René Guénon (1886-1951), francuski metafizičar, u knjizi Vladavina kvantitete i znaci vremena u eseju Tradicija i tradicionalizam britkim i posve razumljivim jezikom kazuje o sveprisutnoj podvali, odnosno korupciji u jeziku homo modernusa. Kroz primjer onoga što jeste tradicija (u tradicijskom smislu) i, s druge strane, tradicionalizam (kao opozit tradiciji i tradicijskom) Guénon nudi jednu mikro sliku u kojoj se zrcali narav moderne, svejednako postmoderne antitradicijske perspektive, koja je uspjela, nažalost, izobličiti sve tradicionalno, čak i sam jezik.
S tim u vezi, žalosno je kada autori (također i prevoditelji) koji pišu o tradiciji ne znaju razlikovati tradiciju (tradicijsko) od tradicionalizma! Nad takovrsnim autorskim tekstovima, svakako prevodima, čovjek ne može ništa drugo doli svjedočiti onome čemu prethodi vladavina kvantitete.
Tradicija i tradicionalizam
Krivotvorenje svega, što je jedno od glavnih obilježja naše epohe, još nije subverzija u pravom smislu riječi, ali ono prilično izravno doprinosi njenoj pripremi; ono što možda najbolje prikazuje to krivotvorenje jest nešto što možemo nazvati krivotvorenjem jezika, to jest neispravna uporaba nekih riječi daleko od njihova pravoga smisla, a koju na neki način nameće stalna sugestija od strane svih onih koji, u ovom ili onom svojstvu, imaju bilo kakav utjecaj na javni mentalitet. Tu više nije riječ samo o degeneraciji koju smo spominjali prije, a putem koje su mnoge riječi na kraju izgubile kvalitativni smisao koji su u početku imale, očuvavši isključivo kvantitativni smisao; riječ je prije o određenom „skretanju“ kada se riječi primjenjuju na stvari kojima one nimalo ne odgovaraju i koje su ponekad čak suprotne onome što te riječi normalno označavaju. Ovdje, prije svega, postoji očigledan simptom intelektualne pomutnje koja vlada posvuda u današnjem svijetu; no, ne treba zaboraviti da je ta pumutnja čak i poželjna s obzirom na ono što se krije iza sveukupne suvremene devijacije. Ta se pomisao osobito nameće kada vidimo kako, istovremeno i s raznih strana, iskrsavaju pokušaji primjene čak same ideje „tradicije“ od strane ljudi koji bi htjeli, u svojim vlastitim koncepcijama, u bilo kojoj sferi, na neprikladan način prisvojiti ono što tradicija sadrži. Dakako, nije riječ o tome da se time sumnja u dobru volju jednih ili drugih jer lako je moguće da je tu, u mnogim slučajevima, riječ o običnom nerazumijevanju; neznanje većine naših suvremenika o svemu što stvarno posjeduje tradicijski značaj toliko je potpuno da se tome čak ne mora ni čuditi. Ali, u isto vrijeme, primorani smo priznati kako te pogreške u tumačenju i nehotične zablude i odviše dobro mogu poslužiti nekim „planovima“; a da ne bi bilo dopušteno zapitati se nije li njihovo napredujuće širenje izazvano nekom od tih „sugestija“ koje vladaju suvremenim mentalitetom i koje u osnovi uvijek teže razaranju svega što predstavlja tradiciju u pravom smislu riječi.
