Piše: fra Marinko Pejić
Klarino iskustvo svjedoči da je moguć pravi, osobni susret između Boga i čovjeka, zajedništvo koje ništa ne oduzima našoj ljudskosti, već je širom otvara mjeri Božje ljubavi. Međutim, dobro znamo – i to je naše svakodnevno iskustvo – da se ta preobrazba naše ljudskosti ne događa bez patnje, u logici zrna pšenice koje umire kako bi donijelo plod.
Sv. Klara ima bez sumnje svoju vlastitu vrlo znakovitu životnu priču, ali je i dio povijesti i prilika svoga vremena, kao na kraju i kao svatko od nas.
Klara je imala poseban odnos s jednim čovjekom svoga vremena, koji je, kao i ona, išao malo ispred svoga vremena, sv. Franjom Asiškim. Taj je odnos – s njim kao osobom i s njegovim idejama ili duhovnošću, kao i sa zajednicom koju je utemeljio – u bitnom obilježio njezin život.
Klara je rođena 1194. (ili 1193) u Asizu, znači potkraj XIII. stoljeća. Pripadala je plemićkom staležu („majores“). Grad Asiz, kao i svi gradovi toga vremena, bio je prilično „klasno“ podijeljen. S jedne strane je plemićki stalež (majores), a s druge pučani „minores“ (uglavnom trgovci i zanatlije, kojima je pripadala i obitelj Sv. Franje).
Klara, kćerka Favornea Offerduccio, je imala 12 ili 13 godina kada se Franjo 1206. odrekao očevih dobara ispred asiškog biskupa i započeo svoju duhovnu avanturu. Samo tri godine kasnije, pridružuje mu se Rufin, Klarin rođak, kao i drugi bogati asiški mladići. Klara koja je od malena imala snažnu naklonost vjeri, ostala je impresionirana ovom Franjinom gestom.
U dobi od 17 ili 18 godina, Klara bježi od kuće i svoju imovinu daje sirotinji te se pridružuje franjevačkoj zajednici u kojoj je bila jedina žena. Bio je to vrlo hrabar, i za mnoge, skandalozan čin.
Klara je promijenila svoj život na poticaj i propovijedanje Sv. Franje. Njezino cjelokupno prvotno iskustvo je u znaku Franje. Poput Franje, i Klara se odriče svojih dobara i bježi od kuće. U crkvici Sv. Marije Anđeoske (Porcijunkula) Franjo joj simbolično siječe kosu, kao znak promjene života. Franjo se potrudio obnoviti kuću i crkvicu Sv. Damjana, gdje će Klara boraviti sa sestrama. Samostan sv. Damjana postaje ključno mjesto koje će obilježiti ova dva životna puta.
Franjo izabire život putujućeg propovjednika, u posvemašnjoj nesigurnosti i solidarnosti s rubnima društva, Klara izabire život kontemplacije u klauzuri, ali na isti način obilježen siromaštvom i potpunoj izručenosti Bogu.
Temeljno duhovno iskustvo je ipak vrlo slično za oboje: radikalno siromaštvo i solidarnost s malenima i rubnima.
Pravilo i život Franje Asiškog i njegove manje braće je ovo: „opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista“. Oblik života reda Siromašnih sestara (klarise) što ga je ustanovi blaženi Franjo (za Klaru i njene sestre) je ovo: „živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći“.
Imao je i Franjo muka dok mu Pravilo nije bilo potvrđeno, iako i to ne baš po njegovom tekstu, ali jest u bitnome. Klara se pak za potvrdu svoga pravila borila desetljećima. I postala je prva žena u povijesti Crkve koja je sama napisala svoje Pravilo.
Pomalo je paradoksalno da su Klaru vrlo cijenili visoki crkveni velikodostojnici, biskupi i pape. Često su je posjećivali i s njome se savjetovali, ali su je svejedno pokušali prisiliti na prihvaćanje uobičajenog monaškog (benediktinskog) načina života.
Plantucula/biljčica Franje Asiškog, kako se sama Klara voljela nazivati (OporKL 37) nije se dala otrgnuti od „franjevačkog panja“ iz kojega je ponikla.
Klara je u svojim idealima ostala dosljedna sve do kraja svoga života. Znala je točno što ne želi, a to je posjed, zemljišni posjed koji je bio garant sigurnosti redovničke zajednice u njeno vrijeme. Ona se grčevito držala povlastice siromaštva. Nije mogla nasljedovati druge, tipično franjevačke prakse: propovijedanje ili misije, živjeti neke aktivne vrednote franjevačke karizme, ali se zato mogla koncentrirati na radikalno siromaštvo.
Puno je različitih tumačenja Klarinog duhovnog iskustva, neki je nazivaju „alter Franciskus“ („Drugi Franjo“), drugi u njoj vide borkinju protiv Rimske kurije i vodstva Franjevačkog reda. Može se, bez sumnje, različito tumačiti Klarin duhovni put. Klara je, čini mi se, prije svega i ponajviše osoba „zaljubljena u Boga“ i koja kroz to promatra sve druge stvari. Želi biti siromašna da pokaže da joj je samo Bog dovoljan, nisu potrebna druga bogatstva.
U sv. Damjanu Klara je nepovratno zapalila onaj plamičak Evanđelja, koji se hrani plamenom ljubavi; tihe, ponizne, strpljive ljubavi, lišene vanjskog sjaja i vanjskih uspjeha; ljubavi koja ne namjerava nešto učiniti sama, već to prepušta drugome, Gospodinu; ljubav koja se neustrašivo i bez zadrške otvara Njegovom djelu uvjet je svake evangelizacije. Ta ljubav je točka u kojoj prodiru ljudski i božanski Duh.
Život svete Klare nije privatizacija kršćanstva, nije povlačenje u individualizam ili religiozni ekskluzivizam.
Klarino iskustvo svjedoči da je moguć pravi, osobni susret između Boga i čovjeka, zajedništvo koje ništa ne oduzima našoj ljudskosti, već je širom otvara mjeri Božje ljubavi. Međutim, dobro znamo – i to je naše svakodnevno iskustvo – da se ta preobrazba naše ljudskosti ne događa bez patnje, u logici zrna pšenice koje umire kako bi donijelo plod.
Klara Asiška, sa svojim životom potpuno posvećenim Gospodinu, i danas podsjeća Crkvu na apsolutni prioritet Boga i njegova kraljevstva, dragocjeni biser zbog kojeg vrijedi sve napustiti, čak i zauvijek se zatvoriti u samostan. I ona nam u Isusu pokazuje jedini Put povratka u Očev dom, gdje jedino možemo ponovno otkriti istinu o svojoj ljudskosti: “Sin Božji postao nam je put”, napisala je Klara u svojoj Oporuci. Ako je Klara prihvatila siromaštvo i malenost kao uvjet života, učinila je to jer je u njima vidjela konkretan način življenja u vlastitom tijelu otajstva Utjelovljenja, obrnutu logiku evanđeoskih blaženstava, koja su Božji pogled na svijet. A plod života potpuno predanog Kristu kao jedinom Zaručniku, u strpljivom i ustrajnom obraćenju otkupiteljskoj logici Evanđelja, može biti samo ljubav, “jedinstvo međusobne ljubavi, koje je veza savršenstva” (Pravilo 10, 7).
