Piše: Marin Kos
Rečeno je da je religija – otkrivenje i njemu sukladan način ostvarenja – neophodna u pogledu partikularnoga postojanja. To ne znači da je svaka religija pogodna za svakog pojedinca. Naprotiv, razlog postojanja različitih načina otkrivenja je u različitosti načina pojedinačnog (ljudskog) postojanja. Metafizički, svaka religija ima jednaku vrijednost, već prema tome što je upućena na Apsolutno, no način te upućenosti može biti lišen učinka i, štoviše, biti štetan, ako nije prikladan za duševni ustroj (mentalitet) pojedinca. Zbog toga je, na vanjskoj razini, moguće slijediti put samo jedne religije, jer mora postojati podudaranje makrokozmosa i mikrokozmosa, tj. forma se reintegrira u Jedno, tek kada ju Ono bez ostatka obuhvati. Bez strogog očuvanja formalnog integriteta nemoguće je njezino nadilaženje: „nešto“ mora biti „nešto“, a ne „ništa“, da bi moglo biti više od onoga što jest. Važno je napomenuti da se time ne želi sugerirati da je u pogledu religijske prakse dopustiva relativizacija njihove važnosti unutar zajedničkog konteksta: „Vjernost jednoj religiji, nakon što je shvaćeno da su ostale religije Bogom dane i djelotvorne, je poput vjernosti supružniku. Moja supruga je moja voljena, moja jedina, ne zato što je bolja od svih drugih žena prema nekom kriteriju, nego zato što je neusporediva. I ne moram omalovažavati druge žene da bih to dokazao: ‘usporedbe su odvratne’. Ona je za mene ‘najbolja’ ne zato što je bolja od drugih žena, nego zato što je ona, slobodno izabrana, Božji dar darovan samo meni.“[1]
Suvremeno doba, zbog izravnog dodira raznolikih religijskih tradicija, koje je ranije, uz neke izuzetke, bilo gotovo zanemarivo[2], sa sobom je donijelo pojavu kojoj se, zbog njezinoga značaja, mora posvetiti nekoliko riječi. Riječ je o onome što se određuje kao sinkretizam, koji se danas suviše često i lako može pojaviti u pogledu međureligijskog susreta.
Sinkretizam je, najkonciznije rečeno, miješanje čisto formalnih elemenata; uzimanje postavljenosti jedne tradicije i njezino transponiranje u ozračje druge tradicije, bez odgovarajuće dubinske transformacije. Imamo li na umu netom spomenutu važnost očuvanja formalnoga integriteta, jasno je da ne postoji način za opravdanje i pozitivno vrednovanje takvoga postupanja. Sinkretizam je u svojoj osnovi posljedica intelektualne „uspavanosti“, jer umjesto da uviđa jedinstvo na nad-formalnoj razini, gdje je ono jedino moguće, i zahtijeva nadilaženje pojedinačnosti, on ju takoreći unižava, želeći ostvariti jedinstvo na području puke formalnosti, što neizbježno vodi u zabludu. To znači da zapravo stremi prema uništenju, a ne prema aktualizaciji forme. Zato ga i Schuon kategorički odbacuje, kada govori da jedinstvo religija „osim što je neostvarivo na vanjskoj razini, razini formi, čak ne smije biti ostvareno, pretpostavljajući da je takvo što moguće na vanjskoj razini, bez čega bi objavljene forme bile lišene dostatnoga razloga; reći da su to objavljene forme, znači ustvrditi da su po volji božanske Riječi. Govorimo li o transcendentnom jedinstvu, na taj način želimo reći da jedinstvo religijskih formi mora biti ozbiljeno na čisto unutarnji i duhovan način, i bez zanemarivanja ijedne pojedinačne forme.“[3] Može se, na podlozi razlikovanja vanjske i unutarnje dimenzije, jasno zaključiti da sinteza nikada nije moguća u formalnom, nego isključivo u nad-formalnom poretku.[4]
U očuvanju formalne konstitutivnosti očituje se iznimna vrijednost dogmatske postavljenosti, svojstvene svakoj religiji. Istinska dogma nikada nije proizvoljna postavka, koja ispoljava pojedinačnu moć, kako bi se u izostanku intelektualnog razlučivanja možda moglo pomisliti, nego je čvrsta linija demarkacije u odnosu na svako stremljenje formalne dezintegracije. Dogma je, na formalnoj razini, jedino efikasno „oružje“ protiv lažne religije[5] i sinkretizma. No, dogma pripada isključivo vanjskom redu, i ako dođe do zaborava njezinog ezoterijskog izvorišta, ona se može okrenuti protiv svoje vlastite unutrašnjosti[6]: „Neosporno