem pa dade nasuti veliku mogilu, i kad nasuše, zapovjedi, da se čini trizna. Onda sjedoše Drevljani da piju, a Olga zapovjedi svojim momcima, da ih dvore.[22]

U crkvenoslavenskom jeziku trizna je označavala borbu, ali i mjesto borbe, bojište pa i igru[23], dočim u ukrajinskom jeziku i danas ona znači pogrebna gozba.[24] Kod Južnih Slavena trizna se već od XVI stoljeća javlja kao trzna i trzan – upravo na ovim leksemama nastaju i oblikuju se brojni toponima: Trzan, Trzanj…

Vratimo se kolima.

Igre, tj. kola, ali i viteške borbe kao iznimno prisutan motiv (simbol) u okrilju ikonografije stećaka, nedvojbeno ukazuje na drevne, predkršćanske, pri tome preživjele (interpretatio christiana) pogrebne rituale, a koji su podrazumijevali: viteške igre, tj. borbe, ali i kola, a čiji učesnici nerijetko jesu odjeveni poput viteških konjanika.[25] Kola i viteške borbe, osobito na stećcima, treba u kontekstu kršćanstva prepoznavati u svjetlu vjerovanja u uskrsnuće duše, gdje ona, duša, nastavlja svoj hod, ples, boj.[26] S tim u vezi, prikazi kola, posmrtnih plesova, na stećcima su redovno popraćeni motivima koji simboliziraju uskrsnuće ili su u vezi s ovim ortodoksnim kršćanskim vjerovanjem: spirale, križevi, svastike, polumjeseci, jeleni, košute, ptice…[27] Učesnici u kolu, plesači, plešu spojenih ruku, najčešće držeći nešto što možemo prepoznati kao trolist – ovaj trolist biće jasniji u svijetlu našeg završnog kazivanja.

Posmrtni plesovi, tj. kola, kao sastavni dijelovi pogrebnog obreda trizne, koji preživljavaju kristijanizaciju, a kasnije i islamizaciju u drugom kontekstu, zapravo su izrazi naše perenijalne potrebe za, kako to Dubravko Lovrenović (1956-2017) kazuje, besmrtnošću[28]. Posmrtna kola i gozbe, tj. trizne i njeni preživjeli elementi u kršćansko-muslimanskoj obrednoj kulturi, omogućavaju živima da nastave život poslije gubitka najbližih, a umrlima, pokojnicima, rahmetlijama osiguravaju, na svojevrstan način, život u drugoj dimenziji, stvarnosti – kosmizacija/selamet.

Ovdje želimo još jedan „ikonografski motiv“ na stećcima dovesti u vezu s triznom. Riječ je o kamenicama, tj. kružnim, rijeđe pravougaonim udubljenjima (recipijentima), a koji se nalaze na vodoravnim stranama stećaka (sanduka ili ploča). Kasnije će se kamenice javljati i na vertikalnim sranama stećaka, i to doslovno kao ikonografski motiv, a što je znak da je njihova prvobitna funkcija zaboravljena[29], tj. da je od utilitarnog prešla isključivo u simboličko. Prvobitna namjena ovih kamenica bila je u kontekstu pogrebnih obreda (trizna) – za ulijevanje pića ili stavljanje hrane. U kasnijim vremenima kamenice na stećcima, a kasnije i na nišanima služit će u apotropejske, panacejske svrhe[30].

Još jedna refleksija stare trizne, a prisutna i danas kod bosanskih kršćana i muslimana, jeste običaj da se nakon ukopa pokojnika/rahmetlije sudionici obreda, sahrane/dženaze, počaste jelom i piće, nerijetko najedu i napiju. Kod pravoslavaca navedeni običaj naziva se daća – jedenjem i pijenjem ožalošćeni razgaljuju tugu za umrlim. Katkad je ukop završavao i žalosnim kolom, tj. kolom koje je vođeno naopako, udesno umjesto ulijevo. Ovakvo naopako kolo poznato je sve donedavno kod katolika kupreškog kraja. Zapravo, čašćenje, svejednako druženje svih učesnika u sahrani, konkretno dženazi[31], praksa je koja i danas preživljava ili ima svoje posljednje trzaje pred, čini se, nezaustavljivim naletom tzv. reislamizacije – islamizacija muslimana (Alija Izetbegović)[32], odnosno ranije sprovedenih reformi (Reformacija) u okrilju rimokatoličke, osobito narodne bosanske tradicije.

