Drvo (…i drveće Mu se klanja…)

You are currently viewing Drvo (…i drveće Mu se klanja…)

Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije
još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi;
Allah je, uistinu, silan i mudar.
(Kur’an, 31:27)

Drvo – os svijeta (axis mundi)

U mnogim kulturama, napose religiozno-duhovnim tradicijama, drvo sa svoja tri osnovna dijela simbol je kosmosa (lat. arbor mundi); korijen, stablo (deblo) i krošnja odgovaraju trima razinama tradicionalnih kosmologija. Budući da je drvo višegodišnja, nerijetko i stoljetna biljka, prepoznato je kao slika stalno obnavljajućeg kosmosa – zato je i simbol regeneracije, tj. života (lat. arbor vitae).

U bosanskoj predislamskoj, a svakako i predkršćanskoj tradiciji, u okrilju stare slavenske religiozno-duhovne baštine upravo će hrast, tj. dub, biti simbol kosmosa. S tim u vezi su i brojni toponimi koji u osnovi imaju riječ dub: Dubica, Dubrave, Duboštica, Dubovo, Dubrani, Dubrovnik (kod Ilijaša, srednjovjekovni bosanski grad)… Svi ti toponimi s osnovom dub svjedoče da je riječ o nekadašnjem sakralnom prostoru na kojem se baštinio žrtveni kult (trebišće; treba) slavenskog boga Peruna1. Valja pritom napomenuti da je staroslavenska tradicija i druge vrste drveća smatrala svojevrsnim hijerofanijama ili sjenovitim drvećem2, kao što su lipe, tise, ljeske, vrbe… Bogata i mnogolika staroslavenska vjerovanja i prakse vezane za drveće, procesima interpretatio christiana, a potom interpretatio islamica, preživjela su kod našeg naroda, osobito unutar tribalne religioznosti. Staroslavenska vjerovanja o „svetom drveću“ stapala su se u okviru islamskog univerzuma s blagoslovljenim drvećem, pri čemu posebno ističemo drvo masline (Kur'an, 24:35).

Maslina – prosvjetljujuća mudrost

U islamskom kulturno-civilizacijskom, napose duhovnom univerzumu, maslina je izuzetno polisemičan simbol koji se javlja ne samo u konstitutivnoj nego i u interpretativnoj tradiciji. Zbog ograničenosti prostora u ovom tekstu kratko ćemo se referirati na maslinu o kojoj se govori u kur'anskoj suri Svjetlost (24:35): maslina → ulje → svjetlost. Ovaj niz simbolizira prosvjetljujuće znanje, tj. mudrost samu, za čijim traganjem valja hrliti svakom pojedincu ukoliko se želi odazvati na prve objavljene riječi poslaniku Muhammedu, a.s. (Kur'an, 96:1-5). Sura Svjetlost, odnosno njezin 35. ajet u kojem se kazuje o blagoslovljenom drvetu masline, bila je nepresušna inspiracija mnogim interpretativnim vidicima. Posebno su nadahnjujuća ona u okrilju sufijske baštine. U tom kontekstu vrijedi spomenuti djelo Miškāt al-anwār (Niša svjetlosti)3 glasovitog učenjaka Abū Ḥāmida al-Ġazālīja (XI-XII st.), u kojem se duhovnom hermeneutikom (ar. ta’wīl) bistri navedeni ajet.

Drveće s onu stranu ovozemnog

Čitamo li pažljivo Kur'an, svako malo susrest ćemo se s obiljem vegetativnih motiva, odnosno simbola, ajeta. Kada Kur'an ukazuje na jednu od svojih najfrekventnijih tema – Džennet – on redovno koristi ajete o vodi i raskošnom zelenom svijetu biljaka. Na nebesko kraljevstvo – da se poslužimo evanđeljskom (inđilskom) sintagmom – Kur'an, jednim dijelom, ukazuje izvanrednim simbolom poznatim kao ṣidrat al-muntahā (ili Sidra), odnosno Drvo krajnjeg vrhunca. Upravo ovo drvo jeste hijerotopos i/ili metatopos na kojem se poslaniku Muhammedu, a.s., približio i nadnio blizu koliko dva luka ili bliže Svevišnji (Kur’an, 53:1-18). Ovo drvo, poznato i kao Lotosovo drvo, postat će omiljen simbol, motiv, ali i tema u mnogim islamskim umjetnostima koju, nolens volens, njedri duhovnost, odnosno sufizam. S tim u vezi, prisjetimo se brojnih miradžija, pa i one čiji autor je naše gore list Sabit A. Užičanin (XVII-XVIII st.)4.

