Počašćeni smo što možemo ponuditi serijal od četiri teksta autora Harisa Dučića. U najkraćem, Dučić je u našoj kulturnoj javnosti, osobito onoj koja prati literaturu u okrilju islamske duhovnosti, filozofije i gnoze, već dobrano prepoznat kao prevodilac. Posebno se ističu njegovi prevodi Henryja Corbina, Reze Shah-Kazemija, Martina Lingsa, Arthura J. Arberryja i drugih.
Ovaj put Dučića upoznajemo kao autora koji tretira izuzetno zahtjevnu temu u kontekstu islamske duhovnosti (sufizma i šiizma), a to je mundus imaginalis. Naime, u četiri eseja koji slijede, Dučić o mundusu imaginalisu govori u okrilju “različitih” vidika. Naglašavamo da su ovi tekstovi plod višegodišnjeg zajedničarenja s bogatom literarnom zaostavštinom Henryja Corbina.
Na koncu, dužni smo kazati da su Dučićevi tekstovi, koje ćemo u četiri navrata objavljivati, zapravo integralni dio rada Nebesko obzorje simbola, koji je objavljen kao svojevrsna prolegomena bosanskom izdanju knjige Vizionarski san u islamskoj duhovnosti autora Henryja Corbina (s engleskog preveo Haris Dučić, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2025).
Nebesko obzorje simbola: mundus imaginalis i njegova ontologija
Piše: Haris Dučić
Sve je ništa doli otkrovenje i samo otkrovenje može postojati. Otkrovenje dolazi od Duha, a Duh nije moguće spoznati.
Sumrak dolazi tiho, ali sada su oblaci još uvijek vedri, borovi još nisu potonuli u tamu, jer ih jezero obasjava prozirnom svjetlošću. I sve je zeleno, zelenilom bogatijim od bilo kojeg glazbenog akorda, kao iz pripovijesti. Treba ga osluškivati sjedeći, vrlo blizu zemlji, čvrsto sklopljenih ruku, zatvorenih očiju, kao u stanju usnulosti.
Jer, ne treba hoditi kao osvajač, težeći dati imena stvarima; sve te stvari govorit će ti same ko su, budeš li ih slušao pozorno kao zaljubljenik; iznenada, za tebe, u nepomućenom miru ove sjeverne šume, zemlja ti prilazi, očita poput anđela koji bi mogao biti žena, a u toj viziji, toj nadasve zelenoj i ispunjenoj samoći, da, anđeo je također odjeven u zeleno, od sumraka, od tišine, od istine. Tada u tebi izranja sva nježnost koja je prisutna u predaji zagrljaju što te nadvladava.
Zemlja, anđeo, žena – sve je to jedno, čemu se divim i što smireno je u šumi ovoj. Sumrak nad jezerom, moja navještenja. Planina: eto stiha. Slušaj! Nešto će se dogoditi, da. Očekivanje je golemo, zrak podrhtava pod finom, jedva vidljivom rosom. Kuće, sa svojim crvenim seoskim drvetom i slamnatim krovovima, tamo su, s druge strane jezera.[1]
Koncepti sna i imaginacije igraju izuzetno značajnu ulogu u teološkom, filozofskom i duhovnom diskursu unutar islamske tradicije, gdje vizionarski snovi, naročito u okvirima sufijske i šiijske baštine, predstavljaju najblistaviju zvijezdu na duhovnom nebu što simbolizira božanski beskraj.
Ovi snovi nisu tek uobrazilje mašte, već duboka iskustva snagom kojih se ozbiljuju duhovna pronicanja koja potiču na vlastite preobražaje što odražavaju suštinska načela duhovne spoznaje i osobnog vođenja preko božanskih entiteta koje će duhovni odjeci i ekstatični uzdasi naših gnostika označiti melekom filozofa (Suhravardi), svjedokom na Nebu ili nevidljivim vodičem (Nedžmuddin Kubra), Hayyom Ibn Yaqzanom (Ibn Sina), Džibrilom našeg bića (Semnani), koji svi oličavaju nadosjetilne vodiče što se u vidu unutarnjih svjetlosti ili nebeskih figura manifestuju tokom stanja duhovne vizije kako bi putnika usmjerili ka spoznaji.
U sufizmu, posebno u akbarijanskoj školi velikog andalužanskog učitelja, Muhjiddina ibn Arebija (u. 1240), univerzum predstavlja beskrajno obzorje božanskih manifestacija i samootkrivanja. Ove božanske forme koje se manifestiraju kako u materijalnom tako i u duhovnom obzorju, znakovi su koji pozivaju na tumačenje. Ovi znakovi i simboli imaju za cilj voditi putnika ka istini, a njegova uloga je da pronikne u njihove misterije.
Literarna tradicija vizionarskih snova može se upratiti još od 3/9 stoljeća. U djelima Hakima Tirmizija (u. 892), preko sufijskih priručnika kao što je čuvena Risala Ebul-Kasima Kušejrija (u. 1072), pa sve do Tezkiretu al-ewliā’ (Spomenice dobrih) Feriduddina Attara (u. 1221).
