Pojam Na-koja-abad sa svojim bujnim značenjem koje je u citatima koji slijede tek malo naznačeno, opet je samo jedna kap u oceanu islamske duhovnosti i filoSofije na tlu Irana.
„…Perzijski pojam Na-koja-abad skovan od strane Sohrawardija, jer shaykh al-Ishraq, navještajući tu riječ, podrazumijeva cijelu ontologiju koja podrazumijeva smisao te riječi, mi smo imali mnogo prigoda da naznačimo ovu stvar tokom ovog rada. Prispjevati iz Na-koja-abada, to znači dolaziti s onu stranu kozmičke planine Qaf, odande, kažu, dolazi tajanstveni posvetni voditelj u tajanstvo, anđeo kao osobni vodič koji se predstavlja na početku Ibn Sininih i Sohrawardijevih inicijacijskih kazivanja. Poznato nam je da, u dvije suhraverdijanske priče, postoji odgovor kojeg sugovornik izričito zadobija od anđela: ‘Ja dolazim iz Na-koja-abada’. To se moglo ovdje već pročitati (Knjiga II), u ‘kazivanju o Purpurnom Anđelu’, kada ovaj potonji veli svojem učeniku vezano za onoga ko želi prevaliti planinu Qaf i vezano za put koji priliči odabrati kako bi se odande izašlo. Baš ondje nam on priopćuje da onaj ko je postao jednak tajanstvenom poslaniku Hidru, ko bi se okupao, kao on, u Vrelu Života, taj je bivao kadar presegnuti planinu Qaf bez teškoće…“
Citat preuzet iz: Henry Corbin, Islam u Iranu, s francuskog preveo Rešid Hafizović, Svezak IV, Bemust, Sarajevo, 2000., str. 383.
“Otisnuti se od gdje, kategorije ubi, znači napustiti izvanjske ili prirodne pojave koje obujmljuju pritajene nutarnje zbilje, kao što je badem skriven u ljusci. Ovaj korak je nužan kako bi se Stranac, gnostik, vratio domaji – ili barem krenuo stazom povratka.
No, dešava se jedna neobična stvar: jednom kada se ovaj prijelaz načini, čini se da ova zbilja, prethodno unutarnja i skrivena, najednom postane obujmljujuća, okružujuća, ona koja sadrži ono što na prvu bijaše izvanjsko i osjetilno, jer ovom interiorizacijom se napušta ona izvanjska zbilja. Otuda, duhovna je zbilja ta koja obujmljuje, okružuje i sadrži zbilju koju zovemo materijalnom. Stoga duhovna zbilja nije sadržana u gdje. To gdje je sadržano u njoj. Ili radije, ona navlastito jest gdjestvo svih stvari; to jest kao takva nije u prostoru niti potpada pod upitom gdje? – kategorija ubi se odnosi na mjesto u osjetilnom prostoru. Njeno mjesto (njen abad) u odnosu na ovo je Na-koja (Nigdje), jer njena ubi u odnosu na ono što je u osjetilnom prostoru, jest ubique (svugdje). Kada nam ovo postane jasnim, možda dokučimo ono suštinsko što je potrebno za slijeđenje topografije vizionarskih kušanja, za razlikovanje njihovih značenja (to jest značaja i pravca jednodobno), te za razlikovanje nečega temeljnog, naime, onoga što razlikuje vizionarske percepcije naših duhovnjaka (Sohravardija i drugih) glede svega što naš moderni rječnik sažima pod pogrdnim smislom kreacije, imaginacije i utopijskog ludila.“
„Ukratko… postoji duhovno poprište i materijalno poprište. Prelazak od jednog ka drugom ni u kojem slučaju nije pod utjecajem zakona našeg homogenog fizičkog prostora. U odnosu na materijalno poprište, ono duhovno je Ni-gdje, a onaj ko dosegne Na-Koja-Abad, sve mu se nadaje u suprotnosti s očitim činjenicama uobičajene svijesti koje ostaju usmjerene ka unutrašnjosti našeg prostora. Od sada je to ono gdjestvo, poprište koje počiva u duši: to je materijalna supstanca koja obitava u duhovnoj supstanci; to je duša koja obujmljuje i pronosi tijelo. Stoga nije moguće kazati tamo gdje je duhovno poprište situirano; ono nije smješteno, ono je, radije, ono koje smješta, ono situativno. Njegovo ubi je ubique. Jamačno, mogu postojati topografska saglasja između osjetilnog svijeta i mundusa imaginalisa koja međusobno simboliziraju. Međutim, ne postoji prijelaz od jednog ka drugom bez svojevrsnog proboja. Ovo nam pokazuju mnoga izvješća. Neko se otisne na put; u datom trenu, izroni proboj s geografskim koordinatama koje se daju locirati na našim mapama. Ali putnik nije svjestan tog datog trena; on ga ozbiljuje, što usred zaprepaštenosti, što usred čuđenja, tek kasnije. Da ga od početka bijaše svijestan, mogao je svojevoljno promijeniti smjer ili pak usmjeriti druge k njemu. Ali, on je kadar samo opisati obzorje gdje se zatekao; nije u mogućnosti nikome pokazati put.“
„…Između dvoga (kosmologije i gnoseologije) je postavljen međusvijet koji naši autori označavaju kao alam al mithal, svijet Paslike, mundus imaginalis: svijet koji je ontološki stvaran koliko i svijet osjetila i svijet intelekta, svijet koji potrebuje za mogućnošću percepcije koja mu je podesna, one sposobnosti koja jest spoznajna funkcija, saznajna vrijednost, odveć zbiljska poput sposobnosti osjetilne percepcije i intelektivne intuicije. Ova sposobnost je imaginativna moć, ona koju ne smijemo brkati s imaginacijom koju moderni čovjek poistovjećuje s fantazijom i koja, po njemu, luči samo ono imaginarno…”
Citati preuzeti iz: Henry Corbin, Swedenborg i ezoterijski islam, s engleskog preveo Haris Dučić, Planjax Komerc, Tešanj, 2021., str. 45., 54. i 48.