Iz korijenja Sidre, džennetskog drveta, izviru četiri rijeke, za koje će kasnija interpretativna tradicija kazati da tri od njih simboliziraju Petoknjižje (Tevrat), Psalme (Zebur) i Evanđelje (Indžil), a četvrta, koja ima najveći izvor, Kur’an5 . Na koncu, još jedno drvo je neizostavno u opisima Dženneta, osobito u okrilju mnogobrojnih tradicionalnih interpretacija. Riječ je o Tuba drvetu, odnosno Drvetu sreće (šajarat ṭūbā), za kojeg hazreti Ali, kaže:

Ṭūbā je drvo u Džennetu čiji je korijen u kući Poslanika, a u svakoj kući vjernika nalazi se jedna njegova grana.

Nerijetko se Džennet, in toto, osobito u interpretativnoj tradiciji (npr. u miradžijama), opisuje upravo Drvetom sreće: snažnog korijena iz kojeg izbija stablo, odnosno razgranata i lisnata krošnja u obilju plodova. Uz napomenu da je korijenje Drveta sreće, baš kao i drvo Sidra, okrenuto ka gore (teokosmosu), a grane se spuštaju prema dolje. Drvo, ne samo ovo nebesko, već i ovozemno, sa svojim podzemnim korijenjem, zemnim stablima (deblima) i krošnjama koje nebesima streme, također jesu hijerotoposi, ali jednovremeno i hijerofanije (M. Eliade) u mnogim religiozno-duhovnim tradicijama, svakako semitskim, time i islamskoj. Valja nam se prisjetiti poslanika Musaa, a.s., koji biva privučen vatrom na brdu sinajske planine u dolini Tuva:

A kad dođe do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom kraju: ”O Musa, Ja sam – Allah, Gospodar svjetova!
(Kur’an, 28:30).

Da, Bog se ne ustručava, i ne nalazi neprikladnim da se čovjeku obrati posredstvom drveta, stabla, a u drugim srodnim tradicijama kazuje se o gorućem grmu (Izl 3,2) – kako god, riječ je o ajetu (tj. simbolu, znaku) koji nas upućuje ka Stvoritelju.

Drvo naše svagdašnje

Iz do sada rečenog možemo ustvrditi da drvo u islamskoj tradiciji simbolizira najvišu mudrost, odnosno najviši duhovni stupanj (ṣidrat al-muntahā) kojem hrli svaki duhovni putnik (ar. sālik). Ono također označava sveta mjesta (ar. ḥarām), napose zbog očitovanja Svetog (al-Quddūs). Bog poslaniku Musau, a.s., kazuje iz stabla:

Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva.
(Kur’an, 20:12)

Ali zašto nam izmiču – a kasnije ćemo neporecivo ustvrditi da doista izmiču – ova izvanredna duhovna značenja drveta, kojim smo, barem mi u Bosni i Hercegovini, obilato obdareni Onim koji se po drvetu oglasio, odnosno objavio?

U dosadašnjem tekstu više puta spomenuli smo riječ ajet (ar. āyah). Ona znači: znak, simbol; dokaz… U Kur'anu se na više mjesta naglašava da ajeti nisu samo ono od čega je sastavljen sveti Tekst, nego i sve ono što čulima opažamo u svijetu – pa i u nama samima (Kur'an, 3:190; 51:20-21). K tomu još, Kur'an kazuje da svi ti ajeti – kojima je Bog satkao i neprestano tka mnogolike svjetove – veličaju i slave svoga Stvoritelja (Kur'an, 57:1; 17:44). S tim u vezi valja nam osvijestiti da svako drvo – bio to malehni grm ili gorostasni hrast, odnosno dub – jeste u bogoštovlju:

…i trava i drveće mu se klanja (yasjudān)…
(Kur'an, 55:6)

