Tekst koji vam nudimo na čitanje izvorno je objavljen u Preporodu (Islamske informativne novine, god. LV, broj 1296/22, 15. novembar 2025, str. 42). Napominjemo da je uredništvo tih novina napravilo nekoliko manjih intervencija, ali i jednu koja je, nažalost, značajnije naravi. Naime, riječ ibadet (ar. ʿibādah) u tekstu prevodimo kao bogoštovlje, što je i standardan i sadržajno adekvatan prijevod. Međutim, u objavljenoj verziji Preporoda ta je riječ preinačena u poštovanje (sic!), čime je izmijenjen smisao izvornog teksta – o čemu autor nije bio upitan niti prethodno informisan. U tom smislu, tekst koji je pred vama autentičan je i neizmijenjen, a dopunjen je s pet bilješki u kojima se referišemo na izvore.
U tekstu koji slijedi nastojimo ukazati na svijet životinja iz islamske perspektive. Počevši od konstitutivne tradicije, naše kazivanje će se smiriti u okrilju interpretativne. Daleko od toga da ćemo ponuditi cjelovitu sliku. Nakana je, sve nas skupa podsjetiti na nekoliko važnih mjesta u okrilju islamskog univerzuma, u kojima životinje imaju ono značenje koje je, govoreći grosso modo, dobrano zaboravljeno ili koje sistematično ignorišemo upravo mi koji se dičimo time da jesmo pripadnici Muhammedovog ummeta. Naš zaborav, svejednako ignorancija, hrani antropocentrizam koji njedri bogohulnu (na)misao da je Bog stvorio životinje upravo radi nas samih – a vidjet ćemo u nastavku da nije tako!
Objaviteljski karakter prirode
Ukoliko pažljivo čitamo Kur'an, svakako u dosluhu s interpretativnom tradicijom, bit ćemo suočeni s Božjim rijekom koji nam kazuje da postoje dvije vrste Božje objave, i to:
- objava u vidu ukoričene riječi Božje – Kur'an, također Tevrat, Indžil i dr. suhufi – te
- objava stvorenog – svekoliko Božje stvaranje ili Priroda, Kosmos in toto.
Dakle, Bog se očituje, objavljuje ne samo Kur'anom, već i Prirodom. Ovdje nema velike potrebe ukazivati da iz islamske perspektive Priroda nije Bog, svejednako kao što muslimani ne obožavaju Kur'an. Nadalje, ukazavši na dvije objave u islamu, dužni smo naglasiti da one jesu (sa)tkane onim što Bog naziva ajetima (ar. āyāt), tj. znakovima ili simbolima koji upućuju na Njega (Kur'an, II:164).
Usporedbe radi, tradicionalni musliman i muslimanka, a naši pređi jesu bili takvi, imali su veliko poštovanje prema mushafu, čak svakom mushafskom harfu upravo kao ajetu Božjem, pa s tim u vezi i niz pravila, kao npr. kako ili kakvim rukama uzimati mushaf, te listati njegove sahife; nađe li na podu – gluho bilo – neku stranicu mushafa, makar harf bio, diže je s poda te je pohranjuje na čisto i adekvatno mjesto… Sve ovo izrazi su dubokog poštovanja, lijepočiniteljstva (ar. muhsinūn) spram Božjih znakova, ajeta ukoričenih. Eo ipso, odnos spram ajeta smirenih u kur'anskom tekstu, ukoričenih u mushafu, načelno govoreći, ne bi smio biti drugačiji u odnosu na ajete koji se prostiru kosmičkim prostranstvima (Kur'an, XLI:53) ukoliko čovjek ne želi biti baštinikom hipokrizije, munafikluka.
