Za Božić sam primila na dar knjigu koja započinje autorovim epigrafom:
„Tišina je bila prva Božja riječ, a sve ostalo su njeni loši prijevodi“.
Kako pristupati Tišini?
Može li se ikakva uputa uhvatiti u strukturu riječi?
O Thomasu Keatingu (1923. – 2018.) spomenimo to da je pripadao trapistima, jednom od najstrožijih redova u Katoličkoj Crkvi, koji žive redovničko Pravilo sv. Benedikta i to unutar samostanskih zidina, s dnevnim rasporedom koji podrazumijeva ora et labora. Njihova redovita molitva je namijenjena da uvodi u kontemplaciju, uz lectio divina, a doprinos poniznim radom sami je nastavak te prakse. Utemeljio je mrežu Contemplative outreach (www.contemplativeoutreach.org) s ograncima po cijelome svijetu, kao i Monastic Interreligious Dialogue centar u Coloradu. Kako u centrima čiji je osnivač, tako i u svojoj praksi duhovne pratnje iz koje su iznikle i brojne knjige, pokazuje smjer u kojem se ustrajnošću dolazi sve bliže božanskom Životu u nama, kako kršćanima tako i pripadnicima drugih religijskih tradicija, s kojima je Keating rado dijelio iskustva i obogaćivao svoje načine pristupa Svetom usvajajući njihove.
Božje kraljevstvo je putovanje
„Ovo putovanje, ili sam proces, jest ono što je Isus nazivao Božjim kraljevstvom… Jer, ako smo na putovanju – mi jesmo u Kraljevstvu!“[1] Prisjetimo se ovdje nekih redaka Novog Zavjeta o Božjem kraljevstvu – to ni na koji način nije političko uređenje ni geografski prostor, već odnos između Boga i ljudi i ljudi međusobno – u nama je, tj. među nama (Lk 17, 21), dostiže se ljubavlju (Mk 12, 33-34), postajanjem nalik djetetu (Mk 10, 15) i vršenjem Božje volje (Mt 7, 21).
Duhovno putovanje je u postepenom nestajanju lažnog ja u nedualnosti. „Ono je niz ponižavanja lažnog ja koje vodi njegovu umanjivanju, zajedno s vrijednosnim sustavom i svjetonazorom koji smo gradili tako brižno kao obranu u procesu rješavanja emocionalne boli iz ranog života.“[2]
Božanska prisutnost i neposredno djelovanje je u samom centru/vrhu/potki/dnu/Božanskom boravištu/Božanskoj tajni… a put vodi do osvještavanja, ostvarenja, do sjedinjenja s tom Konačnom stvarnošću. Bliskost, sjedinjavanje s Bogom se duhovno putujući širi i osjećaj odvojenosti time postepeno nestaje. „Sv. Ivan od Križa u svojim djelima također govori o potpunom sjedinjenju, ali, kao i Terezija, u donekle suzdržanom obliku. Neke od begina iz trinaestoga stoljeća, naprotiv, eksplicitno su pisale o takvoj sjedinjenosti kao ostvarivanju jednosti, sličnog opisima potpune prosvjetljenosti ili nirvane kakvi se mogu naći u budizmu, Advaita Vedanti, ili tekstovima sufizma; jastva u tom iskustvu – nema.“[3] Mistici koji su dosegli ove više stupnjeve duhovnog putovanja najčešće se slobodno kreću između dualne i nedualne svijesti kako bi mogli ostati djelatni u ovome svijetu. Za tako intenzivno komuniciranje s božanskim potrebno je pripremati sve razine naših bića. Knjiga Bliskost s Bogom bavi se srednjim stupnjevima duhovnog putovanja, pretežno iz kršćanske vizure.
Molitva ulaska u centar sabranosti i kontemplacija
Božji Duh je prisutan i djelatan. Imamo li nijet sresti se s Njim?
Ključ molitve sabranosti je nijet, namjera.
„Namjera je zvijezda što se rađa u tamnim noćima. Ona je fokus kontemplativne molitve. Sve dok naša namjera ostaje čista – da služimo Bogu, da osluškujemo Boga, da čekamo na Boga, da se prepuštamo Bogu – misli, kakve god vrste bile, uopće nisu bitne.“[4]
Naše je čekanje, ljubavno iščekivanje. Stav raspoloženosti, predanja. Može se izreći sa – Evo me! Redovito tiho sjedeći (Keating preporučuje 30 minuta ujutro i navečer), (najčešće) uz pomoć prigodne svete riječi, blago se vraćajući iz toka misli u ovu raspoloženost. Sve ostalo je Božje djelovanje.
„Misaoni proces sklon je pojačavati našu ovisnost – ono naše ludilo i našu grozničavost da dobijemo nešto iz vanjskog svijeta što će nam potaknuti prisile koje imamo ili zamaskirati bol koju trpimo… Izraz misli u objašnjenju molitve sabranosti ne obuhvaća samo pojmove ili predodžbe, nego i osjećaje, osjetilne dojmove iz nutrine i izvana, pa čak i duhovne osjete. Pod pojam misli spada i bilo koji opažaj.“[5]
Glavni rezultat molitve sabranosti je djelovanje iz središta, iz ljubavi i u slobodi našeg istinskog Ja.