Vizionarski snovi u islamskoj duhovnosti nisu puka osobna iskustva. Individue koje kušaju vizionarske snove često bivaju podvrgnuti osobnim preobražajima koji su okarakterisani jasnijim razumijevanjem njihovog duhovnog puta i snažnijom vezom s božanskim entitetima.
Mistična iskustva i vizionarski snovi postavljaju izazov pred konvencionalnu egzegezu i pozivaju na tumačenje koje transcendira ono literalno i koje traži pronicanje u duhovna značenja smirena u božanskim porukama i simbolima. Ovi snovi ispunjavaju jaz između ovozemnog i nebeskog, nudeći izrazite duhovne uvide i usmjeravajući vjerujuće ljude na njihovom putu iz okcidentalnog izgnanstva ka Orijentu svjetlosti.
Jedan od tih izgnanika našao se u nekadašnjoj prijestolnici Istočnog Rimskog Carstva 1939. s namjerom da se u gradu zadrži samo tri mjeseca. Umjesto toga, silom prilika uzrokovanih Drugim svjetskim ratom, ostat će u Istanbulu narednih šest godina, upuštajući se u pustolovinu duhovnog otkrića koja će zauvijek promijeniti njegovo razumijevanje ezoterijske filozofije. Kao već plodan znanstvenik i stručnjak nekoliko jezika, uključujući arapski, perzijski i turski, Henry Corbin je imao zadatak katalogizirati i fotografirati srednjovjekovne rukopise razasute po gradskim bibliotekama. Ne mogavši se vratiti u Francusku, potpuno se posvetio svom istraživanju. Posebno su ga privukli spisi Šihabuddina Suhravardija (1154-1191), neoplatonističkog filozofa i učitelja iluminacije (išraqi) kojeg će uzeti za svog duhovnog vodiča.[2] O svom boravku u Istanbulu, Corbin će reći sljedeće: “Tokom tih godina spoznao sam neprocjenjive vrijednosti tišine koju inicijatori nazivaju disciplinom tajanstvenog (perz. ketman). Jedna od vrijednosti tišine ogledala se u osamljenosti sa osobnim nevidljivim učiteljem, Šihabuddinom Jahjom Suhravardijem, koji je umoren 1191. u dobi od 36 godina, upravo u dobi koju sam ja tada imao. Danju i noću sam prevodio spise s arapskog, uzimajući za vodiče samo Suhravardijeve tumače i nasljednike njegova djela. Na kraju tih godina osame, osjećao sam se jednim od išraqijuna.”[3]
Henry Corbin rođen je u Parizu 1903. gdje će doći u dodir s Louisom Massignonom, čelnikom Instituta za islamske studije na Sorboni. Kada mu je Massignon dao jedan svezak, djelo mistika iz 12. st., Suhravardija, Corbin je zapisao: “Kroz moj susret sa Suhravardijem, moja duhovna sudbina koračanja kroz ovaj svijet postala je zapečaćena. Platonizam izražen u pojmovima zoroastrijske angelologije drevne Perzije osvijetlio je put za kojim sam tragao.”[4]
Corbin je proučavanje filozofije držao za nešto mnogo više od pukog akademskog ispoljavanja, tvrdeći da je filozofska potraga koja ne vodi do mističnog iskustva, do osobne duhovne spoznaje, jalova priča i traćenje vremena.[5] Istinski filozof je, dakle, onaj koji posvećuje svoj život potrazi za sofijom, božanskom mudrošću koja potiče unutarnje, duhovno ljudsko biće na putu oslobođenja i preporoda. Izravno iskustvo sofije, često označeno kao gnoza ili irfan, posve je intimni oblik spoznaje koji nadilazi teorijsko razumijevanje. Susret sa sofijom mora postati istinski cilj filozofovog života koji će obuzeti najveće dubine njegovog bića. Corbin je na sebe gledao u tim pojmovima kada je rekao: “Nisam ni germanista ni orijentalista, već filozof koji slijedi svoju potragu kamo god ga Duh vodi. Pa ako me dovede do Freiburga, Teherana ili Isfahana, ti gradovi za mene ostaju u biti amblematski gradovi, simboli jednog vječnog putovanja.”[6] Svaki od gradova u kojima je Corbin provodio svoja istraživanja tako je služio kao vanjska, fizička manifestacija njegove stanice na unutarnjem, duhovnom putu mistične inicijacije.