Blago hoditi Zemljom s drugim svjetovima
Kur'anski tekst, kako su to odavna zapazili klasični komentatori, ukazuje na to da Priroda ima niz svjetova (ar. ummamun), kao što su mineralni, biljni, životinjski, ljudski. Upravo za svijet životinja (ar. al-ḥaywānāt) Bog veli: Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas… (Kur’an, VI:38)
Svijet, iliti zajednica životinja nije tu poradi čovjeka – već su ljudi baš kao i životinje (svejednako kao i drugi svjetovi) stvoreni kako bi slavili, svjedočili Boga Stvoritelja: Zar ne znaš da se i onī na nebesima i onī na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zaslužuju… (Kur'an, XXII:18)
Kada bismo se osvijestili u našem susretu sa životinjama, da baš svaka životinja jeste u permanentnom bogoštovlju (ar. ‘ibādah) ili slavljenju Boga Veličajnog, ne bi li naš odnos prema svijetu životinja bio posve drugačiji i mimo našeg zloslutnog antropocentrizma!? Akademik Enes Karić kazat će da je riječ o susretu ravnopravnih svjetova – a da li uistinu imamo takav odnos spram životinja, pa makar to bila i malehna mušica koju Bog uzima, bez ustručavanja, da bi ukazao na Sebe – mušica kao ajet (Kur’an, II:26)? Čitajući pažljivo pojedine kur’anske ajete možemo uočiti da u Prirodi, svakako i u svijetu životinja, vlada ono stanje koje mi nastojimo živjeti u mesdžidima našim: mir, balans… posvemašnja predanost u nepretrgnutom kontemplativnom stanju, pa zato jedni druge ne uznemiravamo u mesdžidima ili dok sedždu činimo, klanjamo. Hoditi Zemljom, zajedno s drugim svjetovima, sad konkretno sa životinjama, a koje jesu u ibadetu, možda bi trebalo nalikovati našem smjernom i blagom ulasku, tj. bivanju u mesdžidu – ako i tu nismo dopustili egoizmu laktanje do prvog saffa!?
Povratak kur'anskom teocentrizmu
Nadalje, čitamo li kur’anski tekst pažljivo, naročito u kontekstu životinjskog svijeta, imat ćemo priliku čuti da je Allah nadahnuo pčelu (Kur’an, XVI:68). Preko riječi nadahnuo možemo, nažalost, olahko preći, a ne osvijestiti da upravo tu riječ n a d a h n u ć e (ar.waḥy) Allah koristi kada govori o nadahnuću poslanikā, pa i Poslanika! K tomu još, Kur’an kazuje da i životinje imaju svoj govor (ar. manṭiq), ako hoćete svoj jezik kojim međusobno komuniciraju – poslanik Sulejman (a.s.) taj govor je razumio (Kur’an, XXVII:16-22).
Nema nikakve sumnje da homo modernusu, odalečenom od Tradicije i ogrezlom u egoizmu, hedonizmu, konzumerizmu, svakako bogohulnom antropocentrizmu, prethodna kur’anska znamenja o/u životinjama teško dopiru do uha, još teže do srca. Ibadet/bogoštovlje, nadahnuće, govor/jezik… sve to smo, koje li oholosti, rezervisali samo za sebe – a nije tako – uostalom, to nam sve više otkrivaju i savremene znanosti o životinjama. Kad smo to uradili onda nam je bilo lahko oglušiti se i o sljedeće:
U Kur’anu se kazuje da sve stvoreno, tj. svako biće, svejednako svaka životinja, postoji na osnovu istine, te da ima svoju prirodu i pravo (Kur’an, XLIV:38-39). Čovjek, ukoliko želi biti halifa, tj. biće odgovornosti, dužan je poštivati pravo svakog bića, tj. svake životinje, pa i one gore spominjane malehne mušice koja Božjim emrom (ar. ‘amru-llāh) i nadahnućem zna kako da ibadeti, tj. kako da komunicira, pa i sa Stvoriteljom samim.
Istina, Kur’an dozvoljava čovjeku da se služi i (o)koristi životinjama, ali u toj dozvoli valja se držati, prije svega, istine da Bog ne voli one koji pretjeruju (Kur’an, V:87), te je svakako dobro čuvati se pogubnih antropocentričnih čitanja Kur’ana – jedini centrizam kojeg trpi islamska Tradicija jeste teocentrizam!
Od Poslanikova primjera do etike blagovanja
Upravo ovdje je mjesto kada se valja pozvati na praksu poslanika Muhammeda (a.s.). Naime, Poslanikov odnos spram životinja kristalizacija je kur’anskog rijeka. U najkraćim crtama Poslanik se gnušao i izričito branio svaki oblik mučenja, sakaćenja ili iživljavanja nad životinjama; u bosanskom kontekstu koride bi bile strogo zabranjene, svejednako kao i sportski lov i ribolov mimo egzistencijalne potrebe! Nadalje, dužni smo spomenuti da je Poslanik izuzetno rijetko jeo meso[1], a kazano valja osvijestiti upravo danas kada je mesna industrija jedna od najrazornijih u kontekstu uništavanja bioraznolikosti i izazivanja klimatske krize i u kojoj tortura životinja doseže nezamislive razmjere bez truna samilosti.