Suvremeni mentalitet, u svemu onome što ga kao takvog posebno obilježuje, uglavnom je (ponovimo još jednom jer to je nešto što nikada nije na odmet isticati) samo produkt šire kolektivne sugestije koja je, djelujući neprekidno tijekom više stoljeća, odredila oblikovanje i postupni razvoj antitradicijskog duha u kojem se na kraju sažimaju sve značajne odlike tog mentaliteta. No, koliko god ta sugestija bila moćna i vješta, ipak može doći trenutak u kojem stanje nereda i neravnoteže što iz njega proizilazi postaje tako vidljivim da neki više ne mogu propustiti to primijetiti, i tada postoji opasnost da se dogodi „reakcija“ koja dovodi u pitanje i sam taj rezultat. Doista, danas izgleda kao da se stvari nalaze upravo na toj točki i značajno je da se taj trenutak, nekom vrstom „imanentne logike“, podudara s trenutkom u kojem se jednostavno završava negativna faza suvremene devijacije, predstavljenja potpunom i neupitnom nadmoći materijalističkog mentaliteta. Ovdje se, da bi se tu reakciju odvratilo od cilja kojemu ona teži, djelotvorno upliće krivotvorenje tradicijske ideje, omogućeno neznanjem o kojem smo maločas govorili, a koje je tek jedna od posljedica negativne faze – sama ideja tradicije bila je razorena u toj mjeri da oni koji je nastoje ponovo pronaći više ne znaju u kojem bi pravcu trebali krenuti i odviše su blizu tome da prihvate sve pogrešne ideje koje im se nude umjesto nje, a pod njenim imenom. Oni su barem donekle uvidjeli da su bili prevareni otvoreno antitradicijskim sugestijama i da su vjerovanja koja su im tako bila nametnuta značila samo pogrešku i razočaranje; zasigurno se tu nalazi nešto u smislu „reakcije“ o kojoj smo upravo govorili, ali, usprkos svemu, ako stvari ostanu na tome, ne može uslijediti nikakav djelotvoran rezultat. To doista primjećujemo kada čitamo tekstove, sve manje rijetke, u kojima se nalaze najopravdanije kritike u pogledu današnje „civilizacije“, ali u kojima, kako smo već prije rekli, sredstva koja se razmatraju za uklanjanje tako prokazanih bolesti imaju začudno nesrazmjeran i beznačajan karakter, čak na neki način djetinjast: „školski“ ili „akademski“ programi, moglo bi se reći, ali ništa više od toga i, osobito, ništa što bi svjedočilo o najmanjem poznavanju dublje razine. Upravo se na tom stupnju taj napor, sam po sebi pohvalan i vrijedan poštovanja, može lako oteti i skrenuti u aktivnost koja će, na svoj način i unatoč nekim prividima, na kraju samo doprinijeti povećanju nereda i konfuzije te „civilizacije“ čije su ispravljanje oni smatrali potrebnim provesti.
Upravo te ljude o kojima smo upravo govorili, možemo okvalificirati kao „tradicionaliste“, to jest kao one koji posjeduju samo neku vrstu težnje ili želje za tradicijom, bez ikakvog stvarnog poznavanja te tradicije. Kroz to se može izmjeriti sva udaljenost koja razdvaja „tradicionalistički“ duh od pravog tradicijskog duha koji, naprotiv, najbitnije podrazumijeva stvarno poznavanje i koji na neki način s tim samim poznavanjem čini cjelinu. Sve u svemu, „tradicionalist“ jest, i jedino može biti, samo jednostvani „tragalac“ i zbog toga je on uvijek u opasnosti da zaluta jer ne posjeduje principe koji bi mu jedini mogli pružiti pouzdan pravac. Ta će opasnost, dakako, biti tim veća što će on na svome putu nailaziti na brojne zamke, na sve one lažne ideje koje dolaze od moći iluzije u čijem je velikom interesu spriječiti ga da dostigne pravi cilj svoje potrage. Očigledno je, naime, da se ta moć može održati i nastaviti svoje djelovanje samo pod uvjetom da svaka obnova tradicijske ideje postane nemogućom, i to ponajviše u trenutku kada se sprema ići dalje u smjeru subverzije što čini, objasnili smo, drugu fazu antitradicijskog djelovanja. Za nju je, dakle, jednako važno skrenuti s puta ona istraživanja koja teže tradicijskom znanju, a s druge strane, pak, skrenuti i ona koja bi se odnosila na podrijetlo i stvarne razloge suvremene devijacije te bi tako bila u stanju otkriti nešto od njene naravi i mogućih utjecaja. Za moć iluzije ovdje postoje dvije nužnosti, jedna drugoj komplementarne, a koje se čak može gledati i kao dva vida, pozitivan i negativan, jedne te iste temeljne potrebe njezine premoći.
