Isa, odnosno Isus – kako ga oslovljavaju islamska i kršćanska tradicija – stoljećima je svojevrsna leća kroz koju se navedene tradicije međusobno promatraju: razilazeći se, ali i dodirujući, osobito onda kada u svoj vidokrug uključe druge, treće… religijske tradicije, horizonte. Ne treba mnogo truda da se ukaže na mnoštvo razlika: stoljećima smo preplavljeni tekstovima koji ih ističu, nerijetko uvećavaju, a ponekad ih pronalaze čak i ondje gdje zapravo ne postoje.
U tom zaglušujućem teološko-dogmatskom nadmetanju, ili bildanju razlika, jedva da dopiru glasovi – ili slike – koji otkrivaju iste, ili barem slične horizonte svetog; glasovi koji nas pozivaju da prepoznamo zajedničke, makar srodne duhovne puteve i hermeneutičke pristupe (hermeneutica spiritualis, ta’wīl). Na tom tragu je knjiga Islamski Isus Mustafe Akyola (r. 1972).
U tom smislu donosimo možda i najsmjeliji dio knjige – onaj koji iz muslimanske perspektive progovara o razapetom Isusu, odnosno Isau.
Čovjek na križu
»Za razliku od Biblije, Kur'an nije književno djelo. Kao sveto pismo koje čovječanstvu služi za usmjeravanje (huda) i za podsjećanje (tadhkira), veći naglasak stavlja na duhovno uzdizanje nego na cjelovit prikaz činjenica. Kur'an se stoga u slučaju priče o Isusu (Isau) također uglavnom ne bavi cjelovitim prikazom priče o Isusu, nego njezinim postavljanjem u teološku perspektivu. Vjerovatno nam upravo zbog toga, iako sadržava i podrobne priče o Isusovu rođenju i misiji, ne govori gotovo ništa o njegovoj smrti. Jer Isusovu smrt – baš kao ni smrt Abrhama (Ibrahima), Mojsija (Musaa) ili samoga Muhammeda – ne drži događajem od veće teološke važnosti.
S druge strane, Isusova smrt – odnosno, točnije, raspeće, uskrsnuće i uzašašće – u kršćanstvu su ključni. „Ako li Krist nije uskrsnuo“, glasovite su Pavlove riječi Korinćanima, „onda je neosnovano (uzaludno) naše propovijedanje, neosnovana (uzaludna) je i vaša vjera“.[1] Nije ni čudo da je u konačnici samim simbolom kršćanstva postao upravo križ, koji simbolizira raspeće – a ne znak ribe, kao među prvim kršćanima.
Kur'an zapravo spominje križ, ali samo usputno, i jedino u negativnome svjetlu. To spominjanje, koje je stoljećima izazivalo sporove između muslimana i kršćana, javlja se u dijelu Kur'ana koji osuđuje skupinu Židova (Jevreja) koji su se, kako se čini, nalazili u Medini. Njih se proklinje „zbog nevjerovanja“ i zbog „iznošenja teških kleveta protiv“ Marije (Merjeme). Nadalje:
…i zbog tvrdnje njihove: „Mi doista ubismo Mesīha (Krista) Isāa,
Merjemina sina, Božjeg poslanika!“
A nisu ga ubili! I nisu ga raspeli! Samo im se pričini.
I doista, oni koji se o Isāu raziđoše samo su u sumnji glede njega! O njemu oni nemaju znanja pouzdana i samo slijede pretpostavke. A doista, nisu ga ubili, već je njega Bog uzdigao Sebi, a Bog je silan i mudar.[2]
Ključne riječi, „samo im se pričini“, odnosno „učinjeno je tako da im se pričini“, tj. shubbiha la-hum, izazvale su beskonačna nagađanja. Većina muslimanskih tumača, i u klasičnome i u suvremenome razdoblju, iz tih je riječi kao zaključak izvela svojevrsnu teoriju „supstitucije“. U skladu s njom, Isus nije razapet, nego je netko na križu završio „umjesto njega“ – možda jedan od njegovih učenika, ili Juda Iškariotski koji ga je izdao, ili Šimun Cirenac, koji mu je pomogao nositi križ.