Trizna – žrtva

Ruski lingvista, filolog i semiotičar Vladimir Nikolajevič Toporov (1928-2005) u svom radu К семантике троичности (слав. *trizna и др.)[33] pozivajući se na kolegu Olega Nikolajeviča Trubačova[34] (1930-2002) ukazat će da staroslavenska trizna ima isto etimološko žilište kao i riječ broja tri. Zapravo, trizna je izvedenica iz riječi trizь / тризь, a koja je naziv za trogodišnju žrtvenu životinju, osobito u crkvenoslavenskom jeziku.[35]

Za O. N. Trubačova, a potom i V. N. Toporova trizna se nedvojbeno odnosi, prije svega, na životinjsku žrtvu pri obredu sahrane. Nadalje, oni će naglasiti da nema nikakvih povijesnih, pisanih vrela koji potanko opisuju navedeni pogrebni obred.[36] Oni napominju da se riječ trizna počinje u pisanim vrelima pojavljivati kao prevod grčkih leksema: στάδιον, παλαίστρα, ἄθλον (stadion; hrvalište, vježbalište; nagrada, natjecanje, borba). Ranije smo isticali da su trzna, pored ostalog, mjesta viteških igara, kola… U svakom slučaju ove borbe, napose podvizi podrazumijevaju napor, tj. žrtvu. Svakako je trizna, za navedene znanstvenike, označavala boj, podvig, koji podrazumjeva napor, žrtvu – pri tome je ovaj obred podrazumijevao tri dijela, faze – trijadu.[37]

Žrtva je, po O. N. Trubačovu i V. N. Toporovu, zapravo ključna u gonetanju stare trizne. Shodno činjenici da je riječ o vrhunskim filolozima, Trubačov i Toporov će ukazati da je trijada (tri) prisutna u mnogim religiozno-duhovnim tradicijama u kontekstu žrtve, žrtvovanja, a što prethodi, ili je neizostavno na svakom duhovnom putu – u vedskoj tradiciji poznajemo tri-vatsá ili tri-varşa, što podrazumijeva prinošenje žrtve: a) periodična žrtva svake tri godine, b) žrtva u vidu trogodišnje životinje.[38] Osim toga ista tradicija zna i za tri-yājñu, tj. trostruku žrtvu. Zapravo, i nije potrebno ići tako “daleko” u traženju sličnih ili istih paralela. U tom smislu smirimo se uz navode iz Biblije, Knjige Postanka, u kojima čitamo o Obećanju i Savezu između Boga i Abrama/Ibrahima:

Tada mu on reče:
»Ja sam Jahve koji sam te odveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.«
A on odvrati:
»Gospodine moj, Jahve, kako ću ja doznati da ću je zaposjesti?«
Odgovori mu:
»Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednog golubića.«
(Post 15, 7,9)

U mitopoetičkim tradicijama trojnost, trijada, igra ključnu ulogu u izražavanju cjeline.[39] Trijada, kao cjelina, može označavati tri vertikalne sfere kosmosa:
a) gore – rajski svijetovi,
b) sredina – ovozemna sfera, i
c) dole – podzemlje, paklena sfera.

Trojna žrtva – trizna – harmonizira, kosmizira, ili pak omogućava protok (tok) vertikalnim kosmičkim strukturama.[40] Žrtveni ritual, isticao je Mircea Eliade (1906-1986), osigurava svekosmički (pro)tok – i ovo je sveprisutna paradigma u svim religiozno-duhovnim tradicijama. Trojna struktura kosmosa, trojna žrtva, svejednako se preslikava i na strukturu društva, o čemu je francuski filolog Georges Dumézil(1989-1986) govorio ukazujući na tripartitno društveno uređenje (trifunkcionalna hipoteza) osobito kod indo-evropljana: svećenici, ratnici i proizvođači.

