Hidr – Zeleni Čovjek
U međuprostoru između nebeskog i ovozemnog postojanja, na mjestu gdje se susreću dva mora, u srcu, gdje naša zemaljska svijest uranja u uvezujuću podršku i vitalnost svjetlosti Duha, a taj naš unutarnji duhovni učitelj, zvan brojnim imenima među kojima je ime Hidr (ar. Al-Khidr – u osnovi znači zeleni, sa širokim spektrom značenja vezanih uz zelenilo), ulijeva nam shvaćanje direktnom intelekcijom – našu nemanifestiranu tajnu, ne riječima nego u tišini iskrenja srca… Na taj način duhovne predaje bivaju doživljene, kao unutarnja i okružujuća stvarnost.
„Hidr, Zeleni čovjek, je jedna od najvažnijih arhetipskih figura u sufizmu. On predstavlja neposrednu objavu, direktnu unutarnju povezanost s Bogom koja je osnova mističnog iskustva… Zeleni čovjek predstavlja prirodni aspekt naše božanstvenosti, nešto toliko uobičajeno da to promašujemo. Slijediti put Hidra bilo bi probuditi svoje prirodno stanje bivanja s Bogom i životom. U tom prirodnom stanju bivanja jasno nam je kako reagirati na stvarnu potrebu trenutka.“[1]
„Zelena je duhovna, liturgijska boja islama. To je boja Alija, tj. šiijska boja par excellence. Dvanaesti, skriveni Imam, vladar svog vremena, obitava na zelenom otoku usred bijelog okeana. Veliki je iranski sufija Semnani uveo suptilnu fiziologiju čija središta su označena sa sedam vjesnika tvog bića. Svaki vjesnik posjeduje osobitu boju. Dok suptilno središte tajne, Isaa tvoga bića, posjeduje blistavu crnu boju, boja vrhovnog središta, tajne nad tajnama, Muhammeda tvog bića je zelena.“[2]
Hidr kao pontifex obitava na rubu, na granicama pojavnog i transcendentnog, vremenitosti i vječnosti, svjetovnog i duhovnog, gdje se dva mora susreću… U ajetima 60-82. kur'anske sure Pećina je opisana Mojsijeva potraga za tim locusom i kairosom, i njegov hod sa Hidrom.
„Prema Ibn Arabiju… susret Mojsija i Hidra shvaćen je mikrokozmički. Hidr predstavlja modalitet univerzalne svijesti u samoj Mojsijevoj duši, koji nadlazi njegovu svijest kao poslanika, dok u poslanikovom neodobravanju svečevih antinomijskih djela, on (Hidr) je pokazao njemu (Mojsiju) ništa drugo do li njegovu (Mojsijevu) vlastitu formu; Mojsije je ugledao vlastito stanje, i samog sebe je cenzurirao.“[3]
„Ovaj anđeo (Džibril, Duh Sveti, nap. a.) je prožet idejom da forma pod kojom duhovnjak spoznaje Boga jeste forma kojom Bog spoznaje njega, jer je forma ta kojom se Bog objavljuje sebi, svom Sebstvu, u tom čovjeku. Za Ibn Arebija anđeo predstavlja suštinsku vezu između teofanijske forme i forme onoga kome je objelodanjena. Anđeo je određeni dio svakog duhovnjaka, njegova vrhovna osobnost, Božje ime položeno u toj ličnosti.“[4]
Što znači biti Hidrov učenik?
Uz Hidra i hidrovske figure, poput starozavjetnog Ilije, vezan je obred prenošenja ogrtača, hrke, direktno od Hidra ili preko posrednika. Henry Corbin piše:
„Postalo je ustaljeno među učiteljima misticizma da se, kada se uoči nedostatak u jednom od svojih učenika, šejh duhovno poistovjećuje sa stanjem savršenstva onoga kojemu želi nešto priopćiti. Kada dostigne ovo poistovjećenje, svlači ogrtač koji nosi u trenu ovog duhovnog stanja te istim odijeva učenika čije stanje želi usavršiti. Na ovaj način šejh prenosi učeniku duhovno stanje koje je proizveo u sebi, čime isto savršenstvo biva ostvareno u učenikovom stanju… na kraju mistik postaje Hidrom, dosegnuvši Hidra svog bića.“[5]
Hidr se pojavljuje onima koji stoje sami, odmaknutima od standardnih kanala duhovne upute. Ibrahim Ibn Adham, princ koji je napustio kraljevstvo i zaputio se u Divljinu (djevičansku Prirodu), a čiji učitelj je Hidr, ostavio je sljedeće stihove:
„U toj divljini ja proživjeh četiri godine,
Allah mi podari hranu bez truda s moje strane!
Hidr, zeleni, drevni, samnom je tada drugovao,
velikom Imenu Božjem mene je podučio!
[…]
Divna divljina Ovog Svijeta jeste, dakle, barem blijeda slika raja! Na razini Ovog Svijeta divljina prirode jeste bujno očitovanje Božije Objave, samog Izvora svega, života samoga! Priroda, zapravo, jeste Objava. U gornjem stihu Ibrahim Ibn Adham odlazi u jedan takav krajolik i tamo traži i zatiče našeg Hidra! Odlazak (povratak) Prirodi, istinskom prvotnom stanju, i povrh svega, prvotnome z n a nj u, jeste jedna od najljepših tema mistike, filozofije i pjesništva ne samo sa islamskog Istoka već i mnogih rukavaca svjetske književnosti.
[…]
Ibn Mansur veli da je Hidr nazvan tako (Zeleni) zbog svoje ljepote i zbog sjaja lica svojega usporedivog sa zelenim rastinjem.