Molitva sabranosti prelazi u kontemplaciju kada nas Duh obuzme. „Naša se volja sjedinjuje s Božjom voljom na neki tajanstven način tako da imamo osjećaj blagodati ili uvjerenosti da smo s Bogom ili u Bogu… djelovanje Duha obuzima našu molitvu i preuzima je. To na kraju može biti redovno stanje naše molitve…“[6]
„Tijek cijele kršćanske kontemplativne tradicije podsjeća nas na poziv iz evanđelja: Pođite u svoju sobu i zatvorite vrata!.“[7] Za taj intimni susret treba zatvoriti vrata svemu oko sebe, mislima, i na koncu – sebi.
Božja terapija
Zašto iskustvo tihog sjedenja ne donosi uvijek mir, blaženstvo? Keating pristupačno opisuje terapeutsko djelovanje Božjeg Duha u nama, uključujući pojašnjenja noći karmelske mistike.
Gotovo je nemoguće naći čovjeka koji nije bolestan, potrebit. „Prema rimokatoličkoj predaji, samo je Blažena Djevica Marija došla na svijet emotivno neoštećena, a takva je i ostala.“[8] Ponekad se pri molitvi sabranosti treba svjedočiti turbulencijama koje milost iscjeljenja i čišćenja svih tih slojeva oko Božanskog boravišta nosi sa sobom. Keating upozorava da i potpuna apsorpcija u Boga prilikom ove molitve ne mora biti znak viših stupnjeva blizu svetosti, razlog tome može biti da smo toliko bolesni pa nam treba posebna pažnja Njegove milosti.
„Prijateljstvo s Kristom stoljećima je bilo sjajan model duhovnog razvoja u kršćanskoj tradiciji… zato što nameće misao na povjerenje, ljubav i razotkrivanje sebe… Prijateljstvo s Kristom uključuje i… čovjekovu slabost i potrebitost. Jedno od obilježja ljubavi jest da smanjuje naše obrambene mehanizme. Kada se brane sruše, pojavljuje se mračna strana naše osobnosti. Jedna od važnih strana pravoga prijateljstva upravo je spremnost da tijekom obrade tih skrivenih sadržaja pomažemo jedni drugima.“[9]
Jedan od interesantnih primjera djelovanja Božje terapije kojeg Keating opisuje je transfer na Boga, što se i u dubinskoj psihoterapiji primjenjuje na način transfera na terapeuta. „To je misteriozan emocionalni proces u kojem se poistovjećujemo s terapeutom, i na njega ili nju prenosimo svoj odnos s autoritativnim osobama iz ranog života. Terapeut nam tada može uzvratiti izražavanjem prihvaćanja koje možda, kao dijete, nismo osjetili. A ono može izliječiti emotivnu osujećenost nastalu zbog doživljavanja sebe kao osobe koja nije vrijedna ljubavi. (…) Potvrda duhovne utjehe i razdoblja mira i okrepljenja upravo su vrsta prijenosa osjećanja (transfera u duhovnome smislu) na Boga. On nam kroz njih pokazuje da nas u potpunosti prihvaća, upravo takve kakvi jesmo, i iskazuje nam odobravanje…“[10]
Unutarnje blago
Kod većine ljudi, od samog početka života, nizovima utjecaja okoline svijest o božanskoj prisutnosti i osjećaj jedinstva s tom Stvarnošću se potiskuje, pa to stanje gura lažno ja u potragu za srećom koja ne može nikako uspjeti. Primjena Božje terapije može se upravo sada započeti, preusmjeravanjem k ostvarenju božanskog Života, kojim se ostvaruje ono na što smo pozvani – oboženje. Put oboženja ide kroz aktualiziranje temeljnih pretpostavki čovjeka za to, među kojima su življenje pod izravnim utjecajem Božjeg Duha, Njegovih darova, uključujući i temeljni dar božanske ljubavi, te sa neometanim tokom prirodnih snaga u nama. „Prirodne se energije još nazivaju životnom snagom, dinamičkim uzrokom, kundalinijem, kozmičkom energijom. Preko njih sudjelujemo u procesu stvaranja pomoću kojega nastaju sve postojeće stvari i u njega se vraćaju. Povezujući ga s Pismom taj bi se proces mogao nazvati Svjetlost koja rasvjetljuje svakoga tko dođe na ovaj svijet (Iv 1). Ova se energija, ako nema nikakvih smetnji, postupno razvija od začeća pa sve do pune tjelesne zrelosti i istodobno služi, preko mozga i živčanog sustava, kao osnova za duševni i duhovni razvoj.“[11]
Božje boravište u nama neprestalno nas poziva. Bog u svetim spisima poziva čovjeka sa: „Pokaj se!“, što znači: „promijeni smjer u kojem tražiš sreću!“[12] Bitno je uvidjeti da li nam je ovaj pothvat prioritet.
