Buda je nestašno ispustio riječi iz svojih zlatnih usta.
Od tada je put ka Nebu protkan ružama i trnjem.
Uvid istovjetnosti
Specifičnu dimenziju budističkih škola možemo vidjeti u pridavanju velike pažnje kontemplativnom uvidu, stanju čistog motrenja, poistovjećenja i njegovom buđenju. Svako stanje, sa bilo koje mandale ili razine svijesti, je prenosivo, zaodjenuto u riječ, gestu, umjetnički izražaj, ili samo krug, liniju, točku – ako, i u kojoj mjeri je recipijent empatičan, otvoren. No to je još u sferi dualističke svijesti, dok budističke škole idu dalje od prijenosa nečega nekome – u otkrivanje Imena, Stvarnosti, stanja istovjetnosti.
„… Zen, koliko je to moguće, izbegava pomoć jezika i stremi ka tome da nas natera da idemo iza reči, da iskopamo ono što je ispod njih. Eckhart ovo sve vreme čini u svojim propovedima. On izvlači neke bezazlene reči iz Biblije i pušta ih da otkriju „unutrašnji čin“ koji je on iskusio u svojoj nesvesnoj svesnosti. Njegova ideja uopšte nije u rečima. On ih pretvara u instrument za svoju vlastitu svrhu. Na sličan način zen učitelji koriste sve u vezi s njima samima, uključujući vlastiti karakter, drveće, kamenje, štap… Glavna stvar je otkriti šta se krije iza svih ovih akcija.“[1]
Istovjetnošću se otkriva, sozrecuje dubina Stvarnosti u pojedincu.
Uvid koji se želi steći, satori, nije sam sebi svrha, već je osnova ukupnog preobražaja čovjeka koju satori pokreće, i usmjerava. Tako se istina viđena u satoriju sve više ispoljava, i podržana razvijanjem vrlina i redovnom duhovnom praksom, obasjava i ispravlja sve do najbeznačajnijih (naizgled) pojedinosti života.
Kono-mama ili u našem prijevodu „sve je kako treba biti (tu je uključeno istinito – lažno, ispravno – pogrešno itd.), i zadovoljan sam time“ treba se iskusiti najdubljom svijesti. Značenje tog izraza korespondira sa „Ja sam koji jesam“ sinajske objave. Saići[2] nas upozorava da ovdje nije riječ o predestinaciji i sa njom povezanom ravnodušnosti, raspusnosti, odavanjima nagonu trenutka.
Nema kono-mama za onoga tko nepažljivo sluša dharmu…[3]
Suzuki nam donosi pasuse iz Trahernovog djela Vekovi meditacija koji korespondiraju s ovim:
Ti nikad ne uživaš na pravi način, dok samo More ne poteče tvojim venama, dok se ne obučeš nebesima, i ne krunišeš zvezdama: i ne sagledaš sebe kao jedinstvenog, jedinog naslednika celog sveta, i više od toga, jer u njemu su ljudi od kojih je svako jedini naslednik kao i ti.
Tvoje uživanje u svetu nikada nije ispravno, sve dok se svakog jutra ne probudiš na Nebesima; vidiš sebe u Palati svog Oca; i pogledaš na nebo, zemlju, i vazduh kao na nebeske Radosti; imajući takvo časno poštovanje prema svemu, kao da si među anđelima.[4]
Karuna u šin budizmu i prađna u zen budizmu
Šin budizam se smješta u obzorja karuna (ljubav, suosjećajno srce) aspekta Stvarnosti. Kada se privrženik, zavisni, ki, sebi u svom intelektu čini odvojenim od hō-a (budastva, Sveprivlačnog), ili drugačije – namu (obožavaoc, obožavanje, osvještavanje, prisjećanje) od Bude (obožavanog), nađe se usljed nepodnošljive dihotomije u stanju odvojenosti i rastresenosti. Namu-amida-bucu je Ime, zaziv, to je istina stanja koje se naziva anđin, tj. smiraj. Kada se u to Ime zvukom i svim bićem uranja, Ime se ostvaruje, igra mističnog poistovjećenja počinje. Ime Buda prošireno je njegovim imenom Amida, koje ima značenje mahakarune, velikog suosjećajnog srca. Ovo je osvještavanje jedinstva i zahvaćenosti svjesnosti u namu-u sa Ja, sa Buda, koje zauzima prijestolje svijesti, svoje mjesto. Tu se, uz motrenje, dešava i preobražaj koji možemo svesti na smrt trisne (žeđ, egoizam, eros, impuls stvarateljstva) i rađanje karune (čista ljubav, agape, sebedarje).
Amida je ovo: „Vidi, ovde sam!“
Namu je Amida –
oni čine „Namu-amida-bucu“.
