Piše: Hamza Halitović
Mirza Abdulkadir ibn Abdulhalik Arlas Bidel[1] jedan je od perzijskih pjesnika iz kasnijeg razdoblja i jedan od najznačajnijih predstavnika indijskog stila (sabk-e hindi) unutar perzijske književnosti. Indijski stil je kompleksan način pisanja, osobito gazela, gdje svaki bejt daje posebnu misao koje se spajaju u jednu cjelinu u posljednjem bejtu. Bidel je ovaj stil uzdigao u nove visine, tako da ga dobar dio književnih kritičara smatra najtežim perzijskim pjesnikom. Bidel se rodio u Patni 1644. godine. Njegova porodica je bila turskog porijekla i doselila se u Indiju iz Afganistana. Njegov maternji jezik bio je bengali, ali je također poznavao urdu, sanskrt, turski, arapski i perzijski jezik. Roditelji su mu umrli dok je još bio dijete, pa je starateljstvo nad njim preuzeo njegov amidža koji se zvao Mirza Kalender. Njegov amidža je pripadao sufijskom redu i pisao je poeziju. U njegovom društvu mladi Bidel upoznao je veliki broj duhovnih učitelja, derviša i pjesnika tog vremena. Još od ranog djetinjstva Bidel počinje s izučavanjem perzijske književnosti, pa je i sam počeo pisati poeziju na perzijskom jeziku, slijedeći stil velikih majstora, a posebno Hafiza. Godine 1664. on se seli za Delhi, gdje započinje sa službom na dvoru Muhammeda Azama, ali je tu službu ubrzo napustio, kada je od njega zatraženo da napiše pjesmu pohvalnicu u slavu mladog princa, što je on kategorično odbio.
Za Bidela je karakteristično to da nikada nije prihvatio nikakvo pokroviteljstvo vladara i vlastele, a što je bio glavni izvor zarade pjesnika i književnika iz tog perioda. Moguli su bili poznate mecene umjetnosti i lijepe književnosti. Mnogi su pjesnici iz Irana i Afganistana poduzimali duga putovanja kako bi posjetili palaču u Delhiju i predstavili svoje pjesme vladarima iz mogulske dinastije dok Bidel, kao najveći psjesnik svog vremena, koji je pritom živio u Delhiju, nikada nije nogom kročio na dvor. Štaviše, kada ga je imperator Aurangzeb htio posjetiti, Bidel ga je odbio primiti, a darove koje su mu slali vladari i plemići stalno je vraćao. On je preferirao život samoće i povučenosti. Također je, poput ranih sufija, volio često putovati u društvu svojih učenika, s kojima je proputovao veći dio Indije. Abdulkadir Bidel preselio je na Ahiret 1721. godine u Delhiju. Na njegovom grobu bio je podignut veleban mauzolej koji se, zbog mnogih ratova koji su pustošili ovu regiju, nije očuvao. Njegov duhovni put (tarikat), po svemu sudeći, nije se očuvao u Indiji, ali i dalje ima sljedbenika u Afganistanu, u kome je Bidelova perzijska poezija popularnija od Hafizove, dok je u Iranu on praktično nepoznat.
Njegova sabrana djela sastoje se od 147.000 stihova. Osim lirike, Bidel je napisao i nekoliko mesnevija. Od njegovih mesnevija najduža, najpoznatija i najkompleksnija je mesnevija Irfan, u kojoj izlaže svoj duhovni svjetonazor i obrađuje većinu tema koje su bile aktuelne u filozofiji njegovog vremena. On je, također, napisao i nekoliko proznih djela od kojih je najpoznatije Ćahar unsur (Četiri elementa), filozofsko djelo puno autobiografskih podataka. Bidelova poezija izvršila je veliki utjecaj na književne tokove, posebno na Indijskom potkontinentu, pa je bio inspiracija mnogim velikim pjesnicima poslije njega, među kojima se posebno izdvajaju Mirza Galib (u. 1869) i Muhammed Ikbal (u. 1938). Muhammed Ikbal video je u Bidelu jednog od najvećih mislilaca koji su ikada živjeli u Indiji te za njega kaže: “Bidel je spekulativni um najvišeg reda i možda je najveći pjesnik-mislilac kojeg je Indija proizvela od dana Adija Šankare.”[2]
Kada je riječ o Bidelovim rubaijama, od svih pjesnika uvrštenih u ovu antologiju on je napisao najveći broj, ukupno 3616 rubaija.[3] U njegovim rubaijama, kao i u njegovim ostalim djelima, dolazi do izražavanja jedne posebne misli koja je nastala miješanjem klasične sufijske metafizike s islamskom filozofijom, što je sve Bidel kompletirao s ličnim shvatanjima koja proizlaze iz ova dva izvora. Dakako, za prikladno opisivanje Bidelove duhovne filzofije i njegovog književnog stila potreb no je znatno više od ovih nekoliko stranica, zato vas, bez duljenja, prepuštam njegovim rubaijama.
