Islamska duhovnost ne samo da je iznjedrila bogatu muzičku baštinu, već je bila i ostala, kako je to naglasio Seyyed Hossein Nasr (1933), potpora islamskoj umjetnosti in toto. S toga, duboko smo uvjereni, ništa smisleno nije moguće kazati o bilo kojoj umjetničkoj manifestaciji u okrilju tradicionalnog islamskog univerzuma, a da jednovremeno to nije govor i o duhovnosti samoj!
U okrilju islamske muzičke baštine, pri tome mislimo, prije svega, na duhovnu iliti sakralnu muziku, pojedini instrumenti prepoznati su kao prvorazredni simboli. Vjerujemo da ne griješimo ako poseban naglasak, na simboličkoj ravni, stavimo na jedan puhački instrument, a koji se kod nas zove naj ili nej. Valja odmah kazati da je, u suštini, riječ o veoma jednostavnom puhačkom instrumentu, kakva je, recimo, naša balkanska pastirska frula, a koja se u Bosni pravi od zove (bazge), javora, šljive, trešnje… Za razliku od naše pastirske frule naj se pravi isključivo od trske – na perzijskom se trska kaže ney, po čemu je i nazvan ovaj instrument. Osim toga, naj i naša pastirska frula, pored manjeg broja sličnosti, imaju niz tehničkih razlika; za razliku od pastirske frule naj nudi bogatiji tonalitetni raspon, dublju ekspresivost, te cijelu skalu i niz mikrotonova.
No vratimo se naju i onome što nas najviše zanima, a to je simbolika ovog instrumenta u okrilju islamske bašine, osobito duhovnosti, sufizma!
Rekli smo, naj se pravi od trske. U većini slučajeva koristi se trska od devet prstenova (čvorova, kolja). Između prstenova (internodiji), probuši se sedam rupa (6+1). Oba broja, devet i sedam, ključni su u razumijevanju tradicionalne islamske kosmologije (broj sfera), svejednako duhovnog puta (broj duhovnih postaja).
Upravo ovom kratkom aluzijom na numeričke simbole koji ukazuju na kosmologiju, treba li naglasiti duhovnu kosmologiju, te na duhovni put, zapravo smo prizvali etiološko predanje o naju, u okrilju islamske duhovnosti – upravo u svjetlu etiologije želimo bistriti simboliku naja. Predanje kazuje:
Uzvišeni Gospodar je u noći Miradža (Muhammedovog uspeća na nebesa) Poslaniku povjerio duboke tajne, riječi koje malo koji čovjek, duša, može nositi sa sobom, ukoliko nije pripravljena za taj polog. Vrativši se s Miradža, tj. nebeskog putovanja, Poslanik je kazao ljudima ono što je morao, kao vjesnik, kazati. No, ono povjerljivo, tajno i duboko znanje, nije imao kome drugome prenijeti doli Aliju (Ali ibn Ebu Talib) – prenjevši mu, zapovjedio mu je da ga nikome ne kazuje. Primivši to duboko znanje Ali se, brže bolje, zaputio izvan grada, duboko u pustinju. Zalazeći sve dublje u pustinju, onu tajnu koju mu je povjerio Poslanik, a koja i nije ništa drugo doli stanje, Ali je morao, na neki način, manifestirati. Prenosi se da je u tom zanosnom stanju, naišao na neki stari presahli bunar, druga predaja veli da je sam iskopao rupu u zemlji – Bog najboje zna – te se spustio koliko god je mogao u tu rupu, iliti nutrinu zemlje i počeo kazivati tajnu. Dok je kazivao tajnu graške znoja slijevale su se niz njega, te spuštale na zemlju.
