Sufija (gnostik) šejh Suhravardi (XII st.) nudi veoma zanimljivo semantičko bistrenje riječi ašk – (opijajuća) ljubav. Prije nego vam ponudimo njegovu interpretaciju, a koja je prihvaćena od strane mnogih sufija, gnostika – arifa, valja naglasiti da je termin ašk sveprisutan u islamskom kulturnom, zapravo duhovnom univerzumu.
Ašk je, po šejhu Suhravardiju, derivat od riječi ašake, što znači bršljan. Nije bez razloga u bršljanu prepoznata ova specifična duhovna, opijajuća ljubav o kojoj nam kazuju, sveudilj islamski mistici. Zato najprije kažimo nešto o bršljanu.
Bršljan je zimzelena drvenasta biljka, pri tome penjačica. Najčešće raste ili penje su uz stabla drugog drveća. Korijenje pusti duboko u zemlju, a potom se penjući priljubljeno uvija oko drveta od kojeg uzima vodu, ali i minerale. Zapravo, tijesno priljubljen uz drugo drvo i koristeći se vodom iz njega posve ga (o)suši, na koncu liši vegetativnog, zemnog.
Šejh Suhravardi, referišući se na prethodni opis bršljanja kazuje:
Isto tako, u ademovskom/adamovskom svijetu, koji predstavlja sažetak svestvorene egzistencije, postoji drvo uspravnog stasa […] Kada ovo lijepo drvo počne rasti i kada se razgrana, ašk se pomoli iz ćoška i uvija se oko njega tako da u njemu ne ostane ni kap tjelesnosti.[1]
Upravo kao što bršljan (ašake) upije svaku kap vode iz drveta oko kojeg se uspinje, te se na koncu ono (o)suši, analogno kazanom i ašk (mistična, opijajuća ljubav) osvajajući nas postepeno, ništi našu putanost, zemnost, pripravljajući nas nebeskom Vrtu. Navedeno podrazumijeva „duhovnu ogoljenost“ (ar. mujarrad), koja nije ništa drugo doli prijemčivost za Boga.
[1] Šejh Išrak Suhravardi, Šapat Džibrilova krila: simboličke pripovijesti s komentarom, s perzijskog prevela i priredila Mubina Moker, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2024, str. 172.
(Vidi str. 171, 204. i 206.)
