U sedam se sastajemo na službu molitve za spasenje svih. Svakih sedam dana imamo susret s rajem.
Čistimo naša srca i vraćamo se jednostavnom i prirodnom putu istine.
Istina se ne može imenovati, ali njezino djelovanje nadilazi sva očekivanja.
Prisiljeni dati joj ime nazvali smo je Religijom svjetla.
Jer je to Put; sveti nisu sveti dok nisu uzvišeno sveti; i taj koji je Put nije Put dok nije –Veliki Put.
Piše: Krunoslav Milas
Uvod
Početkom dvadesetog stoljeća u kineskoj zabiti u jednoj špilji u Dunhuangu, na kraju Kineskoga zida (dakle mjestu idealnom za kontakte s drugim svjetovima), istraživači su otkrili veliku količinu starih svitaka, slika na svili i predmeta datiranih od petog do jedanaestog stoljeća nakon Krista. Među njima pronađeni su i svitci pisani kineskim znakovima koji govore o Isusovu životu i učenju na poseban, taoistički način, nepoznat na Zapadu. Danas su poznati pod nazivom Isusove sutre[1].
Martin Palmer, teolog i stručnjak za kineski, tijekom desetak je godina proputovao mnoga kineska mjesta vezana uz kršćanstvo, sam pronašao neke lokacije, proučavao kamene stele i zapise i na kraju, uz pomoć jezičnih eksperata i kolega teologa, preveo pronađene svitke na engleski. Ti sveti tekstovi donose zanimljivo povezivanje Isusova učenja s kineskim vjerovanjima. Ono o čemu ću ovdje govoriti, Palmer naziva “taoističko kršćanstvo”[2].
Vrlo su raznoliki izvori kojima se Palmer morao poslužiti u svom istraživanju. Tako je dio tekstova pronašao u knjizi[3] Yoshira Saekija, japanskog istraživača koji je do ispisa svitaka došao preko japanskih špijuna koji su krstarili Kinom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Japan je, naime, sakupljao podatke o Kini jer se spremao za rat. Na prostoru velikoga taoističkog centra Lou Guan Tai,[4] u nizu pagoda Palmer je pronašao i pagodu koja je drugačije okrenuta, kao kršćanske crkve[5]. U njoj je pronašao i ostatke prikaza Kristova rođenja okruženog simbolima pet svetih taoističkih planina. Našao je i ostatak reljefa s prikazom Jone koji se odmara ispod stabla, dok se nad njim dižu pagode zvona i bubnjeva, taoistički simboli nekad prisutni u svakom kineskom gradu.
Treba napomenuti i da je lokalitet Lou Guan Tai, prije tisuću i pol godina glavni kineski taoistički centar, danas u Kini gotovo nepoznat. I na takvom svetom mjestu taoizma našla se kršćanska pagoda!?[6] Suživot religija koji je i danas mnogima teško shvatljiv.
Kršćanstvo dolazi u Kinu
O širenju kršćanstva na području Perzije, srednje Azije i Indije saznali smo mnogo i vrlo pregledno u prethodnim tekstovima. A upravo su Perzija i srednja Azija prostori kroz koje je prolazio Put svile, karavanski put koji je povezivao Zapad s Kinom. Tim su se putom, pored trgovine, širili i najraznovrsniji utjecaji, miješale kulture i religije.
Nakon nekoliko desetljeća nesigurnosti i ratova, 618. godine u Kini na vlast dolazi dinastija Tang (koje je vladala sve do 905. g.). U Kini, uz pomoć tad najveće vojske na svijetu, nastupa vrijeme mira i blagostanja, država se stabilizira, bogatstva se slijevaju sa svih strana te se obnavljaju kontakti s drugim zemljama. Put svile, nakon Perzije, ponovo je pod kineskom kontrolom i siguran od pljačkaških pohoda plemena na sjeveru.
Intenzivna trgovina za sobom je neizbježno donijela i druge kontakte. Tako je 635. godine u Xi‘an, nekad Chang‘an, glavni kineski grad, došla i kršćanska službena delegacija. Došla je Putem svile iz Perzije, putujući mjesecima preko planina, rijeka i pustinja ili, što je još vjerojatnije, s prostora istočno od Perzije. Delegaciju je vodio Aluoben, vjerojatno biskup, a delegacija je, prema kineskim zapisima, bila obučena u bijelo i na čelu je nosila ikone Krista, Marije i svetaca kao i svoje svete knjige.