Nakon nekog vremena iz te rupe, tj. zemlje natopljene Alijevim znojem, iznikla je trska, tj. trsat, trsište (najistan). Putujući ka Meki neki je beduin prolazio pored tog trsata, te posjekao jednu trsku, te putem pravio puhački instrument, tj. naj, prazneći ga i to bušenjem, čišćenjem, poliranjem… Došavši u grad beduin je započeo svirati naj. U tom trenutku tajna je bila objelodanjena. Istina, zvuk naja razumjele su samo pripravne duše. Čuvši naj Poslanik je upitao Alija zašto je odao tajnu. On se pravdao Poslaniku da tajnu nije kazao nijednom čovjeku, već Zemlji samoj, nemogavši izdržati teret tajne – a ta tajna je i bol[1], tj. čežnja duše za pradomovinom koju, svakako, ne treba tražiti na ovdašnjim zemljovidima. Na te riječi Poslanik je kazao:
Eto, ovaj naj će tajnu govoriti do sudnjeg dana.
Ipak, naj će, posebno kao simbol, postati sveprisutan u islamskoj duhovnosti, sufizmu, i to sa Mevlanom Dželaluddinom Rumijem (XIII st.), a koji ga koristi, ponavljamo kao simbol, već na početku Mesnevije – svog, možda, i najpoznatijeg djela. Evo kako glasi uvodni dio Mesnevije u kojem naj (trska) i najistan (trsište) imaju središnju ulogu:
Slušaj ovaj naj, šta priča, kazuje,
Na rastanke on se žali, tuguje.
Iz Najistana otkad me ustrgoše,
Zbog mog plača, muško, žensko, uzdiše.
Tražim srce, rastancima ranjeno,
Svoju čežnju da mu kažem opširno.
Od svog korijena daleko ko padne,
Traži časak, da se vrati, sastane.[2]
(Mesnevija, I,1-4)
U sufijskoj tradiciji, dominantno onoj koja baštini duhovni polog Dželaluddin Rumija Mevlane, naj će biti prepoznat i kao simbol savršenog čovjeka (insan-i kamil), potom ašika, tj. zaljubljenika (u Mašuka, tj. Voljenog / Voljenu), a nerijetko se poistovjećuje i sa kalemom (perom) jer oba instrumenta (muzički i pisarski) potječu od iste trske – da, čovjek je, osobito onaj bogoliki[3], instrument u rukama Božjim!
Čovjek se svojoj izvornoj bogolikosti, teomorfnosti, vraća čišćenjem svoje nutrine, upravo onako kako je beduin čistio trsku – prazneći je. Na ovo nedvojbeno aludira jedan od najglasovitijih azerskih sufijskih, divanskih pjesnika Fuzuli (XVI st.) kada kaže:
Nutrina mi prazna se čini,
naj sam izbušenih prsa.
Izložen Alijinoj tajni, služitelj sam Mevlani[4].
Privedimo kraju ovaj tekst:
Treba li posebno naglašavati da praznina kojom je beduin pripravljao trsku, nebi li došao do glasa tajne, svejednako i ona praznina o kojoj kazuje Fuzuli, nikako nije ništavilo, no čisto srčano ogledalo za Jastvo samo!
[1] O boli kao ključnom pojmu u okrilju islamske duhovnosti, ili kao gnostičkom pojmu vidjeti tekst Mubine Moker: Bol kao gnostički pojam kod Attara.
[2] Dželaluddin Rumi, Mesenvija I, prijevod sa perzijskog Fejzulah Hadžibajrić, drugo izdanje, Ljiljan, Sarajevo, 2000, str. 19.
[3] Hadis Poslanika: “Bog je stvorio Adema na Svoju sliku (sūretuh).”
(Buhārī, 2559)
[4] Kada Fuzuli kaže služitelj sam Mevlani u tome treba prepoznavati da je on, kao pjesnik, zagledan u pjesništvo Dželaluddina Rumija Mevlane, a jednovremeno ne treba zaboraviti da je u kur’anskom Tekstu Bog za sebe rekao da je Mevla: “…samo je Bog zaštitnik vaš (mawlā) i On je najbolji pomagač.” (III:150).