je da je vanjska ograničenost dogme, koja joj daje strogo dogmatski karakter, potpuno legitimna, budući da je osobno gledište, kojemu je to ograničenje sukladno, zbiljnost na svojoj razini postojanja. Tako se poradi te relativne zbiljnosti osobno gledište može, čak i mora, ne stoga što može posjedovati negativnost vis-á-vis [sic] jedne uzvišene perspektive, već stoga što posjeduje ograničenost jednostavnom činjenicom svoje naravi, na bilo koji način i u svakom pogledu nadopunjavati transcendentnom svrhovitošću; u tom pogledu egzoterizam ili, radije, oblik po sebi više neće podrazumijevati jednu skučenu intelektualnu perspektivu, nego će igrati jedinstvenu ulogu usputnog duhovnog pomagala bez kojega je transcendentnost ezoterijskoga učenja po sebi neprirodna, i nijedno mu se ograničenje ne nameće radi osobne podesnosti. Ne treba, zapravo, miješati ulogu egzoterijskoga gledišta s onom duhovnih pomagala egzoterizma: rečeno je gledište, u sâmoj svijesti, nepodudarno s ezoterijskom spoznajom koja ga rastvara da bi ga iznova upila u središte iz kojega je proizašlo; ali egzoterijska pomagala i dalje su upotrebljiva, i to na dva načina, naime, intelektualnim premještanjem u ezoterijski poredak – tada će biti uporišta intelektualne aktualizacije – ili svojim redovitim činjenjem na pojedinačnom udjelu bitka. Dakle, egzoterijski aspekt neke tradicije je jedan providnošću uspostavljen poredak, koji nipošto nije za osudu, nego je upravo neophodan, budući da se jedan ezoterijski put može ticati, osobito u sadašnjim uvjetima zemaljske ljudske naravi, samo manjeg broja ljudi, i s obzirom na to da je za zajednicu običnih smrtnika najbolji svagdašnji put spasenja; ono što je za osudu nije, dakle, postojanje egzoterizma, već radije njegova napasna samovlast – prouzročena, možda, u kršćanskome svijetu osobito uskogrudnom preciznošću latinskoga duha – koja čini da velik broj onih koji mogu biti osposobljeni za put čistoga Znanja, osim što se zaustavljaju na vanjskom aspektu tradicije, čak nastoje odbaciti ezoterizam koji poznaju samo kroz predrasude ili iskrivljena izvješća; štoviše, ne nalazeći u egzoterizmu ono što odgovara njihovu poimanju, oni zapadaju u pogrešna i proizvoljna naučavanja, pokušavajući pronaći ono što im se ondje ne nudi i što čak mogu smatrati nedopuštenim. Ustvari, egzoterijsko gledište, kada nije oživljeno unutarnjom prisutnošću ezoterizma, koji je ovomu istodobno svjetlo i veo, mora težiti vlastitom osporavanju, u smislu da religija, u mjeri u kojoj osporava metafizičke i svete zbiljnosti i preobražava se u doslovni dogmatizam, neizbježno porađa nevjerništvo; suhoparnost dogmi prouzročena lišavanjem njihovih unutarnjih dimenzija, izvana se na njih iznova strmoglavljuje u vidu heretičkoga i ateističkoga poricanja.“[7]
Nije izlišno ponoviti: priznavanje zajedničke istinitosti religija u potpunosti je ostvarivo jedino u pogledu unutarnje dimenzije, i kao takvo, ono iskazuje temeljnost metafizičkoga razlikovanja: „Primjerice, prihvaćanje religija stranih vlastitoj ezoterijski je operativno ako je utemeljeno na intelektualnom razlučivanju između istinitog i lažnog, to jest ako se radi o prepoznavanju pravovjerja uz isključivanje svega ostalog. No prihvaćanje drugih religija na temelju danas uvelike prevladavajuće pseudo-dobrohotnosti ne samo da je neoperativno u bilo kojem pozitivnom smislu nego je i krajnje štetno, jer ondje gdje rasuđivanje nije vodeći čimbenik, vrata prema zabludi neizbježnu su otvorena, dok se istinske religije obečašćuju time što ih se smješta na istu razinu s heretičkim sektama.“[8]