Misija je bila službeno pozvana u Kinu i dugo pripremana. Posebna je čast bilo primanje od samoga Cara koji je saslušao njihovo učenje i, zadovoljan, izdao proglas koji je ostao zapisan na kamenoj steli pronađenoj 1625.:
Put nema zajedničko ime i svetost nema zajednički oblik. Proklamira posvuda učenja za spas ljudi. Aluoben, čovjek velike kreposti iz carstva Da Qin iz daleke je zemlje stigao u naš glavni grad da nam predstavi učenja i mudrost svoje religije. Njihova je poruka tajanstvena i čudesna do nerazumijevanja. Govori nam o porijeklu stvari, kako su one stvorene i kako se uzgajaju. Poruka je sjajna i jasna; učenje će koristiti svima i propovijedati će se po cijeloj zemlji.[7]
Nova je vjera dobila i novo ime – Religija svjetla.
Zapis o 635. godini govori o dobro planiranoj i dogovorenoj misiji koja se očekivala. Na Zapadu se o tome ništa ne zna. Palmer smatra da je to jedan od dokaza da je ekspedicija došla s prostora srednje Azije, vjerojatno iz Samarkanda, Herata ili Merva, gdje je kršćanstvo tada bilo snažno ukorijenjeno. Ti su krajevi bili društveno, politički i ekonomski zainteresirani za odnose sa susjedima. Daleko više nego Perzija koja, oslabljena sukobima s Bizantom i unutarnjim nemirima, samo što nije pala pred nadiranjem novih muslimanskih osvajača. Inače, ime Aluoben, koga stela navodi kao voditelja delegacije, prilagođeno je kineskom, ali je očito sirijskih korijena i značenja od sirijskog “Povratak Boga” do izvedenice od “Rabbah” (rabin) ili Abraham.
SUTRA O POVRATKU IZVORNOJ NARAVI
Zato podučavam nedjelovanje i djelovanje bez djelovanja.
To pomaže da prestaneš razmišljati o stvarima koje te uznemiruju.
I samo tada možeš ući u izvor čista prazna postojanja.
Odvoji se od onog što ti smeta i odvraća pažnju.
I budi čist kao onaj što diše u čistoći i praznini.
To stanje vrata su prosvjetljenja,
To je Put u mir i potpunu sreću.
…
To nikad prije nije viđeno;
Čista praznina do koje dolazimo bez napora dosad nije znana.
Sve te činjenice kršćanstvu na Zapadu ostaju nepoznate gotovo tisuću godina. Koliko li su tek bili zapanjeni isusovci koji su krajem 16. st. došli u Kinu i 1625. vidjeli upravo tu carevu veliku kamenu stelu iz Xi’ana (u pokrajini Šansi/Shanxi) s 1.900 kineskih simbola (među kojima je i više od 70 sirijskih imena svećenika pisanih kineskim znakovima), koja pripovijeda o kratkoj povijesti Stvaranja, putu spasenja koji nudi Isus i o tome kako je u Kinu stigla Religija svjetla.[8] Tako su isusovci, prvi nakon Marka Pola, otkrili činjenicu da je kršćanstvo stiglo u Kinu gotovo tisuću godina prije njih!
Nakon što je Car odobrio djelovanje Religiji svjetla, daruje im samostan u glavnom gradu. Sljedeće što je trebalo učiniti bilo je prevesti svete tekstove na kineski. Međutim, misionari su se tu našli pred velikom nedoumicom. Susreli su se s vjerovanjima starim stoljećima i čvrsto ugrađenim u kulturu toga naroda. Zato je kršćanske tekstove trebalo prilagoditi postojećim vrijednostima i vjerovanjima.