O Njorai-san, takve stvari ja pišem,
kako samo radosno![5]
U ovim stihovima pjesnika Saićia Njorai-san je Buda koji odlazi i dolazi, prijestolnik Čiste Zemlje. Čista Zemlja ili Zemlja Blaženstva je življeni satori. Poput življenja mističnog vjenčanja s Kristom kršćanskih mistika na zemlji. Isprva mistik, u skladu sa svojom unutarnjom čistoćom, doživljava bljeskove Čiste Zemlje da bi poslije, uz Božju volju i podvižničku sreću, bio u mogućnosti da je uvijek „posjećuje“:
Zaista sam srećan čovjek!
Posećujem Čistu zemlju često koliko želim:
Tamo sam i nazad,
Tamo sam i nazad,
Tamo sam i nazad,
Namu-amida-bucu! Namu-amida-bucu![6]
Ovo je ulazak u Čistu zemlju, koja nije mjesto izvana harmonizirano, već uzvišeno stanje svijesti življeno na zemlji kakva jest, u bilo kakvim okolnostima. Sasvim uobičajeni fenomeni raskrivaju Stvarnost. Sve je odraženo. Nema potrebe, trišne, koja hoće brati neko odabrano cvijeće, jer tu je zadovoljstvo kojem se ne može ništa dodati ni oduzeti. Takvo je Bašuovo stanje svijesti, koje se odražava i u „neznatnom“ cvijetu:
Pažljivo li pogledaš
rusomača u cvatu,
ispod žive ograde!
[Joku mireba
nazuna hana saku
Kakine kana!][7]
Sljedeće Eckhartove misli naizgled opovrgavaju, ali u nedualnoj svijesti upravo stavljaju svjetlo na značaj fenomena:
… nešto je u duši toliko srodno Bogu da je već jedno s Njime i nema potrebu da se ikada više s njim ujedini… Ako bih se, čak i za trenutak, pronašao u toj esenciji smatrao bih svoje zemaljsko jastvo ne značajnijim od prljavog crva.[8]
Prađnu kao osnovni spoznajni čin zen škole budizma možemo još nazvati i nedualnim uvidom, neposrednom intuicijom u kojoj se oko srca preklapa sa gledanjem, tako da se dešava preklapanje fenomena sa istinskom unutarnjom Stvarnošću.
Jednovremeno, s v a k o biće je prašina, kafir, kontigentno, ali i simbol, vrata za istovjetnost s božanskim. Rusomača je krasna, kao svako drugo biće.
O Saići, gde je tvoja Zemlja Blaženstva?
Moja Zemlja Blaženstva je upravo ovde.
Gde je linija koja razdvaja ovaj svet od Zemlje Blaženstva?
Oko je linija koja ih razdvaja.[9]
Prisjetimo se sada, s Eckhartom, uvida kojeg on ovako izražava: „Oko kojim vidim Boga je isto oko kojim On gleda mene. Moje i Božje oko su jedno i isto – jedno u viđenju, jedno u znanju i jedno u ljubavi.“[10]
Sve je integrirano i na svom mjestu u zagrljaju Oja-sana, majčinsko-očinske ljubavi, dobrote i nježnosti:
Da li đavoli dolaze?
Da li zmije dolaze?
Ne znam.
Živim svoj život u zagrljaju Oja-same,
Napojen sam mlekom Namu-amida-bucu-a,
gledajući u lice Oja-same.
Namu-amida-bucu![11]
Moje rodno mesto?
Rođen sam u paklu;
ja sam pas lutalica
sa povijenim repom;
Prolazim kroz ovaj svijet jada
izgovarajući Namu-amida-bucu.[12]
Saićijevo srce je celo kiša,
Saićijevo srce, poput kiše i kiše, celo je kiša;
Saićijevo srce je celo magla,
poput magle unutar magle.
Nema ničeg u Saićijevom srcu osim poročnosti.[13]
… koliko god da je Saići možda loš,
on te ne može poraziti,
(O Budo)
Moj grijeh se vuče za tobom,
i sada je preuzet (od tebe) u Čistoj zemlji –
Tvoja milost, tvoja milost!
Namu-amida-bucu![14]
… Sa ovakvim srcem (poistovjećenim s Budom)
ja tumaram svim svetovima brojnim poput atoma,
u društvu svih budi i bodisatvi.[15]
„Dokle god lutamo u domenu čula i intelekta, opseda nas ideja individualnog ega koja nas navodi da večno gonimo njegovu senku…. No ego se ne sme hvatati spolja, već iznutra. Ovo je delo prađne. Ono što prađna čini je da hvata počinioca usred njegove akcije, ne navodeći ga da prestane sa svojim delanjem da bi mogao da se uoči kao počinilac. Ego ne izlazi iz Sebe da bi video samog sebe. On ostaje u Sebi i vidi sebe odraženog u Sebi.“[16]
„Put čistote se otvara kada oko gleda iznutra kao i spolja – i to istovremeno. Gledanje prađnom je jedan čin, jedan letimični pogled.“[17]
O Saići, ja sam najbogatija osoba!