Općenito, prejedanje, tj. pretjerivanje i svaki vid luksuza i egzibicionizma u ishrani posve je strano Poslaniku, a kulturu blagovanja posebno naglašavamo jer upravo tu najefikasnije, svako od nas bez izuzetka, može misliti globalno djelovati lokalno! Pretilost, čak i u našem bh. siromašnom društvu, postala je, naročito kod mladih, sveprisutna bolest uslijed konzumiranja junk fooda, koji počiva poglavito na mesu proizašlom iz masovne proizvodnje koja uključuje nasilje spram životinja, veoma često i socijalnu nepravdu spram radnika…Budimo do kraja iskreni: svako slovo o nejedenju mesa, pa makar to bilo i u smislu smanjenja količine i učestalosti jedenja mesa, kod nas dobrano izaziva bauk vegetarijanstva, eo ipso new agea ili priziva neke druge religijske tradicije, osobito one indijske. Naša svagdašnja ogrezlost u mesojeđe zapravo jeste izraz našeg poimanja, između ostalog i svijeta životinja. Valja se zapitati: da li industrija masovne proizvodnje mesa može zadovoljiti šerijatske halal standard – kako, ako je riječ o industriji masovnosti vs. kur’anskog ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju!? Naglasimo opet da je Poslanik rijetko jeo meso, unatoč tome što je živio u semitskoj, tj. nomadskoj i/ili polunomadskoj kulturi koja dobrano baštini stočarstvo.
S tim u vezi valja se prisjetiti bogate islamske duhovne tradicije koja će na tragu kur’anskih, svejednako poslaničkih primjera iznjedriti sljedeće vjerničke primjere:
Pripovijeda se da životinje, osobito divlje, nisu bježale od sufijke hz. Rabije al-Adavije (VIII st.). Na upit zašto ne bježe, Rabija je kazala da ne jede životinje, tj. da se ne čuje na životinjsku mast.[2] Drugi, sličan primjer je onaj sufije Suhrawardija (XII st.) koji svoje djelo Orijentalna mudrost – teozofija svjetlosti, završava savjetom da se svako ko želi čitati, svakako razumjeti navedeno djelo izrazito irfanske (gnostičke) naravi, suzdrži od jedenja mesa.[3]
Privodimo kraju ovo kazivanje, te dovedimo do riječi samilost i to onu koju svako malo prizivamo kazujući Bismillah… Naime, pripovijest kazuje sljedeće:
Viđen je glasoviti Abu Hamid al-Gazali (XI st.) u snu pa mu je rečeno: Šta je Allah učinio s tobom? – Postavio me je predase i upitao: S čime mi dolaziš? Spomenuo sam razne vrste ibadeta. Ništa od toga nije primljeno! Ali, pišući jednom, suzdržao si se kad ti je muha pala na pero. Pustio si je da se napije tinte iz samilosti. Kako si se ti njoj smilovao i ja sam tebi. Idi, oprostio sam ti![4]
Na koncu, ukoliko pažljivo poslušamo mudraca Mulla Sadra Shirazija (XVI-XVII st.), koji je vjerovao, ne bez uporišta u okrilju konstitutivne tradicije, da će životinje biti oživljene na Budućem svijetu[5], svakako Sudnjem danu, možda bismo mogli porazmisliti o tome da će i one, sve redom, čak i mušica, svjedočiti protiv nas – a Bog najbolje zna!
[1] Othman Llewellyn, Fazlun Khalid, Aishah Ali Abdallah, Mizan: Savez za planetu Zemlju, s engleskog preveo Haris Dubravac, El-Kalem i Udruženje Centar za mirovno obrazovanje, Sarajevo, 2025, str. 48.
[2] Annemarie Schimmel, Islam i čudesnosti stvorenja: životinjsko carstvo, u: Novi Muallim: časopis za odgoj i obrazovanje, god. XV, br. 58, Sarajevo, ljeto 2014, str. 47.
[3] Shaykh Shihabuddin Suhrawardi Al-Maqtul, Orijentalna mudrost – teozofija svjetlosti,s arapskog preveo Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut ”Ibn Sina”, Sarajevo, 2011, str. 254.
[4] Nijaz Šukrić, Etika milosrđa ili „Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja“ od h. Mustafe sina Muhameda Pruščaka, u: Zbornik radova, Islamski teološki fakultet u Sarajevu, 2, 1987, str. 201.
[5] Fazlur Rahman, Filozofija Mulla Sadraa Širazija, s engleskog preveo Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut ”Ibn Sina”, Sarajevo, 2001, str. 299.