Rubaije
1.
Riječ je ovdje, ja sam je tamo čuo i shvatio,
ogledalo je bilo preda mnom, ja sam se tamo odrazio.
Poput nebeskog točka – moj pokret nije izvan mene,
nikad nisam stigao ondje gdje već nisam bio.
2.
O, ti, što svojim čarima izvor rajski potresao si
i čijom kosom se najveća ljepota ponosi.
Iako je Božije Lice u svim smjerovima svijeta,
drži svoje lice k sebi, ti znaj sebe ko si.
3.
Na skali našeg instrumenta ima mnogo tonova,
ima mnogo vrlina i poroka, radosti i bolova.
Bilo da dobiješ pjenu bilo da nađeš bisere,
mi smo more i imamo mnogo valova.
4.
Od ovog mora na kom bure “ja” i “mi” nađu ispunjenje
neki ljudi se jako trude da nađu spasenje.
Nema nikog čiji teret druga pleća mogu nositi,
svaki talas je most za svoje sopstveno nadilaženje.
5.
Ovim morem u kom je svijet iščezao i nestao
jedino je brod derviša mirno prošao.
Obalu sigurnosti pokornost je uništila,
moraš postat’ most kojim bi samog sebe nadišao.
6.
Ako misliš o korijenu, njegov izvor je iz sjemena.
Ako misliš o sjemenu, njegov izvor je iz korijena.
O, novi upoznavaoče starih poslova,
svaki novi crtež je iz drevnih vremena.
7.
Ako imaš želju za dostojanstvo i silu,
moraš prvo očistiti srce i dušu milu.
Izglačaj svoje ogledalo, jer u okeanu čistoće
svaka kap ima nebo na svom krilu.
8.
Ako trčati po dolini ljubavi hoćemo,
put drugosti moramo potpuno da pređemo.
Mi putujemo kao kompasi što vuku linije,
gdje god da dođemo, u sebi stignemo.
9.
Šta god se iz tvoje mašte rodilo – piši.
Kakve god tačke i linije bude oformilo – piši.
U ovoj dolini i nizini ima mnogo crnila,
što god ti se bude predočilo – piši.
10.
Ko spise temeljno proučavao je
vidi da se svi redovi od tački sastoje.
Mnoštvo stvorenog jedinstvo pokazuje,
more ima kapljice k’o djeliće svoje.
11.
Arif, koji livadu savršenstva želi da nađe,
osim u kavezu srca, neka se nigdje ne pronađe.
Bez obzira koliko koraka more čini talasima,
nemoguće je za more da izvan sebe izađe.
12.
Gdje je Onaj za kojim izvan sebe tragaš?
Gdje je taj put koji ti iznad sebe znaš?
Vidiš sebe dalekim, hajd’ protrljaj oči,
ti si On, o, nesvjesni, a gdje je On pitaš.
13.
Ako želiš udobnost, budi kao trn ili slama,
budi pogled u oku, u tijelu duša sama.
Budi značenje izraza: oba svijeta,
sve što sretneš, oboji se njegovim bojama.
14.
Ogledalo smo vječnosti, takvo nam je stanje,
magija božanskog svijeta je naše bivstvovanje.
Šta je talas i vrtlog, more i kapljica?
Mi smo uvijek ondje gdje je očitovanje.
15.
Danas dođe, a ti se o sutra brineš,
sutra dođe, a ti se zbog jučer kaješ.
Osim srama za učinjenim i brige za neučinjenim,
o, nesvjesni, šta misliš da postigneš?
16.
Sve dok poput dječijeg ne postane tvoje stanje,
bit ćeš vezan školom bez mogućnosti za oslobođenjem.
Učenost i smirenost neprijatelji su jedno drugom,
mudrače, pazi da ne izbjegneš svoje odučavanje.
17.
Ta skrivena Bit, osim koje se niko ne očituje,
kao boja u ruži u svakom dijelu se pokazuje.
Isto kao što sjeme stotinu plodova daje
i u svakom plodu to isti sjeme prisustvuje.*
[1] Postoje još dva načina čitanja njegovog pseudonima, a to su Bidil i Bedil.
[2] Vidjeti tekst Muhammada Ikbala u kojem uspoređuje Bidelovu i Bergsonovu filozofiju: Bedil in the Light of Bergson. Inače, Adi Šankara (u. 750), koji se ovdje spominje, jedan je od najvećih i najutjecajnijih mislilaca Indije, osnivač advaita vedanta filozofije i reformator hindu duhovnosti.
[3] Abdulghani M. A., Life and Works of Abdulqadir Bidel, str. 231.
* Dozvoljena magija: Antologija perzijske poezije, odabrao i priredio Hamza Halitović, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 1445/2024, str. 291-292, 294, 296-297, 299-301, 304-306.