[…]
Dakle, naš Hidr je Zeleni čovjek, čovjek Prirode, koja je uvijek preovlađujuće zelena! Nikada ona ne gubi svoj zeleni sjaj, zapravo beskrajno mnogo je zelenih nijansi koje Priroda podaruje, pa čak i za vrijeme hladne zime u sjaju zimzelenog bilja. Vječno mladi Hidr jeste i lijep, i mlad, i zelen, jer je pio sa Izvora Života.
[…]
Hidr, zato što je pio sa Izvora Života, spada među četiri osobe koje islamska nauka časti kao neumrle, vječne, kao vječnike! To su, uz Hidra, Idris, zatim Il'jas i Isa Mesih, sin Merjeme!“ [6]
Pojam viriditas u djelima sv. Hildegarde iz Bingena
Literalno značenje latinske riječi viriditas je zeleno, zelenilo, a zatim i životna snaga, bujanje vegetacije, svježina, vitalnost… Za sv. Hildegardu iz Bingena duhovni aspekti esencijalni su jednako kao i fizički. Kroz njena djela pojam viriditas označavao je ozelenjujuću božansku snagu. Nalazi se u svemu, uključujući i ljude.
„To zelenilo je izraz nebesa, stvarajuće snage života, koja se može primjetiti u vrtovima, šumama, po livadama i poljima svuda oko nas. Kao u tim poljima, sv. Hildegarda je gledala viriditas kao nešto što treba biti kultivirano u našim tijelima, u dušama.
[…]
Ljudsko tijelo je zeleno, veli ona, i naša krv ima tu posebnu ozelenjujuću snagu. Životna snaga tijela i duše je zelena. Kada god nastupa ljubavno sjedinjenje u zelenilu se pojavljuje određena svjetlina. Ozelenjujuća snaga je srce spasenja i stvarnost svijeta je bujajuće zelena. Zelenilo nas sve ujedinjuje kao čovječanstvo i obasjava dajući nam zajedničku svrhu. To je snaga u nama koja se ispoljava kao snažni zdravi život.
[…]
Hildegarda suprotstavlja ozelenjujuću snagu vlažnosti sa grijehom osušenosti u jednoj od svojih vizija. Osušena osoba i osušena kultura gube sposobnost stvaranja. Hildegarda to vidi kao smrtni grijeh i tragediju. Tako isto je Hildegarda sebe osjećala u godinama u kojima je odbijala zapisivati svoje vizije i unutarnje glasove. Njeno buđenje se nije dogodilo dok nije prigrlila svoj viriditas. Od tada je Hildegarda konstantno stvarala, a ostavila je iza sebe velika djela s polja liječenja, duhovne muzike, mistične literature (proze i poezije), likovne minijature.
[…]
Za Hildegardu, viriditas je pokrećujuća snaga, životna snaga uvijek usmjerena liječenju i cjelovitosti. I ljubav je dah iste vitalne zelene snage koja održava svo zelenilo života. Ona vidi Svetog Duha kao tu snagu koja ljudima daje zelenilo i kao otvoreni prostor u kojem su sposobni ispravno reagirati na svijet i pridružiti se svem stvorenju. Duh pročišćava svijet, briše svu krivnju i liječi sve rane i tugu. Tako, zelena nije samo boja za Hildegardu, to je stav i svrhishodna intencija. To je stalno ulijevanje i izlijevanje viriditasa. Na kraju, govorimo i o fizičkom zdravlju iz nepresušne fontane živog svjetla Života. To je sami užitak bivanja živim.“ [7]
U nastavku je pjesma sv. Hildegarde o viriditasu, koju je i uglazbila:
O, plemenita Snago zelenila, ti što si u Suncu ukorjenjena,
ti što osvjetljavaš, u blistavom miru sred kotača
kojeg ne doseže ni savršenost ovozemaljska.
Razotkrivena si
u tkanju božanskih otajstava.
Rumeniš se kao zora
i ti goriš, o plamenu Sunca!
(Hildegard von Bingen, Causae et Curae)
Za k(raj) jedna lijepa ilahija na ovu temu:
Od aška si bolestan
lijek ti je potreban.
Dođi, uđi u ovaj
dragog Rabba đulistan.
Mudri Lukman ovdje je
Ebu hajat ovdje je.
Kao Hidr živjet će
jednu kap ko popije.
Šah Edhem je car bio
i kap aška popio.
Muršida je našao
i carstvo ostavio.
Zar Selime ti misliš
da se može bit’ derviš,
samo ime da nosiš
ako dobro ne činiš.
Ne zarađuj haram mal,
ostavit ćeš i halal.
Da si bogat k'o Karun
smrt će doći – osta mal!
Za halal će pitati,
za haram će kazniti.
Bol i patnja golema –
u vatri je gorijeti.
(šejh Selim ef. Sami Jašara, XX. st.)
[1] Llewellyn Vaughan-Lee; https://sufipathoflove.com/khidr-al-khadir/, (pristupljeno IV. 2025.)
[2] Henry Corbin, Stvaralačka imaginacija u sufizmu Ibn Arebija, preveo Haris Dučić, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2020., str. 45.
[3] Reza Shah-Kazemi, The Metaphysics of Interfaith Dialogue: Sufi perspectives on the Universality of the Quranic Message, 2006.
[4] Henry Corbin, Stvaralačka imaginacija…, str. 50.
[5] Henry Corbin, Stvaralačka imaginacija…, str. 52.
[6] Enes Karić, Hazreti Hidr, u: Toshihiko Izutsu, Sufizam i taoizam, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1995., str. 479-481. i 485.
[7] https://sufipathoflove.com/khidr-al-khadir/, (pristupljeno, IV. 2025.)