Misionarima Crkve Istoka to nije bilo nešto novo. Tijekom prodora prema istoku oni su redovito nailazili na različite stare kulture s religijskim sustavima kojima se trebalo prilagoditi. Na Putu svile je, na primjer budizam, već bio snažno prisutan i nije ga se moglo zanemariti. To je razlogom zašto se kršćanstvo pokušava prikazati sa svim prednostima koje, kao novo vjerovanje, donosi. Rezultat je zanimljiv spoj kršćanstva i budizma nastao na Putu svile. Na njezinom kraju, preostalo je susresti se s konfucijsko-taoističkom kulturom Kine. Nastao je čudesan spoj religija.
Zapisi pronađeni po starim svitcima i pergamentima, kao i oni uklesani u kamenu svjedoče nam o tom prožimanju kultura i vjerovanja.
Prikupljene tekstove Palmer je nazvao “sutre”, prema budističkom nazivu za svete knjige. Pridošli redovnici tekstove su prevodili na kineski. Zato se, posebno u prijevodima prvih tekstova, primjećuje određeni nesklad: ili poznavatelj teksta nije istovremeno u potpunosti poznavao kineski jezik i simbole, ili pak kineski prevoditelj nije sasvim razumio tekst koji je prevodio.
Prva su učenja koja su misionari sa sobom donijeli, i koja su se vjerojatno odmah prevela, iskazivala tipičan pogled na svijet kakav je donesen s kršćanskoga Zapada. Nažalost, originali s kojih su prevedeni odavno su nestali, pa danas ne znamo ni mjesto njihova postanka kao ni jezik na kome su napisani.
Nešto kasnije, u periodu od 641. do 660. g. u okolici Chang’ana, nastale su prve četiri sutre.[9] Prva sutra nosi naziv “Onaj koga časti Svijet” i svjedoči kako su prevoditelji pokušavali postojeće kineske izraze prilagoditi kršćanskom (kon)tekstu. Za njega se može reći i da je “najpravovjerniji”, a temelji se na knjizi Učenja apostola, sinopsisu o Isusovu životu koji je Crkva Istoka stoljećima koristila i prilagođavala potrebama na terenu. Još je jedna zanimljivost povezana s ovom sutrom. Naime, u tekstu se izrijekom spominje da je pisana 641. godine, što znači da su se autori u Kini koristili kalendarom, s Isusom kao početnom nultom godinom, već početkom 7. st. Palmer uspoređuje taj podatak s onim u Engleskoj – takvo se datiranje spominje tek od 664. godine!
Druga je sutra, “Sutra uzroka, posljedica i spasenja”, nastala u vremenu i prostoru (Afganistana i sjevernog Pakistana) koje je stoljećima bilo mjesto susreta istočnih i zapadnih kultura i religija. Nažalost, danas više nema nikakvih njihovih tragova; čak se ne zna niti kojim su jezikom pisali i govorili. Ipak, ovaj pisani dokument ukazuje na to koliko su se autori ozbiljno bavili (kršćanima prilično neprihvatljivim) pitanjima reinkarnacije i karme. Tonom, stilom i sadržajem iznenađujuće sliči dijelovima indo-grčke budističke sutre “Milindapanha”, koja je nastala šest stotina godina ranije kao svojevrstan razgovor grčkoga vladara i budističkoga svećenika o pitanjima smisla i izvorišta prirode, o odnosu duše i tijela, reinkarnaciji itd. Ona je zreli spoj grčkog načina razmišljanja, budizma i kršćanstva i jedini(!) je postojeći primjer takvog susreta.
Martin Palmer o njoj kaže:
Vjerujemo da smo u drugoj Isusovoj sutri pronašli izgubljene indo-grčke kršćane, verziju Milindapanthe koju su napisali i koristili u kršćanskim zajednicama nestalim između osmog i desetog stoljeća.[10]
Značajan je to dokument jer odvodi kršćanstvo od teološkog koncepta Zapada u izravan i puni susret s klasičnim budizmom.[11]
Treća sutra vjerojatno je prevedena kad i prva ili odmah nakon nje. Otkrivena je 1920. u antikvarnici u Pekingu, a danas se nalazi u Japanu. Palmer je naziva “Sutra o porijeklu”. Dok prve dvije otvorenije donose kršćanske tekstove, ova je vjerojatno kompilacija kršćanskih učenja stvorena sa ciljem da postane jedinstveni vjerski priručnik za cijelu misiju u Kini. Značajna je prvenstveno po tome što po prvi puta prevoditelji koriste taoističku terminologiju koja je izuzetno važna u kasnijim sutrama. Spominju se Yama – bog podzemlja, kao životni dah, tao itd.