Zaboraviti suštinu ajeta i njegov raison d'être, tj. zaboraviti Ono na što svaki ajet upućuje,  zapravo znači ponoviti pad koji su doživjeli naši praroditelji, Adem i Hava, kada su posegli za plodom drveta kojem im je bilo zabranjeno približiti se (Kur’an, 2:35)6. Zaborav (ar. ġaflah) označenog, simboliziranog, dok stojimo pred znakom, simbolom – odnosno pred svakim drvetom – naš je svagdašnji nemar spram Svevišnjeg koji nam se obraća po ili iz stabla. Zato se, zbog tog zloslutnog zaborava, oholimo i pred drvećem, nemilice razarajući bosanske šume, dubrave i gajeve. Ništa manje destruktivni nismo ni prema onom usamljenom i gotovo usahlom drveću usred urbanih, betonskih krajolika – A ne valja tako, saznaćete svakako! (Kur'an, 102:3).

Semiotičari su odavna ukazali da svaki simbol ima ambivalentno značenje – drvo u tom smislu nije izuzetak ni u okrilju islamskog svjetopogleda.

Ako u oazama, šumama, baščama / vrtovima, ali i svim drugim, osobito živahnim zelenim krajolicima prepoznajemo sjene koje rajski vrt baca na zemlju7, onda ćemo – slijedeći Platonovu paradigmu – u razorenim šumama i usahlom, posve nagrđenom drveću naših stambenih areala s pravom prepoznati sjenu jednog drugog onostranog drveta. Riječ je o džehennemskom / paklenom drvetu Zekkum, čiji će pakleni plodovi biti hrana onima koji, između ostalog, u ovozemnom drveću nisu prepoznali Označeno (Kur'an, 37:62-66; 44:43-46), k tomu još potirali su znakove, upravo prelazeći granice dozvoljenog, čime su činili nered (ar. fasād; Kur'an, 7:56) narušavajući Bogom uspostavljenu harmoniju (ar. mīzān; Kur'an, 55:7-9). Do nas je hoćemo li živjeti u sjeni džennetskog drveta Sidre, odnosno Drveta sreće (Tuba), ili džehennemskog drveta Zekkum. Ne dvojimo da se homo modernus, govoreći in toto, (po)odavno opredijelio da u sjeni drveta Zekkum živi, kreće se i djéla – I još jednom, ne valja tako! Saznaćete sigurno! (Kur’an, 102:4) Ako se, kojim slučajem, netom naglašena konstatacija čini pretjeranom, u tom slučaju pozivamo vas da se sami osvjedočite pažljivo motreći bosanske šume, svakako i drveće u vašoj neposrednoj blizini – nisu li naša goruća klizišta posljedica i deforestacije (memento Donja Jablanica, etc.) nastale u nezasitom egoizmu, hedonizmu, konzumerizmu, na koncu bogohulnom antropocentrizmu!

Nada je u vjeri koju prati djelo

Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je poslanik Muhammed, a.s., rekao:

Ako nekoga od vas zadesi Kijametski dan, a u ruci mu bude sadnica masline,
neka je zasadi.
(Al-Adab al-Mufrad, br. 479)

Rasim Ibrović, Drvo (…i drveće Mu se klanja…), Islamske informativne novine “Preporod”, god. LVI, broj 1305/7, 1. april 2026, str. 50.

  1. Radosav Katičić, Božanski boj: Tragovima svetih pjesama naše kršćanske starine, Ibis grafika d.o.o., Zagreb / Mošćenićka Draga, 2008, str. 307. ↩︎
  2. Веселин Чајкановић, Мит и религија у Срба, СКЗ, Београд, 1973. ↩︎
  3. Al-Gazālī, Niša svjetlosti, prijevod i predgovor Enes Karić (pogovor W. H. T. Gairdner), Mešihat Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 1995. ↩︎
  4. Ešref Kovačević, Sabit Užičanin i njegova Mi'radžija, El-Kalem, Sarajevo, 1990. ↩︎
  5. Miguel Asín Palacios, Dante i islam: muslimanska eshatologija u Božanstvenoj komediji sa historijom i kritikom jedne polemike, preveo sa španskog Rijad Ganibegović, El-Kalem, Sarajevo, 2021, str. 99. ↩︎
  6. O simbolu jabuke iz islamskog vidika vidjeti u našem tekstu: Jabuka – simbol mudrosti ↩︎
  7. Dževad Karahasan, Knjiga vrtova, Connectum, Sarajevo, 2004, str. 15-58. ↩︎