Budući da je forma očitovanje jedne mogućnosti, i samo među-odnošenje religija izražava mogućnosti sadržane u Apsolutnom, odnosno, svaka religija iskazuje jednu mogućnost Apsolutnog. No, budući da su u cijelosti usmjerene prema Njemu, njihova spasiteljska funkcija nije nipošto fragmentarna, iako njihova intelektualna dimenzija može biti naglašena u različitoj mjeri, već prema vremenitoj svrhovitosti: „Najizravniji doktrinarni iskaz sophie perennis je nedvojbeno Advaita Vedanta, sa svojim pojmovima Atma, Maya i Tat tvam asi; ali ova doktrina se, u nekom obliku, nalazi, iako ponekad samo sporadično, u spoznajnim ezoterizmima svih velikih religija, i nužno mora biti tako, zato što je svaka normalna – i stoga intrinzično ortodoksna – religija po sebi neizravan i simboličan izraz vječne sophie.“[9] Svaka religija, u svojoj unutrašnjosti, poznaje cjelovitu putanju dostizanja Apsolutnog, kako to naglašava Schuon: „Prepoznati Stvarno, usredotočiti se na to, ili, preciznije rečeno, na onoliko koliko nam je dostupno; zatim se moralno uskladiti prema njegovoj naravi; takav je Put, jedini koji postoji. U kršćanstvu, Stvarno je takoreći apsorbirano – u pogledu spasenja čovjeka – njegovim ljudskim Očitovanjem, Kristom; usredotočenost je ostvarena pomoću zajedništva s Njim i pomoću svih oblika molitvi i askeze koje tomu doprinose, pritom ne zaboravljajući sakramente koji daju odgovarajuće milosti; moralni konformitet zahtjeva poniznost i milosrđe, i po tom pitanju kršćanstvo se ne može razlikovati od bilo koje druge duhovne perspektive, osim po pitanju specifične sentimentalne obojenosti koju pridaje tim vrlinama. Kada je riječ o judaizmu, on je jedinstven po tome što stavlja čitav naglasak na Boga kao partnera Njegovog Izabranog Naroda, a poveznica između dvije strane je Zakon; moglo bi se reći da potonji ovdje ima potpuni naglasak, budući da je smješten između Boga i Izraela; ako je Izrael Narod Božji, Bog je sa Svoje strane Bog Izraelov, a savez zapečaćuje Sinajski Zakon. Drama između Boga i Njegovoga Naroda odražava dramu između Atme i Maye, sa svim dvojakostima i posljednjom slavom, s dvojne točke gledanja kozmičkih ritmova i Apokatastaze.“[10] Stoga je za potpuno razumijevanje formalne povezanosti kao takve, u pogledu ljudskog načina postojanja, nužno razumjeti odgovarajuće odnošenje religijskih određenosti.
Tekst je prilagođeni izvadak iz diplomskog rada Marina Kosa, Metafizika u vidu sophie perennis, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2023.
[1] Charles Upton, The Transcendent Unity of Religions and Spiritual Practice, u: Harry Oldmeadow (ur.), Crossing Religious Frontiers: Studies in Comparative Religion, str. 89.
[2] Usp. o raznolikosti u među-odnošenju otkrivenja Marco Pallis, On Crossing Religious Frontiers, u: Harry Oldmeadow (ur.), Crossing Religious Frontiers: Studies in Comparative Religion, str. 3—4.
[3] Frithjof Schuon, O transcendentalnom jedinstvu religija, str. 14.
[4] Usp. René Guénon, Not Fusion But Mutual Understanding, u: Harry Oldmeadow (ur.), Crossing Religious Frontiers: Studies in Comparative Religion, str. 20—21.
[5] Nije moguće, bez poduže digresije, zadržati se na konkretnom određenju validnosti religije. Možda će biti dovoljno skrenuti pozornost na to da se danas pod tim nazivom podrazumijevaju i mnoga nastojanja koja su posve ljudskoga podrijetla, i stoga ne posjeduju nikakvu vrijednost, budući da nemaju nikakvo providonosno (metafizičko) uporište. René Guénon je posvetio dvije knjige raskrinkavanju lažne „religioznosti“: Le Théosophisme – Histoire d'une pseudo-religion i L'erreur spirite. Schuon je, kao općenito pravilo, uvijek isticao da poslije islamskog otkrivenja, iz razloga na koje se ovdje nije uputno osvrnuti, nikakvo veliko (makrokozmičko) otkrivenje više nije moguće.
[6] Zasigurno je mnoštvo ljudskih glasova, naime, onih koji su bili dosegli „dubinu“, bilo, u svakoj tradiciji, utišano zbog intelektualne sljepoće čuvara forme. Ovdje možemo podsjetiti da ni Meister Eckhart nije izbjegao optužbe za herezu, a mnogo je tragičnija sudbina Marguerite Porete i, da uzmemo jedan primjer iz islamskog svijeta, al-Hallaja.
[7] Frithjof Schuon, O transcendentalnom jedinstvu religija, str. 30—32.
[8] Martin Lings, Jedanaesta ura: duhovna kriza modernog svijeta u svjetlu tradicije i proroštva, fusnota na str. 75.
[9] Frithjof Schuon, „The Perennial Philosophy”, u: Harry Oldmeadow, Frithjof Schuon and the Perennial Philosophy, str. 313.
[10] Ibid., str. 313—314.