Sve pogrešne uporabe riječi „tradicija“ mogu, na jednom ili na drugom stupnju, poslužiti tom cilju počevši od njene najuobičajenije uporabe, one koja tradiciju pretvara u sinonim „običaja“ ili „navada“ te time dovodi do miješanja tradicije s onim ljudskim najnižim i najpotpunije lišenim svakog dubljeg smisla. No, postoje i druga, suptilnija izobličenja, stoga i opasnija; sva, uostalom, imaju tu osobinu da ideju tradicije spuštaju na čisto ljudsku razinu, dok, posve suprotno, nema i ne može postojati ništa doista tradicionalno ako ono ne podrazumijeva element nadljudske kategorije. Tu se, naime, nalazi ključna točka, ona koja na izvjestan način tvori samu definiciju tradicije i svega što se s njome povezuje, a tu se isto tako nalazi i ono što pod svaku cijenu treba spriječiti da bude prepoznato, sve kako bi se moderni mentalitet zadržao u svojim iluzijama, štoviše, kako bi se pružile nove iluzije koje, daleko od toga da su u skladu s idejom nadljudskog, trebaju, naprotiv, zapravo još djelotvornije usmjeriti taj mentalitet prema najgorim modalitetima podljudskog. Uostalom, da bismo se uvjerili o značenju koje se pridaje negaciji nadljudskog od strane svjesnih ili nesvjesnih opunomoćenika moderne devijacije, potrebno je samo pogledati koliko se svi oni koji pretendiraju biti „povijesničari“ religija i drugih oblika tradicije (oblikâ koje uglavnom miješaju pod tim istim imenom „religija“), strastveno odaju ponajprije tome da ih objasne isključivo ljudskim čimbenicima. Malo je važno što su, ovisno o pojedinoj školi, ti čimbenici psihološki, sociološki ili drugi, pa već i sama količina tih objašnjenja omogućuje da se lakše zavede veći broj ljudi. Ono, pak, što je stalno prisutno je odlučna volja da se sve svede na ljudsko i da se ne ostavi da opstane išta što to ljudsko nadmašuje; a oni koji povjeruju u vrijednost te razroke „kritike“ određeni su, prema tome, da tradiciju pomiješaju s bilo čime jer u ideji koja im je o njoj utuvljena u glavu više nema ničega što je može stvarno razlikovati od stvari bez ikakvog tradicijskog značaja.
Stoga se sve što je čisto ljudske kategorije već samim time opravdano neće moći okvalificirati kao tradicijsko; primjerice, ne može postojati „filozofska tradicija“ niti „znastvena tradicija“ u modernom i profanom smislu te riječi te, dakako, ni „politička tradicija“, barem ne tamo gdje manjka svaka tradicijska društvena organizacija, kako je to slučaj u suvremenom zapadnom svijetu. Međutim, tu postoje neki od izraza koje se danas obično koriste, a koji uvelike izopačuju ideju tradicije; a podrazumijeva se da će, ako “tradicionalistički” duhovi o kojima smo maločas govorili mogu biti dovedeni do toga da dopuste da se njihovo djelovanje okrene k jednoj ili drugoj od sfera te da na njih ograniče sve svoje napore, njihove težnje time biti „neutralizirane“ i postati savršeno bezopasnim ako se katkad ne budu čak, bez njihova znanja, upotrebljavale u smislu koji je posve suprotan njihovim namjerama. Događa se, naime, da se s primjenom pojma „tradicije“ ide toliko daleko da ga se primjenjuje na nešto što je, po samoj svojoj naravi, jasno antitradicijsko, koliko god je to moguće. Tako se govori o „humanističkoj tradiciji“ ili, pak, o „nacionalnoj tradiciji“, dok naprotiv humanizam je ništa drugo do sama negacija nadljudskog i dok je uspostava „nacionalnosti“ bilo sredstvo uništenja tradicijskih društvenih organizacija srednjeg vijeka. U tim uvjetima ne bi trebalo iznenaditi niti ako se jednoga dana počne govoriti o „protestantskoj tradiciji“, štoviše, o „laičkoj tradiciji“ ili o „revolucionarnoj tradiciji“ ili, pak, ako se na kraju i materijalisti proglase braniteljima jedne „tradicije“, pa makar to bilo u svojstvu predstavnika nečega što najvećim dijelom već pripada prošlosti. Na stupnju mentalne konfuzije na kojemu se našla većina naših suvremenika, u spajanju riječi koje su očigledno proturječne nema ničega što bi ih navelo da pred tim ustuknu, pa čak ni što bi ih ponukalo da barem jednostavno razmisle.