Ono što tražimo molitvom sabranosti je spokoj. „Spokoj je riječ za širok spektar psiholoških dojmova kao što su mir, nutarnja tišina, zadovoljstvo, osjećaj da se vraćamo kući, osjećaj blagostanja i, nadasve, osjećaj Božje prisutnosti… Taj je spokoj toliko intenzivan da se tijelo odmara kao nikada prije.“[13] Proces stizanja Bogu kroz zastore tu ne staje. Spokoj topi naše prepreke, sve potisnuto u tijelu, emocijama, u svim dubljim slojevima, i tako sve dok se, kako Keating predočuje, spiralnim vrtnjama dopre u istinsko Ja, i Božje boravište (u kršćanskoj koncepciji to nazivamo čistilištem, kojemu je cilj sjedinjenje s Bogom u ovom tijelu ili u sljedećem načinu postojanja). Tijelo tako može ozdravljati, psiha izbacivati neznane sadržaje kroz „psihičke mučnine“, suze mogu ispirati neznane dubine… Keating ističe da povjerenje i ljubav prema Bogu pomažu izdržati suočavanje sa sve izazovnijim stanjima pri stizanju k središtu, tumačeći tu krajnju fazu kao zadiranje u najprimitivnija osjećanja iz najranijih faza života (odbačenost, nesigurnost, nepostojanje ljubavi, tjelesne traume…).
„Svaki put naniže također je put naviše uz oslobađanje sve više kreativne energije.“[14]
Nastavljanje puta, stizanje
Što se događa kad dođemo u potpunu božansku prisutnost? „Bit će to veliko iznenađenje i ništa slično onome što smo očekivali… Izgleda da preobraženo sjedinjenje podrazumijeva ponovno usvajanje svake faze našeg života, ne sa svim njihovim detaljima, nego sa oživljavanjem vrijednosti iz svake faze života… Bog nas poziva da bacimo još jedan pogled na dobre stvari života i na njegova legitimna zadovoljstva koja smo možda nepotrebno odbacili. Pod utjecajem Duha ponovno se usvaja sve ono što je bilo dobro i što je imalo istinsku vrijednost u životu… a sama sposobnost za nesebičnu ljubav povećat će i našu sposobnost za patnju.“[15]
„Najgora stvar koja nam se može dogoditi jest smjestiti se u neku mirnu oazu, ispod palmina drveta. I (o)stati. Rast je izazov koji evanđelje stavlja pred nas. Prema Novome zavjetu veliki je grijeh odbiti rasti i odabrati ostati takvi kakvi jesmo…“[16]
„Savršenstvo ili svetost treba mjeriti pomoću naše predanosti duhovnome putovanju, a ne postizanjem određenog cilja. Na tome putu ima znatnih napredaka nakon kojih redovito slijede platoi na kojima vidimo svoju mračnu stranu onako kako je do sada nikada ranije nismo vidjeli, ali s većom mirnoćom i prihvaćanjem. Tijekom tih razdoblja može doći i do iskustava božanskoga sjedinjenja, a onda će možda biti potrebno puno vremena da ono prodre u sve naše sposobnosti, u naše odnose i u naše tijelo.“[17] Smatranje duhovnog putovanja svojim prioritetom, u odnosu na sve ostalo, je ključno.
„Kako nam Bog može nedostajati ako je on potpuno prisutan? Sve duhovne prakse smišljene su upravo da smanje tu golemu iluziju da je Bog odsutan… Što god možemo učiniti da pridonesemo poništenju te zablude, pospješit će naše duhovno putovanje.“[18]
Ne znate li, da ste hram Božji, i Duh Božji da stanuje u vama?
(1 Kor 3,16)
Zborovođi.
Davidov. Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.
Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Jahve, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.
Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u podzemlje legnem, i ondje si.
Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj,
i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.
Reknem li: „Nek’ me barem tmine zakriju
i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!“–
ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.
Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
(Ps 139, 1-15)
Spomenula bih za kraj centar duhovnih puteva iz Zagreba, Kontemplacija & Mistika,
u čijem je kružoku objavljena ova i još nekoliko knjiga sa sličnim temama,
kao i časopis zaJEDNO, dostupan online: www.kontemplacija.hr/casopis-zajedno/
[1] Thomas Keating, Bliskost s Bogom, SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2022., str. 95.
[2] Ibid., str. 88.
[3] Ibid., str. 15.
[4] Ibid., str. 105.
[5] Ibid., str. 70.
[6] Ibid., str. 177.
[7] Ibid., str. 181.
[8] Ibid., str. 73.
[9] Ibid., str. 72.
[10] Ibid., str. 56-57.
[11] Ibid., str. 99.
[12] Ibid., str. 175.
[13] Ibid., str. 79-80.
[14] Ibid., str. 94.
[15] Ibid., str. 93-94.
[16] Ibid., str. 94.
[17] Ibid., str. 95.
[18] Ibid., str. 106.