Corbin je bio jedan od najvećih tumača ezoterijskog islama prošlog stoljeća, ali i znatno više od toga. Mudraci o kojima je pisao s takvim znanjem i inspirativnim uvidom nisu za njega bili samo teme istraživanja. To su bili učitelji od kojih je on, a preko njega i mi, mogao učiti; vodiči koji su ukazivali na carstvo čijih kapija smo izgubili ključeve. Corbinova znatiželja, u skladu s tim, protezala se na sve strane gdje su transcendentne zbilje koje su promicali njegovi sufijski ili šiijski učitelji bile viđene ili tražene – na Istoku ili na Zapadu, davno ili u novije vrijeme.[7]
Također je izučavao protestantske teologe njemačke teološke tradicije i hermeneutiku Martina Heideggera. Djelo ovog potonjeg Bitak i vrijeme je imalo poseban uticaj na njega. Poslije Drugog svjetskog rata će se nastaniti u Teheranu, gdje će sedam godina provesti uronjen u istraživanje islamskog misticizma, a deset godina kasnije počet će prisustvovati Eranos konferencijama u Asconi zajedno s Carlom Jungom, Mircea Eliadeom i Gershomom Scholemom. U 1954. naslijedit će Massignona na čelu katedre za islamske studije na Sorboni, a tokom 1950-ih napisat će tri velika djela, Ibn Sina i vizionarsko kazivanje, Stvaralačka imaginacija u sufizmu Ibn Arebija, te Duhovno tijelo i nebeska zemlja: od mazdejskog Irana do šiijskog Irana. U vjesničkom misticizmu sufijske tradicije, Corbin će naći glavno nadahnuće za svoje životno djelo koje se ogleda u integraciji hermetičke i neoplatoničke gnoze u duhovni put imaginacije, a koji primjer naročito nalazimo u spisima Ibn Arebija i Suhravardija.
Mundus imaginalis i njegova ontologija
Imaginalni svijet, kao obzorje u kojem se ozbiljuju duhovne vizije i snovi, situiran je između osjetilnog i inteligibilnog svijeta. To je obzorje stvarnih, autonomnih formi i slika koje se ne poimaju osjetilnim čulima ili intelektom, već snagom imaginativne svijesti. Ovo imaginalno obzorje je od najvećeg značaja za razumijevanje ontologije vizionarskih iskustava u islamskoj duhovnosti.
Osvrnimo se sada na prirodu Mundusa imaginalisa onako kako je artikuliran Corbinovim perom, naročito u odnosu na aktivnu ulogu božanske inteligencije koja u neoplatoničkoj tradiciji sufijskih mistika, koju on izlaže, biva oličena u mnoštvu formi duhovnih bića što posreduju između Boga i ljudskog roda. Središnje Corbinovo interesovanje u islamskom misticizmu tiče se uloge individualnog ljudskog bića u otkupljenju svijeta, a što se može ostvariti jedino snagom njegova ili njezina odnosa (ili pak poistovjećivanja) s njihovim anđeoskim dvojnikom.[8] Anđeo bivstvuje u drugoj dimenziji koja nadilazi vrijeme i materiju, no paradoksalno se može prepoznati samo preko njih, kroz prodiranje u dubine našeg svijeta zarad dosezanja poprišta gdje, riječima Toma Cheethama, svijet biva izokrenut objelodanjujući svoje skrivene tajne.[9] Ovaj čin intelektualnog prodora suštinski je neoplatonički u tome što ovisi o vitalnoj, dinamičnoj vezi između čovjekove duše i duše svijeta u kosmosu koji je iluminiran i animiran božanskom energijom. Corbin je smatrao kako je suhoparni materijalizam Zapada sa svojim bezličnim univerzumom i apstraktnim metafizičkim spekulacijama izronio preko trijumfa Ibn Rušdovog aristotelizma u srednjem vijeku.[10] Ovo, kako je on to shvatio, dovelo je do razdvajanja duše od njena božanskog arhetipa, kao i do poricanja kosmičke uloge aktivne inteligencije što se manifestovalo kroz osobno, otkrivajuće znanje. Iz ove mistične perspektive, kako je on to žalosno istakao, “ono što aristotelizam drži za koncept vrsta, za logički univerzalno, prestaje biti išta više doli mrtvo tijelo anđela.”[11]
(slijedi nastavak)
[1] Henry Corbin, kraj jezera Siljan u Francuskoj, citirano u Mona Abaza, A Note on Henry Corbin and Seyyed Hossein Nasr: Affinities and Differences, str. 1-2.
[2] Vidi Leon Sandler, Henry Corbin in Istanbul, https://bosphorusreview.com/henry-corbin-in-istanbul.
[3] Citirano u Hadi Fakhoury, Henry Corbin and Russian Religious Thought (Montreal: McGill University, 2013), str. 49.
[4] Citirano u C. Jambet (ed.), Henry Corbin, Cahier de l’Herne (Paris, 1981), str. 40-41. Vidi i T. Cheetham, ‘The Prophetic Tradition and the Battle for the Soul of the World’, Temenos Review 8, 2005, str. 14-33.
[5] Vidi Henry Corbin, The Voyage and the Messenger: Iran and Philosophy (Berkely: North Atlantic Books, 1998), str. 136.
[6] Ibid. XXIX.
[7] Vidi John Carey, Henry Corbin and the Secret of the Grail, str. 1.
[8] Vidi Angela Voss, Becoming an Angel: the mundus imaginalis of Henry Corbin and the Platonic path of self-knowledge, str. 1.
[9] T. Cheetham, The World Turned Inside Out: Henry Corbin and Islamic Mysticism (Woodstock, Conn.: Spring, 2003).
[10] Vidi H. Corbin, Alone with the Alone, str. 12-14.
[11] H. Corbin, Alone with the Alone, str. 22.