To nas izravno dovodi do jedne druge važne primjedbe: kada neki ljudi primijete današnji nered utvrdivši već odviše vidljiv stupanj na kojemu se on sada nalazi (osobito od trenutka kada je premašena točka koja odgovora maksimalnome „skrutnjavanju“) te odmah požele „reagirati”, nije li najbolji način da se tu potrebu za „reakcijom“ obesnaži tako da ju se usmjeri prema nekom od prijašnjih i manje „uznapredovalih“ stupnjeva iste devijacije, na kojem taj nered još nije postao tako vidljivim i na kojem se, takoreći izvana, prikazivao pod vizurama prihvatljivim za one koji nisu bili posve zaslijepljeni određenim sugestijama? Svaki „tradicionalist“ iz namjere normalno se mora izjašnjavati kao „antimoderan“, ali on sam time neće biti ništa manje – iako ništa ne sumnjajući – obilježen modernim idejama, u manje ili više umjerenom obliku, dakle i teže primjetnom, no koji, međutim, uvijek odgovara nekoj od faza koju su te ideje prošle u tijeku svog razvoja. Nikakav ustupak, čak ni nehotičan ili nesvjestan, nije ovdje moguć jer od polazne točke do svog sadašnjeg ishoda, čak i izvan njega, sve se jedno za drugo vezuje i sve je neumitno spojeno. Na tu temu dodajmo još ovo: djelovanje kojemu je cilj spriječiti da bilo koja „reakcija“ teži dalje od povratka na manji nered, tako što sakriva njegov karakter i prikazuje ga kao „red“, pridružuje se vrlo precizno onom djelovanju koje je, s druge strane, već ostvareno da bi se omogućilo da moderni duh prodre u samu nutrinu onoga što je na Zapadu još moglo opstati od tradicionalnih organizacija bilo koje vrste; isti učinak „neutralizacije“ sila te njihova suprotstavljanja od kojega bi se moglo strahovati, postignut je tako u oba slučaja. Nije čak dostatno govoriti ni o „neutralizaciji“ jer iz borbe koja se nužno mora zametnuti između elemenata što su, takoreći, dovedeni do iste razine i u istu sferu, pa njihovo uzajamno neprijateljstvo u osnovi ne predstavlja ništa drugo doli ono koje može postojati između različitih i prividno suprotnih produkata iste suvremene devijacije, na kraju može proizaći samo novo povećanje nereda i konfuzije i to će biti samo još jedan korak dalje prema krajnjem rastvaranju.
Između svih više ili manje nepovezanih stvari koje se sada komešaju i sudaraju, između svih izvanjskih „pokreta“ bilo koje vrste, ne postoji, dakle, ama baš nijedan, bilo s tradicijskog gledišta bilo čak jednostavno s „tradicionalnog“, čiju bi stranu trebalo zauzeti, da upotrijebimo uobičajeni izraz, jer bi to bila prijevara; te bi, budući da se iza toga zapravo odvijaju isti utjecaji, upravo ulazak u borbe koje su poželjne i kojima ti utjecaji nevidljivo upravljaju, značio zaigrati njihovu igru; sama bi činjenica „opredjeljivanja“ u tim uvjetima značila, dakle, koliko god nesvjesno to bilo, zapravo antitradicijski stav. Ovdje nemamo namjere iznijeti bilo kakvu posebnu primjenu, no moramo barem, posve općenito, zaključiti da u svemu tome posvuda nedostaju principi iako se nikada nije toliko govorilo o „principima“ kao danas, pa se značenje „principa“ primjenjuje gotovo bez razlike na štošta što to najmanje zaslužuje, a ponekad čak i na ono što, naprotiv, podrazumijeva negaciju svakog pravog principa; i ta je zlouporaba riječi značajna kada je riječ o stvarnim težnjama tog krivotvorenja jezika za koje nam je iskrivljenje riječi „tradicija“ pružilo tipičan primjer i koje ćemo još isticati jer je najizravnije povezano s temom našega proučavanja koja bi morala pružiti opći pregled posljednjih faza cikličnog „opadanja“. Ne možemo se, naime, zaustaviti u trenutku koji predstavlja sam vrhunac „vladavine kvantitete“ jer je ono što za njim slijedi, odviše blisko povezano s onim što mu prethodi a da bi se to dvoje moglo razdvojiti na ikakav drugi, osim na posve umjetan način. Ne stvaramo „apstrakcije“, što bi bio samo drugi oblik „pojednostavljivanja“ tako dragog modernome mentalitetu, nego, naprotiv, želimo koliko je moguće sagledati stvarnost onakvom kakva ona jest, ne izostavljajući ništa bitno za razumijevanje uvjeta današnjeg doba.[1]
Zahvaljujemo Šimunu Uremoviću iz zagrebačke zadruge za izdavaštvo Eneagram na ustupljenom tekstu.
[1] René Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena, prijevod s francuskog jezika Nataša Šprljan i Ana Cerovski, zadruga Eneagram, Zagreb, 2015, str. 211-217.
