O svijetu u kojem sada jesmo i o njegovoj naravi kazuju nam ine kaže u bogoduhim tekstovima, napose u onima oko kojih i po kojima su se razvili glavni religiozno-duhovni tokovi u historiji čovječanstva – od Veda (vjerovatno najstarijeg poznatog korpusa svetih tekstova) pa do Kur'ana.
Ovom prigodom navodimo jedno zgodno vedsko, izrazito slikovito kazivanje o svijetu u kojem jesmo. Naime, vedska kozmologija uči da stvorenim, bolje kazati (i u duhu vedskog učenja) manifestiranim svijetom vlada svekoliki privid, pričin, iluzija… Kako god mi to oslovili našim pojmovima i shvatanjima vedska kultura to oslovljava i imenuje s terminom māyā (skr. lukavstvo, obmana…). No taj termin, māyā[1] uistinu ima mnoštvo semantičkih slojeva u kontekstu bremenite vedske religiozno-duhovne (ali i filosofske) tradicije, jednako tako i u kontekstu drugih izvorno indijskih duhovnih učenja, a da ne govorimo o brojnim evro-američkim interpretacijama māye u kontekstu New Age, najčešće pseudovedante – zarotirane vedante!
Ne zalazeći, bar ne sada i ovdje u tankoćutna prebiranja po semantičkim slojevima navedenog sanskrtskog termina mi ćemo se osloniti na jedno starostavno vedsko kazivanje koje je i kratko i sadržajno, rekli bi smo i dostatno u ukazivanju na temeljnu narav svijeta u kojem se odvija sva naša drama izbavljenja i/ili oslobođenja i/ili povratka (mukti i/ili mokṣa i/ili nirvāṇa) izvornom stanju naše duše (skr. svarūpa)!
Čuvenom isposniku Naradi[2] koji je beskrajnim trpljenima stekao Višnuovu milost[3], javio se Bog i obećao da će mu ispuniti svaku želju.
»Pokaži mi magijsku moć tvoje māye«, zatražio je Narada. Višnu je prihvatio i pozvao ga za sobom. Ubrzo, pošto su se našli na pustom putu obasjanom suncem, Višnu, osetivši žeđ, zamolio je Naradu da ode nekoliko stotina metara dalje, u jedno seoce i donese mu vode. Narada požuri i pokuca na vrata prve kuće na koju je naišao. Vrata mu otvori prelepa devojka. Isposnik ju je dugo gledao da bi na kraju i zaboravio zašto je došao. Ušao je u kuću, gde su ga devojčini roditelji primili uz poštovanje kakvo se ukazuje svecu. Vreme je prolazilo. Narada se oženio devojkom i spoznao užitke braka i muke seljačkog života. Prošlo je dvanaest godina: Narada je u međuvremenu dobio troje dece, a nakon smrti svog tasta postao je i vlasnik imanja. No, u toku dvanaeste godine strašni pljuskovi izazvali su poplavu u kraju u kojem je živeo. U toku jedne noći stoka se podavila, a kuća srušila. Jednom rukom pridržavajući ženu, a drugom držeći dvoje dece, dok mu je ono najmlađe sedelo na ramenu, Narada se s mukom probijao kroz vodu. Ali, teret je bio pretežak: posrnuo je i mališan je pao u vodu; Narada je ostavio drugo dvoje dece da bi spasao najmlađe, no već je bilo kasno; bujica ga je već bila daleko odnela. Dok je Narada tražio malog, voda mu je progutala drugo dvoje dece, a ubrzo i ženu; i sam je pao, i bujica ga je onesvešćenog ponela poput komada drveta. Kada se, izbačen na neku stenu, osvestio, setio se nesreća koje su ga snašle i počeo da jeca. No iznenada je začuo poznati glas:
»Dete moje! Gdje je voda koju je trebalo da mi doneseš? Čekam te više od pola sala!«
Narada se osvrnuo i umesto bujice koja je sve uništila ugledao je pusta polja koja su sijala pod suncem.
»Da li sad shvataš tajnu moje māye«,
upitao ga je Bog.“[4]
[1] Ono što sve tri temeljne indijske religiozno-duhovne tradicije (đainizam, vedanta i budizam, ali i dr. religijska učenja koja su nastajala u dodiru s islamom, kao što su: sikizam i sl.) poznaju i oslovljavaju kao māyā poznato je i drugim tradicijama, naravno s izvjesnim značenjskim aberacijama. Recimo učenje o māyi, u navedenim tradicijama veoma je srodno i s mnogo istosti s onim što se u islamskoj tradiciji zove i poznaje kao hijab (hidžab).
[2] U vedskoj tradiciji među prvim stvorenim živim bićima bio je mudrac Narada Muni kome je predato znanje Veda, a koje će se stoljećim prenositi usmenim predanjem sve do kali-yuge kada ovo znanje (Vede) po uputi Narade Munija zapisuje mudrac Vyasadeva. Također, Narada Munija, napose u pučkoj vedskoj pobožnosti doživljavaju kao vječnog, duhovnog svekozmičkog putnika; putnika kroz vrijeme i prostor.
[3] Višnu je vedsko božanstvo koje ulazi u sastav tri vrhovna božanstva (trimūrti: Višnu, Brahma i Šiva), a vjeruje se da je djelatni ili stvaralački bog, ili bolje reči aspekt (energija, svojstvo…) Apsoluta – Boga.
[4] Mirča Elijade, Slike i simboli: ogledi o magijsko-religijskoj simbolici, izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1999, str. 80-81.