Potpuno sam oslobođen jada bilo koje vrste,
ničim na svijetu zabrinut.
Niti recitujem „Namu-amida-bucu“!
Spašen sam tvojom milošću (O Amida-san!).
Kako se zadovoljno osećam zbog tvoje milosti!
Namu-amida-bucu![18]
Stanja koja vibriraju iz Saićijevih stihova su nedualna. Tu nestaje svake zamjenice. Čas se, kao Lalla Yogeshvari u svojoj vakh poeziji specifičnoj po ustupanju mjesta Božanskom da se izrazi zemaljskom, zapisuje riječ božanskog Ja, čas zemaljskog ja. Tko izgovara Ime, tko sluša? Amida je Saići, a Saići Amida:
Kada te obožavam, o Budo,
to je Buda koji obožava drugog Budu.
I ti si taj koji činiš ovo stvarnošću
koja mi je spoznajna, o Budo!
Na ovoj milosti Saići je nadasve zahvalan.[19]
„Ljubav kojom on (Bog) voli sebe jeste isto što i prađna-intuicija koja proniče u sam ego… Boga volimo svojom ljubavlju, a svesnost ovoga nas obogotvoruje. Ova ljubav koja voli sebe u zen terminologiji je jedno ogledalo koje odražava drugo, bez ikakvih senki između njih.“[20]
U ogledalu Saići razaznaje Istinu:
„Kako sam poročan!“
Ovo je ono što svi kažemo
kada se osjećamo poniženim.
Ali ova vrsta samoponižavanja
koju tada kažemo je lažna.
(Ono što zaista kažemo) je ono što kažemo
kada posetimo Čistu zemlju.
Ovo saićijevo samoponižavanje je čista laž,
monstruozna laž, monstruozna, strašna laž!
A unutar te laži je još jedna dobro uvijena laž!
Kako sramno!
Ono „Kako sramno!“ je takođe laž
koja izlazi iz mojih usta.
Ovo Saićijevo stavljanje maske
je najveće nepoštovanje koje iskazuje
prema svetim učiteljima![21]
Reći „kako sam zahvalan“ je laž;
Istina je: nikome nije ništa;
I nema ničega drugog što bi činilo
da se čovek oseća udobno –
Namu-amida-bucu, Namu-amida-bucu![22]
Saići, čiji stihovi pretežu u knjizi D. T. Suzukija, bio je obični vjernik, dakle nije bio budistički monah, već seoski majstor drvenih geta japanki, a jednovremeno je živio i u svom istinskom Domu.
Dok šetam planinskom stazom,
kako uživam u duvanu!
Neko vreme sedim pored puta, izvadim u miru lulu
i ni jedna briga mi se ne nadvija nad umom.
Ali, krenimo sada kući, dugo smo bili napolju,
krenimo sada kući.
Kako su mi laki koraci na svom putu kući!
Misli su mi ispunjene povratkom u Amidinu zemlju.
Namu-amida-bucu, Namu-amida-bucu![23]
Iz kog razloga ja ne znam,
ali istina je da me je obuzelo Namu-amida-bucu.[24]
Kako sam zahvalan!
Sve što činim u ovom svetu –
moj svakodnevni posao kojim se izdržavam –
Sve se to prenosi u građenje Čiste zemlje.[25]
[1] D. T. Suzuki, Misticizam: hrišćanski i budistički, Liber, Beograd, 2007., str. 39.
[2] Saići (1850–1932), japanski pjesnik. Živio je jednostavnim životom, kao seoski majstor geta, tradicionalnih japanskih drvenih japanki sličnih bosanskim nanulama, te nije bio budistički monah. Nakon smrti prepoznat kao myokonin, vrsni predani sljedbenik Čiste zemlje.
[3] Ibid., str. 161
[4] Ibid., str. 119.
[5] Ibid., str. 159.
[6] Ibid., str. 174.
[7] Ibid., str. 117.
[8] Ibid., str. 162.
[9] Ibid., str. 175.
[10] Ibid., str. 92.
[11] Ibid., str. 192.
[12] Ibid., str. 207.
[13] Ibid., str. 220.
[14] Ibid., str. 212.
[15] Ibid., str. 114.
[16] Ibid., str. 51.
[17] Ibid., str. 61.
[18] Ibid., str. 178.
[19] Ibid., str. 190.
[20] Ibid., str. 52.
[21] Ibid., str. 220.
[22] Ibid., str. 225.
[23] Ibid., str. 178.
[24] Ibid., str. 197.
[25] Ibid., str. 176.