Ipak, ta teorija o „zamjeni“, koja je i dandanas gotovo standard među muslimanima, povlači brojna pitanja. Fahrudin al-Razi[3], srednjovjekovni učenjak, nekima od njih otvoreno se pozabavio u svojem velikom tumačenju Kur'ana. „Nema sumnje da je Bog bio u stanju spasiti Isusa iz ruku neprijatelja tako što bi ga samo povukao na nebo“, podsjeća na početku. „Koja je onda“, pita, „svrha toga da ga se zamijeni nekim drugim, sličnim čovjekom, osim da se nedužni čovjek bez razloga osudi na smrt?“ U tom tekstu donosi i ovo opažanje, a ono je, zapravo, dobar podsjetnik svim vjernicima o tome da se njihovi argumenti usmjereni protiv suparničke tradicije mogu okrenuti i protiv njih samih:
Svi kršćani svijeta, sa svom velikom ljubavlju prema Isusu i svojim ekstremističkim stavovma u vezi s njim, navode da su svjedočili kako je razapet i ubijen. Kad bismo to zanijekali, bacili bismo sumnju u načelo „tawatura“ (univerzalno prihvaćenog prenošenja). A sumnja u to načelo nužno bi povlačila i sumnju u proročansku (poslaničku) ulogu Muhammeda i Isusa, pa čak i na samo njihovo postojanje, kao i na postojanje svih ostalih proroka (poslanika), a to bi bilo neodrživo.[4]
Drugi muslimanski tumači priklonili su se drugome stavu, koji manje radikalno odbacuje tumačenje „pričinjanja“, tvrdeći da je Isus uistinu razapet, ali da nije umro na križi. Umjesto toga, u tajnosti je preživio smaknuće, navode oni, unatoč tome što se „pričinjalo“ da je umro. Ahmadi muslimani, članovi jedne neortodoksne islamske sekte, drže se upravo takvog viđenja stvari. Vjeruju čak i da se, nakon što je preživio raaspeće, Isus preselio u Kašmir, područje na sjever indijskog supkontinenta, te ondje živio do trenutka kad je umro prirodnom smrću.[5] Tako u kašmirskom gradu Srinagaru i dandans postoji silno štovani „Isusov grob“.
Ipak, postoji i treće, radikalno drugačije tumačenje načina na koji Kur'an govori o križu – riječ je o pristupu za koji se odlučuje mnogo manji broj tumača. Na samom početku obraća se pozornost na kontekst tvdnje „A nisu ga ubili! I nisu ga raspeli!“. A kontekst je polemika usmjerena protiv određenih Židova (Jevreja) – ne kršćana – koji su, kako se čini, i klevetali Mariju i ponosili se tvrdnjom: „Mi doista ubismo Mesīha (Krista).“ (Nije ni čudo da se u talmudskoj literaturi nalazi priča u kojoj se „s ponosom tvrdi da su Židovi odgovorni za Isusovo smaknuće“.)[6] Tim ljudima Kur'an kaže ne, „A nisu ga ubili! I nisu ga raspeli! Samo im se pričini.“, tj. „učinjeno je da im se pričini“.
Drugim riječima, Kur'an nam samo govori da Židovi (Jevreji) nisu razapeli i ubili Isusa. Ne kaže da to nije učinio nitko. Ne kaže, primjerice, da Rimljani nisu razapeli i ubili Isusa, što je, dakako, istina, barem prema kanonskim evanđeljima.
Neki stručnjaci vjeruju da je to treće tumačenje kur'anskog tumačenja križa možda nekako kompatibilno s kršćanskom verzijom priče. Jedan od njih bio je i pokojni William Montgomery Watt, jedan od najistaknutijih zapadnjačkih stručnjaka za islam. On je ustvrdio da bi kršćanin zapravo mogao prihvatiti to što Kur'an govori o raspeću, „jer je raspeće bilo djelo rimskih vojnika, a u svjetlu činjenice da raspeće nije bilo židovska pobjeda, s obzirom na (Isusovo) uskrsnuće.“[7]
Međutim, iako to treće tumačenje omogućuje pomirenje Kur'ana s pričom o križu iz kanonskih evanđelja, vjerojatno se ne može pomiriti s teologijom križa iz Pavlovih poslanica. U skladu s time, raspeće je bilo kozmički događaj u kojem je Isus patio kako bi okajao grijehe cijeloga čovječanstva. Takva teologija ne samo da nema nikakav trag u cjelokupnome Kur'anu, nego je u suprotnosti i s nekim od njegovih središnjih doktrina – poput doktrine o tome da je grijeh strogo osobna stvar i da „nitko tko nosi teret ne može nositi tuđi teret.“[8] Usto je i teološki nepotrebna, jer Kur'an ne prihvaća ni „teologiju pada“, zbog koje je, prema kršćanstvu, svaki čovjek prirođeno grešan, pa mu stoga treba i spasitelj.«
(Iz: Mustafa Akyol, Islamski Isus. Kako je kralj židovski postao muslimanskim prorokom, preveo s engleskoga Damir Biličić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2017, str., 167-170; citat je neznatno jezički i terminološki prilagođen.)
