Marijana Jurčevića (1939-2017) bio je svećenik, dominikanac i dugogodišnji sveučilišni profesor. Rođen je u Bosni (Duvno), ali gotovo cijeli radni vijek proveo je u Hrvatskoj, napose u Rijeci. O njegovom školovanju, studiranju, akademskom i znanstvenom radu vrijedi vidjeti kraći tekst povjesničara Peje Ćoškovića (vidi ovdje).
Ovdje ćemo Marijana Jurčevića pobliže upoznati posredstvom njegovog, uistinu vrijednog teksta, u kojem on ukazuje na tananu, ali krucijalnu razliku između panteizma i pan-en-teizma. Naravno, njegovo kazivanje kreće se u okrilju kršćanske mistike, i to, prije svega, Hildegarde iz Bingena (XI-XII st.), Meistera Eckharta (XIII-XIV st.) i Nikole Kuzanskog (XV st.). No, u Jurčevićevom rijeku o pan-en-teizmu dobrano možemo prepoznavati mistiku bez obzira o kojoj religijskoj tradiciji ili duhovnom žilištu govorili. Toga je dobrano svjestan i Jurčević pa već na samom početku navodi stihove jednog mistika iz sasma druge religiozno-duhovne tradicije, a riječ je o Kabiru (XV st.) o kojem smo i mi ranije govorili (Sufija u vedskom duhovnom krajoliku) – Kabir je mistik koji je u religizno-konfesionalnom smislu egzistirao na onoj tananoj i neuhvatljivoj granici između islama i vedante; upravo zato ga obje tradicije svojataju!
Ovaj starostavni vidik, a kojeg Jurčević, pozivajući se na njemačkog filozofa Karla Christiana Friedricha Krausa (1781-1832) naziva pan-en-teizam mogao bi se smiriti u sljedećem Jurčevićevom kazivanju, a danas iznimno aktualnom, pored ostalog i u kontekstu odnosa homo modernusa prema prirodi/Prirodi:
Pan-en-teizam nije ni suhi teizam niti panteizam, nego sakramentalno doživljavanje svijeta. A zar nešto može biti veći sakramenat živoga Boga do živih bića? Iz toga se otvara mogućnost da sakramenti budu sakramenti i da ih Isus ne bira slučajno. U svakome od njih ‘drijema’ nešto božansko.
ili na drugom mjestu će kazati:
Sva su stvorenja na neki način Božji sakrament, sva su ispunjena Bogom.
Na koncu, Jurčević dok kazuje o pan-en-teizmu u okrilju kršćanstva, nolens volens, čovjeka koji pripada zapadnom kulturno-civilizacijskom krugu i kome je kršćanstvo duhovni background priprema za kvalitetniji susret s pripadnicima drugih religiozno-duhovnih tradicija (đainizam, vedanta, budizam, islam…, pa i sve one duhovne tradicije koje savremena religiološka znanost prepoznaje kao “šamanizam”).
Izvolite tekst Marijana Jurčevića: Kršćanski pan-en-teizam – mistika i stvorenja.
post scriptum
Jurčevićevo glagoljanje o pan-en-teizmu za nas je izuzetno važno jer je na tragu onoga što mi slutimo kada zrijemo Nju – Sophia perennis. Velimo važan unatoč pojedinim razlikama u razumijevanju vedante, konkretno onoga što jeste Brahman i Atman. Valja te razlike staviti po strani, a sličnosti i istosti naglasiti, posebno kada je riječ o međureligijskom dijalogu, o kojem govori i Jurčević, pozivajući se na Vesnu Krmpotić (1932-2018):
…mistici su jedino bratstvo svijeta, budući da su bez dogovora nerazlični u doživljaju. […] Mistici su jedina prava sloga, sloga bez predomišljanja i nadomišljanja.
U navedenom jasno prepoznajemo ono što je decenijama naglašavao Frithjof Schuon (1907-1998) u sintagmi transcendentno jedinstvo religija.