SUTRA PORIJEKLA
Sveti je duh utjelovljenje wu wei-a,
porijeklo bez porijekla i suština bez suštinskog.
Sutra porijekla neobičan je tekst, jednostavniji i prilično dogmatski. Ipak, najznačajnija je po integriranju jednog od temeljnih taoističkih pojmova wu wei-a[12], koji je prvi put ovdje korišten, s kršćanstvom. Ta vrlo smjela ideja je, ipak, u potpunosti razvijena tek u (3. liturgijskoj) sutri “Povratka našoj Izvornoj naravi”, napisanoj kojih 120 godina kasnije.
Posljednja, četvrta rana sutra, nosi naziv “Sutra o Isusu Kristu”,[13] a nastala je nešto kasnije, oko 645. Vjerojatno je kompilacija tekstova nastalih u Kini što bi se moglo zaključiti po vještom korištenju elemenata preuzetih iz kineske kulture i religije. Zanimljivost čine i prijevodi imena Isusa – Ye-Su, i Krist – “Misishuo”, Mesija kao i prisutnost ideja iz Tibetske (kršćanske) crkve, pa čak i materijala iz tekstova povezanih s indijskom hinduističkom i džainskom tradicijom. Palmer zaključuje:
To je zapanjujući splet ideja prisutan u Crkvi Istoka tog vremena, zbirka zapisa sa samih rubova kršćanskog svijeta.[14]
Kao primjer može poslužiti lik Yame, vrhovnoga suca, koji odlučuje o sudbini umrlih i određuje vrstu i oblik njihova sljedeća životu. Sutra ga prikazuje ne kao Sotonu već kao neprivlačnu alternativu ponovna rođenja nakon suda u zemaljskom zatvoru pakla koji nije identičan kršćanskom shvaćanju pakla. Ono u čemu se vidi spajanje s taoističkom i kineskom budističkom misli jest govor o postojanju deset ili čak osamnaest takvih “paklova” s najstrašnijim oblicima mučenja u kojem se svaki bavi određenom vrstom grijeha.
Pripremljeno prema: Martin Palmer, The Jesus Sutras, Wellspring/Ballantine, SAD, 2001. (Kroz tekst ćemo zadržati kombinaciju suvremene pinyin i nešto starije Wade-Giles transkripcije kako ju je koristio i Palmer.)
Tekst je preuzet iz 7. broja časopisa zaJedno, 2020/21., str. 72. – 75.
[1] Sutra, ind. bilješka, zapis, nauk.
[2] Iako dijelovi pojedinih sutri imaju i jasne budističke termine i smisao.
[3] The Nestorian Documents and Relics in China objavljenoj 1937. godine.
[4] Nakon što se dinastija Tang proglasila potomcima Lao Zi-ja, taoizam je proglasila službenom vjerom i odabralo lokalitet Lou Guan Tai kao mjesto na kome će sagraditi samostan carskih predaka. U konačnici, na tom je mjestu sagrađen niz samostana i deseci žrtvenika i oltara; mjesto otkuda je njihov predak, veliki mudrac i utemeljitelj, otišao na zapad.
[5] U smjeru zapad (ulaz) – istok (svetište).
[6] Kineskoga naziva Da Qin što znači zapad, ali i Rimsko Carstvo kao i kršćanstvo.
[7] Palmer, nav. dj., str. 42.
[8] Detaljnije vidi u nastavku.
[9] Danas se većim dijelom nalaze u Japanu, dok se jedna od njih nalazi u Parizu.
[10] Palmer, nav. dj., str. 53.
[11] Isto, str 138.
[12] Wu wei, jedan od temeljnih pojmova kineske misle: djelovanje kroz nedjelovanje ili nedjelovanje kroz djelovanje.
[13] I ona se danas nalazi u Japanu.
[14] Palmer, nav. dj., str. 56.
