Tekst Mundus imaginalis u Mullā Sadrinom metafizičkom sistemu je nastavak prethodno objavljenih Nebesko obzorje simbola: mundus imaginalis i njegova ontologija, Mundus imaginalis u perzijsko-islamskoj metafizici, te Mundus imaginalis kod Suhravardīja.
Ovdje nalazimo nekoliko refleksija o mundusu imaginalisu u okrilju metafizičkog učenja (eshatologija, epistemologija, antropologija…) kojeg je baštinio perzijski mistik, filozof i učenjak Mullā Sadra (XVI-XVII st.). Tražeći paralele uvida u mundus imaginalis zaključujemo s Dučićem: „…od zapadnih teozofa, Swedenborg je bio najuspješniji u nuđenju dosljedne artikulacije ovog svijeta. Njegova djela i misao pronose zapanjujuću sličnost s onim Suhrawardījevim i Ibn ‘Arebījevim. Swedenborg će govoriti o duhovnom prostoru koji se razlikuje od ovosvjetovnog materijalnog prostora. U tom smislu, ponad osjetilnog svijeta postoji svijet u kojem su nebo, zemlja, životinje, biljke, ljudi i sva druga stvorenja od duhovne prirode.“
Za kraj ponovimo da je Dučićev esej Nebesko obzorje simbola uvodni tekst bosanskom izdanju knjige Vizionarski san u islamskoj duhovnosti autora Henryja Corbina (s engleskog preveo Haris Dučić, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2025).
Mundus imaginalis u Mullā Sadrinom metafizičkom sistemu
Piše: Haris Dučić
Jedna od karakteristika Mullā Sadrine metafizike ogleda se u potvrđivanju imaginalnog svijeta kao neizostavnog i nužnog dijela egzistencijalne hijerarhije. U ovom metafizičkom sistemu, koncept imaginalnog svijeta je blisko povezan s načelom objektiviteta ezgistencije. Premda je Ibn ‘Arebī prije Mullā Sadre artikulirao pojam aktivne imaginacije – što će dovesti do toga da Mullā Sadra izloži trojaku hijerarhiju egzistencije koja se sastoji od materijalnog, imaginalnog i intelektualnog obzorja – ovaj potonji je usavršio tu ideju time što je aktivnu imaginaciju označio duhovnom kognitivnom moći neovisnom od tjelesnih organa, predstavivši je kao suptilno tijelo duše.[1]
Mullā Sadra smješta imaginalno obzorje u duhovni i nebeski svijet Malakūta. Otuda je svijet egzistencije sačinjen od trojake hijerarhije.[2] Stvorenja koja bivstvuju u imaginalnom svijetu, a što je posrednički svijet između svijeta materija i nebeskih intelekata, imaju duhovna tijela, tijela proživljenja i posredničkih duhova.[3]
Mullā Sadra je smatrao da je ljudska duša od tjelesne prirode u svom začetku, te da evoluira u duhovno biće postepeno i kroz supstancijalno gibanje. Ova metamorfoza se dešava vrlinom čovjekove veze s nematerijalnim formama, uključujući forme međusvijeta i imaginalnog obzorja.[4] Trojaka hijerarhija ljudske egzistencije – tjelesna, intelektualna i imaginalna – podrazumijeva nužnost da čovjek kuša život i smrt barem tri puta. Prvi put to čini po svom dolasku u materijalni svijet. Drugi put se to desi onda kada iskusi smrt i napusti materijalno obzorje, dok njegova duša biva proživljena u posredničkom svijetu u suptilnom i duhovnom tijelu. Jer, ovo tijelo, koje se još naziva i stečenim tijelom, je posve ovisno o dušinim djelima i sklonostima, te kao takvo slijedi dušu u međusvijetu. Ime koje se daje ovom stupnju bivstvovanja u religijskom načinu govora jeste manje proživljenje (qīāmat sughrā). Treći stadij se ogleda u velikom proživljenju (qīāmat kubrā) gdje duša doseže stanicu savršenog duhovnog čovjeka.[5]