Trizna kao trojna pogreba žrtva povezuje se s tri elementa u okrilju kojih drevni narodi, svakako i Slaveni, poznaju pogrebni obred: vatrom – kremacija, vodom – utapanje i zemljom – ukop. Pogrebna žrtva, trizna, omogućava svojevrsno iskustvo sve tri smrti, a upravo takovrsna žrtva osigurava život – kosmizacija s troslojnim kosmosom, svejednako tripartitnim društvom, itd.[41]

Epilog

Privodeći kraju zapis s puta ka Boljunima – nekropoli stećaka nadomak Stoca, valja nam kazati da je trizna, pogrebna žrtva kod starih Slavena, podrazumijevala kolo[42] – o čemu smo ranije ponešto i kazali. Kolo nas je dočekalo na jednom od stećaka, ali i svi drugi motivi kојi su u funkciji središnje ikonografske teme umjetnosti stećaka, a to je uskrsnuće – život vječni.

S tim u vezi je i volšebni bunar Neveš – koji ne vene / ne presušuje – neposredno uz nekropolu. Ranije smo kazali da je voda redovno prisutna na bosanskim trznima – voda kao htonski, ali svejednako i uranski element, neizostavna je na putu kosmizacije:

U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika:
»Ako je tko žedan, neka dođe k meni!
Neka pije koji vjeruje u mene!
Kao što reče Pismo:
‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’«
(Iv 37,38)

Literatura

Adisa Lepić, Staroslavenska trzna/trizna i njeni tragovi u toponomastici, nadgrobnim spomenicima, običajima i vjerovanjima danas, u: BALCANOSLAVICA, vol. 45, br. 1-2, ЈНУ Институт за старословенска култура, Прилеп, 2016.
Aiša Softić, Obećani čas: običaji bosanskohercegovačkih muslimana vezani za smrt, Zemaljski muzej, Sarajevo, 2016.
Alija Izetbegović, Islamska deklaracija, Bosna, Sarajevo, 1990.
Dr. T. Maretić, Slaveni u davnini, Naklada “Matice hrvatske”, Zagreb, 1889.
Dubravko Lovrenović, Stećci: bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2009.
Džejms Džordž Frejzer, Zlatna grana: proučavanje magije i religije, “IVANIŠEVIĆ”, Beograd, 2003.
Elvir Duranović, U potrazi za svetim: dovišta na području Muftijstva travničkog, El-Kalem, Sarajevo, 2018.
Milenko S. Filipović, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, reprint izdanje, Mak, Visoko, 2003.
Radoslav Katičić, Zeleni lug. Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Matica hrvatska, Katedra Čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga, Zagreb, Mošćenička Draga, 2010.
Rene Genon, Velika trijada, Sfairos, Beograd, 1989.
Словенска митологија: енциклопедијски речник, редактори: Светлана М. Толстој и Љубинко Раденковић, ZEPTER BOOK WORLD, Beograd, 2001.
Spasoje Vasiljev, Mitologija drevnih Slovena, Dečija knjiga, Beograd, 1990.
Šefik Bešlagić, Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo, 2004.
Šefik Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, Zavod za izdavanje udžebenika, Sarajevo, 1971.
В. Н. Топоров, К семантике троичности (слав. *trizna и др.), u: ЭТИМОЛОГИЯ, Академия наук СССР, Институт русского язьика, Москва, 1979.
Vahid Alađuz, Hadžićka toponimija, Općina Hadžići, 2016.
Vladimir Anić et al., Hrvatski enciklopedijski rječnik, Tar-Viš, Europapress holding & Novi Liber, Zagreb, 2004.
Владислав Скарић, Тp̂зан, у: Гласник Земаљског музеја у Босни и Херцеговини, бр. XL, II. свеска, 1928.

