Titus Burckhardt (1908-1984) u knjizi „Chartres and the birth of the cathedral“ opisuje djelo čovjeka koji živi prije ovog našeg doba kvantitete i površnosti, koji je usidren u njegovanom srcu iz kojeg motri svijet oko sebe, a njegova kvalitetna, trajno veličanstvena djela su odraz njegove nepomućene ljestvice vrijednosti i predanosti nečem višem od njega samog. Naša planeta posvuda još čuva tragove ranijih epoha, brojnih vjerodostojnih tradicija, u koje su utkani simboli koji nas žele podsjetiti na naše izvorno stanje, među kojima su i srednjovjekovne katedrale. Nekoliko citata iz navedene knjige je u nastavku.
O čovjeku
“Sa stajališta pomućenog i pretjerano cerebralnog doba u kojem živimo, srednjovjekovni čovjek nam se često čini naivnim, infantilnim i izvan dodira s psihološkom neizvjesnošću, pa nas to može navesti na pomisao da su ti ljudi bili, za razliku od nas, manje refleksivni a više instinktivni. No u stvarnosti njihovo je djelovanje bilo inspirirano vizijom ili idejom ̶ duhovnim smislom života ̶ u mnogo većem razmjeru no što je to slučaj kod modernog čovjeka. To je upravo zbog toga što su živjeli u bezvremenoj istini, pa su se njihova ljubav i kreativna radost uzdizali ka toj nepodjeljenoj snazi koju možemo vidjeti i kojoj se možemo diviti u njihovim djelima. Bili su bliži i Nebesima i zemlji od nas.
Kod modernog je čovjeka, generalno govoreći, sve baš suprotno – motivacija mu je u prvom redu sentiment, pa se čitav mehanizam mentalne aktivnosti, teorija i ʻideologijaʼ stavlja njemu u službu. Na površini se prikazuje korištenje inteligencije i razuma, no zapaža se da je motivirajući faktor ispod površine individualna ili kolektivna strast. Recimo to još i ovako – kod tradicionalnih umjetnika element koji određuje djelo je ʻobjektʼ, dok je kod većine modernih umjetnika to ʻsubjektʼ.
[…]
… srednjovjekovnog čovjeka možemo shvatiti jedino ukoliko smo svjesni njegovih najviših težnji i svrha, te ako sagledamo kako i u kojoj mjeri njegove ideje simbolično izražavaju ono univerzalno i vječno istinito.”[1]
O njegovom djelu koje u svakom svom dijelu dosljedno simbolizira Nebo i zemlju
“Bazilikalna konstrukcija sa stupovima je već korištena u drevnim egipatskim hramovima. Njima i kršćanskoj bazilici zajedničko je to da su oboje longitudionalni prolazi i svetišta. Sličnost s ulicom koja vodi do odredišta je jasna kad pogledamo tlocrt crkava poput one Sv. Petra. Atrij, dvorište pred građevinom, smješten ispred dugog broda i bočnih brodova služio je kao prijelaz između vanjskog svijeta i svetišta. Atrij je okružen kolonadama i izvorno je bio zasađen raznim vrstama dekorativnog bilja kao što su čempresi, lovor, ruže, pa je nalikovao ideji zemaljskog raja, po kojem je također dobio ime. U središtu je stajala poznata pigna fontana, golema brončana šišarka iz koje su mlazovi vode prskali u bazen od porfira. Bazen je bio ukrašen grifinima. Iznad njega uzdizao se mramorni baldahin sa parom paunova na zabatima i skačućim delfinima na strehama. Vjerovatno je ta fontana uzeta s predkršćanske građevine, a njeni su simboli, koji izgleda imaju podrijetlo iz Azije prije nego li iz grčko-rimskog svijeta, bili su već asimilirani u kršćanstvo. Možemo ih naći i u katakombama, na ranokršćanskim sarkofazima i mozaicima. Kao i u drevnoj Mezopotamiji, šišarka simbolizira zimzeleno drvo sa kojeg teče voda života. Fontana života, prema legendi, izvire iz najdubljeg mjesta u zemlji, s korijena stabla svijeta, gdje obitava paun, koji nakićen tisućama zvjezdanih očiju nosi kotač nebesa. U ranom azijskom zodijaku paun je označavao najnižu kuću nebesa u kojoj sunce, krećući sa svog zalaska u svoj izlazak, prolazi smrt i ponovno rođenje. Za kršćane je sunce, ʻsvjetlo koje u tami svjetliʼ, Krist. I grifin je upućivao na Njega, kao solarna životinja sa dvojakom prirodom proizašlom iz orla i lava. Delfin je također upućivao na Krista, sveta riba koju su od drevnih vremena povezivali sa solsticijem i njegovim duhovnim značenjem – kao što delfin iskače iz tamnog mora da dočeka svjetlo dana, tako i sunce, nakon što se čini da je na svojoj najnižoj točki i kao da riskira utapanje u moru-svijetu, uzdiže se za zimskog solsticija svom novom usponu.
Sve ove slike podsjećaju na duhovno novo rođenje, između ostalog i na krštenje, kojim nevinost zemaljskog raja može, ovisno o okolnostima, biti ponovo stečena.
[…]
Iz atrija ulazilo se u prostranu crkvu sa središnjim brodom i po dva para bočnih brodova koji su vodili prema transeptu, odvojenih od njega sa istaknutim ʻtrijumfalnim lukomʼ. U transeptu, pred apsidom te na izdignutom podnožju iznad grobnice Apostola, stajao je oltar. Pregrada sa spiralnim stupovima, ukrašena stiliziranom vinovom lozom, odvajala je brod od groba s oltarom iznad.
Transept, koji naznačuje kraj broda nalik ulici – kao što bi horizontalna prečka na vrhu slova T naznačila kraj vertikalne linije – bio je zatvoren zavjesama koje su se protezale cijelom dužinom broda. Samo malkice proširen apsidom, transept se vjernicima otvarao kao pravo svetište.
Predvorje, brod i transept korespondiraju trima stadijima kršćanskog puta, o kojima su govorili crkveni oci, a to su pročišćenje (od grijeha), nadahnuće i jedinstvo s Bogom. Prvi je predstavljen krštenjem, drugi duhovnom uputom, a treći euharistijom.”[2]
Prevela Ivana Ibrović
[1] Titus Burckhardt, Chartres and the birth of the cathedral, Golgonooza Press, 1996., str. 9.
[2] Isto, str. 12-13.