Imaginalni svijet posjeduje jedinstvenu epistemološku (kognitivnu) vrijednost.[6] Moć koja je kadra pojmiti ovu epistemološku vrijednost je imaginacija[7] koja izranja između moći osjeta i saznavanja, baš kao što duh (rūḥ) izranja između tijela i duše.[8] Ova moć nije ni posve materijalna, ni čisto intelektualna, već oličava središnje tlo između ove dvije suprotnosti, a što je stav koji joj omogućava da preobrazi unutarnja stanja duše u imaginativno pojmljivi fenomen. Ova stvaralačka moć je suštinski eterično tijelo duše. Njeno kognitivno djelovanje je neovisno od opipljivog i materijalnog tijela, a time njena kognitivna vrijednost nadilazi onu osjetilne percepcije. Budući je nematerijalna, ne biva pogođena tjelesnom smrću i nastavlja svoje postojanje. Moć aktivne imaginacije nije raspršena između pet osjetila i zarad ovoga joj sve moći duše pritječu nakon smrti, što znači da ih duša može koristiti i nakon što materijalno tijelo iščezne.[9]
Premda većina zapadnih filozofa nema mjesto za mundus imaginalis u svojim filozofijama, postoje neki izuzeci u odnosu na ovaj opći trend. Mistici i filozofi poput Emanuela Swedenborga, Jacoba Boehmea i platonista Cambridgea prihvatili su postojanje mundusa imaginalisa.[10] Od zapadnih teozofa, Swedenborg je bio najuspješniji u nuđenju dosljedne artikulacije ovog svijeta. Njegova djela i misao pronose zapanjujuću sličnost s onim Suhrawardījevim i Ibn ‘Arebījevim. Swedenborg će govoriti o duhovnom prostoru koji se razlikuje od ovosvjetovnog materijalnog prostora. U tom smislu, ponad osjetilnog svijeta postoji svijet u kojem su nebo, zemlja, životinje, biljke, ljudi i sva druga stvorenja od duhovne prirode.[11]
Značaj Corbinova djela ne može se previše naglasiti u svijetu koji je otuđen i distanciran od svakog osjećaja za sveto i koji nastoji svesti imaginaciju na uobrazilju i iluziju. Esej koji slijedi baziran je na temelju zapisnika međunarodnog kolokvija na temu “Le Reve et les societes humaines”, koji je sponzorirao i organizirao Bliskoistočni centar, Sveučilište California u Los Angelesu, a održan je u Cercle Culturel de Royaumont, Abbaye de Royaumont, Asnieres-sur-Oise u Francuskoj, od 17. do 23. juna 1962. U njemu će autor izložiti svojevrsna duhovna hodočašća muslimanskih gnostika, a onima koji počela vizionarskih snova budu tražili s one strane gnoze, postavlja jednostavno pitanje: Može li agnostik doista razumijeti gnostika?
[1] Henry Corbin, (Falsafih-hā-yi Ïrānī wa Falsafih-ye Tatbīqī), 101-102 i 118. Citirano iz Ibid, str. 13.
[2] Muhammad Amīn Shāhjū’ī, (Majmū‘ih Maqālāt Henry Corbin), 199-200 i 263-266; Henry Corbin (Falsafih-hā-yi Ïrānī wa Falsafih-ye Tatbīqī), 82. Citirano iz Ibid, str. 13.
[3] Muhammad Amīn Shāhjū’ī, (Majmū‘ih Maqālāt Henry Corbin), 82, 199-200 i 263-266. Citirano iz Ibid, str. 13.
[4] Henry Corbin (Falsafih-hā-yi Ïrānī wa Falsafih-ye Tatbīqī), 101. Citirano iz Ibid, str. 13.
[5] Muhammad Amīn Shāhjū’ī, (Majmū‘ih Maqālāt Henry Corbin), 84. Citirano iz Ibid, str. 13.
[6] Ibid, 82, 199-200, i 263-266.
[7] Henry Corbin (Falsafih-hā-yi Ïrānī wa Falsafih-ye Tatbīqī), 118. Citirano iz Ibid, str. 13.
[8] Muhammad Amīn Shāhjū’ī, (Majmū‘ih Maqālāt Henry Corbin), 82. Citirano iz Ibid, str. 13.
[9] Henry Corbin, (Tārīkh Falsafih Islāmī), 301; Muhammad Amīn Shāhjū’ī, (Majmū‘ih Maqālāt Henry Corbin), 362-365. Citirano iz Ibid, str. 13.
[10] Henry Corbin (Ard Malakūt wa Kālbud Insān dar Rūz Rastākhīz: Az Irān Mazdā’ī tā Irān Shī‘ī), 26-27; (Az Heidegger tā Suhrawardī), 94-95. Citirano iz Ibid, str. 15.
[11] Muhammad Amīn Shāhjū’ī, (Majmū‘ih Maqālāt Henry Corbin), 262. Citirano iz Ibid, str. 15.