[1] O Trznju i drugim sličnim, tj. srodnim toponimima općine Hadžići vidjeti u: Vahid Alađuz, Hadžićka toponimija, str. 40-42.

[2] Dubravko Lovrenović, Stećci: bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, str. 72.

[3] Владислав Скарић, Тp̂зан, стр. 127.

[4] Milenko S. Filipović, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, str. 108

[5] Naš ugledni etnograf i antropogeograf Milenko Filipović u djelu Visočka nahija ukazuje na nemali broj seoskih lokaliteta, na prostoru negdanje Visočke nahije, u kojima se nalaze trzna. Pri tome i on naglašava da se na trznima redovno nalazi voda, a nerijetko i džamija – onda kada je riječ o selima dominantno naseljenim muslimanima.
Da se džamije nalaze na ili u blizini negdanjeg trzna možda najbolji primjer jeste Trzanska džamija u Žepču, poznata i kao Alibegova džamija ili Kuršumli Ali-begova. Ovu džamiju je Ali-beg dao podići početkom XVI stoljeća na mjestu zvanom Trzna.

[6] * И села разбијеног типа имају своја игришта, али су, чини ми се, подаље од сеоских кућа.
Владислав Скарић, Тp̂зан, стр. 131

[7] Ibid., стр. 130

[8] Ibid., стр. 131.

[9] Navedeno prema: Ibid., стр. 131.
Gotovo isto će kazati i Tomislav Maretić (1854-1938), hrvatski jezikoslovac:
…riječ t r i ζ η а (тризна) koja se malo naprijed nalazi, treba znati, da u staroruskom jeziku znači isto što i »borba«, a pored toga značenja razvilo se osobito značenje: borba ili bojne igre u čast kojega pokojnika.
Dr. T. Maretić, Slaveni u davnini, str. 201.
Na istom tragu je i Spasoje Vasiljev kada kazuje da je trizna:
…obredna gozb u čast predaka, koja nam se u vrlo mnogo oblika i pod raznim imenima do danas očuvala. Pored trizne, još nam se jedna reč sašuvala koja označava slavljenje gozbe u čast pokojnka, a to je strava.
Spasoje Vasiljev, Mitologija drevnih Slovena, str. 188.

[10] U ovom kontekstu nije suvišno naglasiti da su stari Slaveni u predkršćansko doba svoje pokojnike sahranjivali i oko ognjišta; vatra i ognjište bili su nerazdvojni u predkršćanskom slavenskom pogrebnom običaju. Na koncu, kremiranje mrtvih nije nepoznato Slavenima.
Ibid., str. 185.

[11] Šefik Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, str. 79.

[12] Etimologija trizne, te prvotna značenja ove stare slavenske riječi još uvijek su predmet istraživanja mnogih lingvista. Jedno od tumačenja triznu (trzna/trzno) dovodi u vezu s praslavenskim tьrzati – trzati [naglo (se), brzo i iznenada se pokrenuti]. Vladimir Anić et al., Hrvatski enciklopedijski rječnik, str. 146.
U nastavku ćemo donijeti još jedno drugačije, pri tome izvjesnije etimološko-semantičko bistrenje trizne.

[13] Ivandan je jedan od najvažnijih blagdana kod Slavena. U crkvenom kalendaru ovaj blagdan se odnosi na rođenje Ivana Krstitelja (Preteče), ilti Igritelja. Ovaj blagdan pada na ljetnji solsticiji. Narodno vjerovanje kazuje da se za Ivandan otkrivaju sve tajne, otvaraju se nebesa, odnosno Sunce igra. U tom času sve u Prirodi je u naponu energije – biljke, vode… posebno su aktivni u apotropejsko-panacejskom kontekstu; ovo je najpogodniji čas kada se beru ljekovite biljke. Za ovaj blagdan pale se ivanjske vatre, oko njih se pleše, igra… – ove vatre su katarzične, lustrativne i pospješuju protok energije, upravo kako i nebesko Sunce koje igranjem iliti trzajem omogućava snažniji protok vitalnih snaga – vrijeme kosmizacije. Svi obredi u toku Ivandana zapravo su usmjereni na vodu i vatru!
Словенска митологија: енциклопедијски речник, стр. 219-220.