Post Scriptum
Na kraju prisjetimo se riječi poslanika Muhammeda, koje snažno odjekuju evanđeoskim (inđilskim) motivima:
“Ibn Mesʿūd (r.a.) prenosi:
‘Kao da sada gledam Božjeg Poslanika kako pripovijeda o jednom od vjerovjesnika —
njega je vlastiti narod tukao i do krvi ranio;
a on, brišući krv sa svoga lica, izgovara molitvu:
Bože, oprosti mome narodu, jer ne znaju (što čine).“
(Buhari, 6929; Muslim 1792)[9]
Poslanikove riječi jasno podsjećaju na Isusove koje bilježi evanđelista Luka:
“I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja,
ondje razapeše njega (Isusa) i te zločince,
jednoga zdesna, drugoga slijeva.
A Isus je govorio: ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine!’”
(Lk 23,34)
[1] Prva poslanica Korinćanima 15,14.
[2] Kur’an, IV:157-158.
[3] Fahr al-Dīn al-Rāzī (1149/1150–1209) bio je jedan od najznačajnijih muslimanskih teologa, filozofa i polihistora klasičnog islama te istaknuti predstavnik ešʿarijske škole. Djelovao je u oblastima teologije (kelama), filozofije, logike, prirodnih nauka i kur’anske egzegeze. Njegovo najpoznatije i najutjecajnije djelo je monumentalni tefsir Mafātīḥ al-Ghayb (Ključevi nevidljivog), poznat i kao Tafsīr al-Kabīr, jedno od najopsežnijih i intelektualno najzahtjevnijih tumačenja Kur’ana u islamskoj tradiciji, u kojem se sistematski prepliću raz(um), filozofija i Objavljena riječ.
Usp. Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, 1990, Sarajevo, str. 498-500; napomena R. Ibrović.
[4] Razi je ponudio i odgovore na taj prigovor, kao I još nekoliko njih koje je sam iznio, ali kao što primjećuje Ayoub, “njegovi odgovri n ate primjedbe daleko su manje uvjerljivi od samih primjedaba”. Ayoub: The House of ‘Imran, str. 177.
[5] Jedan od detaljnih primjera ove argumentacije o ahmadijanskim muslimanima, v. knjigu koju je napisao utemeljitelj te sekte, za kojeg se smatra da je “obećani mesija i Mahdi”. Hadhrat Mirza Ghulam Ahmad, Jesus in India: Jesus’ Delivery from the Cross and journey to India (London, Islam International Publications, 2003.). izvorno izdanje na urduu izdano je 1908. u Qadianu.
[6] Peter Schäfer: Jesus in the Talmud (Princeton, Princeton University Press, 2007.), str. 74.
[7] Wattov citat potječe iz knjige W. M. Watt, Muslim-Christian Encounters (London, Routledge, 1991.), str. 22. Na ovome navodu zahvaljujem Gabrielu Saidu Reynoldsu, koji je citirao Watta u jednome od svojih članaka, što je također snažan argument za pomirenje gledanja Kur’ana na križ s pričama iz evanđelja. Vidi Reynolds: “The Muslima Jesus: Dead or Alive?” Bulletin of SOAS 72, br. 2 (2009.): 254.
[8] Kur’an XXXV:18 i LIII:38 – isti izraz upotrebljen je u oba stiha. Bewley.
[9] Usp. Jahja b. Šeref en-Nevevi, Vrtovi pobožnjaka: Zbirka hadisa “Rijadus-salihin”, s arapskog preveli Amir Durmić i Emir Demir, Udruženje “Orijent”, Sarajevo, 2017, str. 330.
