U kršćanskoj, svakako duhovnoj tradiciji, osobito onoj zapadno – latinskoj, kazuje se o četiri faze, koraka iliti postaje u molitvi sabranosti, ili onome što se zove lectio divina. Te faze najčešće slijede, ali ne i nužno, ovaj niz: lectio (čitanje), meditatio, oratio (molitva) i contemplatio.
Cynthia Bourgeault (1947.), episkopalna svećenica i spisateljica, u knjizi Molitva sabranosti i unutarnje buđenje opisuje postaje lectio divina, tj. molitvenog i kontemplativnog čitanja Svetog pisma. Cilj takovrsnog molitveno-kontemplativnog čitanja nije formalno teološko učenje (najčešće informiranje) niti klasični akademski pristup. Naprotiv, riječ je o unutarnjem, interiorizirajućem spoznajnom procesu koji preobražava kroz susret s Božjom riječju – Bogom. S tim u vezi, poslušajmo kako Bourgeault opisuje ove faze, odnosno postaje:
“Prva je postaja lectio ili čitanje. Čita se vrlo kratak ulomak (ne duži od nekoliko stihova) iz Svetoga pisma, polako i naglas ako je ikako moguće. Duboko se otvorimo božanskom vodstvu i dopustimo sebi da nas privuče rečenica, fraza ili samo jedna riječ koja rezonira s određenom vrstom vibracije ili usklađenosti. Ovaj prvi i ključni korak u lectio temelji se na vjeri da je Sveto pismo živa riječ, a ne samo povijest susreta s Bogom koji se davno dogodio; da je Ono mjesto susreta koji nastavlja odjekivati u nama i krijepi nas u sadašnjem vremenu.
Druga je postaja, u pravilu, meditation. U ovom klasičnom razumijevanju, pojam meditacije označava usredotočeni napor naših moći. Um[1], osjećaje, osobne asocijacije i vizualizacije držimo na ulomku kako bismo ušli u njega i blisko ga osjetili. Ako smo, na primjer, odabrali dio prispodobe o izgubljenom sinu (Lk 15,12-32), možemo se zapitati koji nas je lik najviše privukao i zašto, koji najviše nalikuje našem osnovnom stavu prema životu. Ili se možemo baviti velikodušnošću oca, razmišljati o značenju njegova djelovanja i vidjeti dovodi li ono u pitanje naš osjećaj za pravdu. Možemo primijetiti, na poseban način, i naš odgovor na obećanje starijem sinu: “Sine, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.”
Treća postaja, oratio, označava “molitvu”. U ovoj fazi do izražaja dolaze naši najdublji osjećaji. Na primjer, kao kada bi razmišljajući o rečenici “Sine, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je”, iznenada osjetili kako kroz riječi oca Boga izravno nama daje obećanje! Mogli bismo osjetiti kako oprez našeg srca lagano popušta dok u nama počinje odjekivati obećanje da smo oduvijek bili viđeni i voljeni. Osjećaj i suze zahvalnosti tada rastu iz mjesta u nama koje je duboko dirnuto. To bi bio neposredan doživljaj oratio, u svojoj punini. Na ovoj se stranici Pismo spušta iz glave i kroz osjećaje pokreće srce.
Tu je i četvrta stanica, contemplatio ili “kontemplacija”. Grgur I. (Veliki) definirao je u VI. stoljeću contemplation kao “odmaranje u Bogu”. U ovoj su točki procesa obustavljeni svi mentalni i emocionalni čini. Moći miruju – jednostavno se odmaramo u prisutnosti božanskoga “kao dojenče na majčinim grudima”, riječima Psalma 131[2], omiljenom metaforom redovnika kojom su opisivali ovu fazu. Nakon katafatičkog rada “zaustavljamo se”, bilo svjesnim odabirom bilo prodiranjem božanske ljubavi (kasnije poznato kao “ulivena radost”) koja preplavljuje moći i smiruje ih.”[3]
[1] Ukoliko poštujemo slavenske jezike, a posebno naše južnoslavenske, valja naglasiti da riječ um u tradicionalnom diskursu odgovara latinskom intellectus. Nasuprot tome, razum je istoznačnica za ratio. O temeljnoj razlici između uma i razuma, koju ovdje tek nagovještavamo (išaretimo), svjedoči i Meister Eckhart (XIII–XIV st.), njemački dominikanac, teolog i mistik:
„U duši čovjeka ima nešto što je nestvoreno i nestvorljivo; kada bi cijela duša bila takva, bila bi nestvorena i nestvorljiva; a to je Um.“
(Aliquida est in anima quod est increatum et increabile; si tota anima esset talis, esset increata et increabilis; et hoc est Intellectus.)
(napomena R. Ibrović)
[2] Hodočasnička pjesma.
Davidova.
O Jahve, ne gordi se moje srce niti se oči
uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za
čudima što su iznad mene.
Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao
dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je
moja u meni.
U Jahvu se, Izraele, uzdaj odsada dovijeka.
(Psalam 131,1-3)
[3] Cynthia Bourgeault, Molitva sabranosti i unutarnje buđenje, prevela s engleskog Martina Raguž, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2019. U suradnji s Centrom duhovnih putova „Kontemplacija i mistika“, Zagreb, str. 100-102.
