Glasoviti sufija Ibrahim ibn Edhem (VIII st.), poznat i kao princ sufija, a vjeruje se da je radi sufijskog puta uistinu ostavio prijestolje Belha, u svojim duhovnim traganjima susretao je mnoštvo različitih bogotražitelja. O tome nam kazuje i glasoviti sufija Feriduddin Attar (XII-XIII st.) u svom djelu Spomenica dobrih:
„Ibrahim ibn Edhem, taj vladar nad ovim svetom i verom, simurg Kaf-planine sigurnog uverenja, dragulj povučenosti od ovog sveta, riznica Tajni Vlasti Božje, vladar u zemlji Veličanstva, učeni šejh, Allah mu se smilovao. Bio je bogobojaznik svoga doba i istinoljubiv čovek svog vremena. Posvemašnji užitak nalazio je u činjenju svakovrsnih dobrih dela. Svuda je bio priznat i susreo je mnoge duhovne prvake, učitelje (šejhove)…“[1]
Ipak, jedan susret posebno privlači pažnju jer je riječ o susretu s kršćanskim monahom, isposnikom, pustinjakom ocem Simeonom. Upravo je monah Simeon ostavio snažnog duhovnog traga na mladog Ibrahima ibn Edhema, usmjerivši ga snažno ka meditaciji (zikru) i tihovanju, ćutanju, ali i posvemašnjoj skromnosti. Ibrahim ibn Edhem kasnije će zabilježiti sljedeće o tom susretu:
„Posjetio sam ga u njegovoj ćeliji (keliji) i upitao:
– Oče Simeone, koliko si dugo ovdje?
– Sedamdeset godina.
– Koja je tvoja hrana?
– O hanifijo! – usprotivi se on – šta te je natjeralo da ovo pitaš?
– Volio bih da znam.
– Svake večeri po jedno zrno leblebije.
– Šta te to u srcu pokreće pa ti je to zrno dovoljno?
– Oni mi dolaze jednog dana svake godine i ukrašavaju moju ćeliju (keliju) i obrađuju je, čineći to sa naklonošću i poštovanjem; i kad god se moj duh umori od bogosluženja, tog časa ga podsjetim i izdržim napore cijele godine zarad tog jednog sata. Da li ti, o hanifijo, izdržavaš godišnji trud radi slave i sjaja vječnosti?“[2]
Ko su oni o kojima govori monah Simeon ne znamo, ali možemo slutiti anđeoska bića. A kada se monah Simeon obraća Ibrahimu ibn Edhemu veli mu hanifijo, a taj termin ukazuje na čistu vjeru poslanika Ibrahima (Abrahama) koji bijaše istinski prijatelj Božji; vjeru koja je ponad svih ondašnjih i ovdašnjih jevrejskih, kršćanskih i islamskih teološko-dogmatskih iliti akaidskih mišljevina.
post scriptum
Ako ima neko muslimansko čeljade, kojim slučajem, da se ibreti, ili što bi kršćani rekli da se krsti nad ovim susretom Ibrahima ibn Edhema s monahom Simeonom, podsjećam da je i poslanik Muhammed susretao kršćanske monahe (u duhu kur'anskog teksta, El-Maide, 82), a posebno naglašavamo susret Muhammeda sa redovnikom Bahirom (ili kako ga zapadna kršćanska tradicija poznaje kao Sergije), i upravo je ovaj redovnik, monah Bahira, prorekao Muhammedu njegov put!
[1] Feriduddin Muhammed Attar, Spomenica dobrih, Iranski, kulturni centar, Beograd, 2004, str. 99.
[2] Mega Hikari Aminah, The Tale of Ibrahim Ben Adham Great Muslim Sufi Saint from Khurasan Central Asia.
