Piše: Miroslav Gojković, Murari Hari Das
Ispod prozora mog hotela, na krovu malog restorana gospodin srednjih godina prži leću, priprema biljne pljeskavice. Preko puta hotela tri krave preživaju dok leže pored puta neuznemirene svijetom oko sebe. Ljudi im prilaze i ostavljaju lepinje, travu i voće ‒ hrana je dobro u tebi i meni. Vjeruje se da u njihovim dlakama prebivaju polubogovi; ljudi rado pričinjaju zadovoljstvo tom nenasilnom biću koje za vrijeme rata ili kakve druge katastrofe svojim mlijekom može prehraniti cijelu ulicu (što se dešavalo mnogo puta). Ispred jednog Hrama ljudi kupuju travu i hrane kravu koja se tu zatekla, koja svojom umiljatočću i mirom kupuje svačije srce i čini svijet nježnim i divnim na tren.
Za razliku od drugih mjesta, gradova i sela u Jaipuru majmuni nisu agresivni. Njih desetak raznih uzrasta skaču sa drveta na drvo, pretražuju ulicu i nestaju u krošnji ogromnog drveta sa koje opada lišće i poneki bijeli cvijet.
Jedan mali pas koji izgleda umorno i gladno prilazi oprezno i bojažljivo lokvi vode i oklijeva da pije. Voda je prljava.
Ulice su konstantno prepune auta, motora, kolica, motornih i pedalnih rikši, bicikala i pješaka i svi svima neprestano trube, jer niko nikog ne želi da povrijedi i to obilje zvukova i sirena je božanska himna nenasilju i ljubavi prema Životu, to obilje života, ljudskih bića koja su džentlmenski pomireni sa svojim usudom, gospode s karakterom koja nije bijesna, frustrirana, infantilna i koja ne misli da joj je za teškoće u životu kriva komšinica, predsjednik, Bog, tetak ili krava pored puta; ozbiljni ljudi koji svoj život drže u svojim rukama, a na okolnosti u kojima se nalaze i na svoj život gledaju isključivo sa metafizičke, filozofske perspektive i sa prodavcima voća pored starih drvenih kolica i čajdžijom ispod banjanovog drveta lako je započeti ontološki ili teološko/filozofski dijalog o porijeklu patnje, ljudske tragičnosti ili o tome kako se dostiže sreća ‒ svjesnost u kojoj nema potrebe da se psuje, proklinje, uzimaju droge ili vode beskonačne šuplje rasprave sa familijom, komšijama i sl.
Nema potrebe za bacanjem graha geopolitike ili gatanja po pepelu duha vremena, jer na nju možeš utjecati koliko i na količinu padavina na Himalajama ili u Montani, koliko i na boju koralja u zalivima Sjeverne Tunguzije.
U zemlji živog Boga hramovi su puni i kad žele reći hvala oni zazivaju Božje ime; umjesto jalovih i beskonačnih i beskonačno jalovih rasprava o etici, ovdje se etika živi i nema potrebe o tome raspredati. O ljubavi se filozofira tamo gdje iste nema.
Svijet nije crno-bijel i ne gubi se u oštrim i suprostavljenim bojama i kontrastima.
Štandovi sa voćem i povrćem otvaraju se u četiri izjutra, dok je još mrak i ulice polako oživljavaju.
Beskućnici lože komade drveta i plastike koje su pokupili pored puta.
Tri prijatelja dolaze i kupuju dve flašice soka i dijele ih kao što smo u djetinjstvu dijelili sendviče i sladolede. Nakon soka nestaju niz ulicu na svojim motorima.
Pored puta leže tanjiri od bananinog lišća, prazne flaše vode, kutijica kreme protiv bolova, kora Manga, komad jutane vreće u koju se pakuje riža i mnoštvo drugih stvari kao u Šejkinom Đubrištu.
Treće veče zaredom je vatromet. Slavlje je neprestano. Doslovno i metaforički.
Ulice su pune i prepune boja, mirisa, opusa zvukova i raznih oblika suptilnih energija ‒ eksplozija života nezamisliva racionalnim društvima izmorenim pohlepom i nestvarnim željama, izmrcvarenim dosadom i tjeskobom, teškim sidrima depresije.
Noću psi laju oko hotela satima. Ujutro, jedan od gostiju kaže da je pomislio da su bili neprijatelji u prošlom životu sa vlasnikom hotela, pa mu se sada svete.