[14] O simpatetičkoj, tj. homeopatskoj magiji vidjeti više u: Džejms Džordž Frejzer, Zlatna grana: proučavanje magije i religije, str. 27-57.

[15] Više o staroslavenskom božanstvu vegetacije, plodnosti, mladom Jarilu, a koji se “krije” i u imenu Ivan, osobito u slavenskoj narodnoj poeziji, te o asimilaciji (reinterpretiranju) u kontekst kršćanskog kulta vezanog za Ivana Krstitelja (Preteču, Igritelja) vidjeti u radovima Radoslava Katičića, osobito u djelu: Zeleni lug. Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine.

[16] Milenko S. Filipović, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, str. 181.

[17] Šefik Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, str. 79.

[18] Elvir Duranović, U potrazi za svetim: dovišta na području Muftijstva travničkog, str. 41-42.

[19] Trizna – na staroruskom τрυзнɑ, τрьɪзнɑ; na crkvenoslavenskom τрυзнυще, τрυзншτе.

[20] Nestor je glasoviti hagiograf i ljetopisac Kijevske Rȗsi (XI-XII st.). Bio je monah Kijevo-pečerske lavre. Visoko obrazovan, i u tom smislu ga i danas smatraju autorom djela Povijest minulih godina, ili kako se još naziva ovo djelo Nestorov ljetopis iliti Kijevski ljetopis – ovo djelo obuhvaća razdoblje od polovine IX do početka XII stoljeća.

[21] Trizna se u Povijest minulih godina spominje i onda kada se kazuje da je kneginja Olga zabranila činiti triznu nad sobom. Razlog navedenom je taj što je Olga preteklica hrišćanske zemlje kao Danica pred suncem i kao zora pred osvitom… Nju će, kao kršćanku, ukopati presviter – kazuje nam monah Nestor.
Dr. T. Maretić, Slaveni u davnini, str. 231.

[22] Ibid., str. 223. (podebljao R. Ibrović); vidi i str. 224.

[23] Adisa Lepić, Staroslavenska trzna/trizna i njeni tragovi u toponomastici, nadgrobnim spomenicima, običajima i vjerovanjima danas, str. 63.

[24] Dubravko Lovrenović, Stećci: bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, str. 72.

[25] Ibid., str. 72-73.

[26] Usp. Ibid., str. 73.

[27] Više o posmrtnim plesovima, kolima, u bosanskom ali i evropskom kršćanskom kontekstu vidjeti u: Ibid., str. 73-75.

[28] Ibid., str. 75.

[29] Šefik Bešlagić, Leksikon stećaka, str. 94-95.

[30] O ovome više u našem radu Nišani s kamenicama.

[31] Više o obredima vezanim za smrt kod bosanskih muslimana vidjeti u: Aiša Softić, Obećani čas: običaji bosanskohercegovačkih muslimana vezani za smrt.

[32] Alija Izetbegović, Islamska deklaracija, str. 5. i 42.

[33] В. Н. Топоров, К семантике троичности (слав. *trizna и др.), str. 3-20

[34] O. N. Trubačov je ruski lingvista te jedan od vodećih znanstvenika etimologa u okrilju slavenskih jezika, osobito u području onomastike.

[35] Ibid., str. 3.

[36] Ibid., str. 4.

[37] Ibid., str. 5-6.

[38] Ibid., str. 11.

[39] Više o trijadi pogledati u: Rene Genon, Velika trijada.

[40] Vrijedi napomenuti da je broj tri, broj – simbol „smrti“, tj. p r e o b r a ž a j a:
Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći.
(Mt 12,40)

[41] В. Н. Топоров, К семантике троичности (слав. *trizna и др.), str. 13-14.

[42] Ibid., str. 16