Tekst je preuzet iz bosanskog izdanja knjige O transcendentnom jedinstvu religija, autora Frithjofa Schuona (1907-1998); Schuon je najistaknutiji baštinik i promicatelj perenijalne filosofije (sophiae perennis et universalis) koja je smirena u svakoj autentičnoj svetoj baštini – religiji.
»Ranije smo već naznačili aluziju na činjenicu da je Kur'an taj koji strogo sukladira Kristu – Euharistiji, i da je on taj koji tvori najveličanstvenije parakletsko očitovanje, silazak (tanzīl) koji je učinjen po Duhu Svetome (Ar-Rūḥ) koji je oslovljen imenom Džibril u svojoj objaviteljskoj ulozi; sljedstveno tomu, uloga Poslanika islama će biti analogna i čak simbolički identična ulozi Svete Djevice (Marije, nap. red.), koja je također bila primateljka Riječi; štoviše, Sveta Djevica, osjenjena Duhom Svetim, je Suotkupiteljica i Kraljica nebeska, stvorena prije ostalog stvorenja, kao i Poslanik islama, nadahnut od istog parakletskog Duha, i on je Poslanik Milostivog (Rasūl Ar-Raḥmān) i Gospodar dvostrukoga postojanja – ovoga ovdje i onoga gore (Sayyid al-Kawnajn), i stvoren je također prije svakog drugog bića.
Ovo pre-stvaranje znači da Djevica i Poslanik islama utjelovljuju jednu načelnu Zbilju ili jednu metakozmičku Zbilju; oni se poistovjećuju – u svojoj primateljskoj ulozi, ne u svojoj božanskoj Mudrosti niti, s obzirom na to šta predstavlja Muhammed, u svojoj poslaničkoj svrhovitosti – sa pasivnim obzirom univerzalnog Postojanja (Prakriti), ili na arapskom: Al-Lawḥ al-Maḥfūẓ – (Ploča čuvana), i to stoga što je Djevica bezgrešno začela i, sa priprostog fizičkog stajališta, jer je djevičanska, dočim je Poslanik islama nepismen (ummiyy), kao, uostalom, i apostoli – to jest on je čist od mrlje ljudskoga znanja, ili od znanja koje se na ljudski način ističe; ova čistota je prvi uvijet za primanje parakletskog Dara, kao i, u duhovnome poretku, netaknutost, siromaštvo, poniznost i drugi vidovi jednostavnosti ili skladnosti, koji su neizbježni kod prihvaćanja božanskoga Svjetla.
Da bismo još jednom precizirali analogan odnos između Djevice i Poslanika islama, dodaćemo da je Poslanik islama, u onom osebujnom stanju kada je uronjen u času Objave, izravno usporediv sa Djevicom koja u utrobi nosi dječaka Isusa (‘Īsā) ili mu dariva život; no, s razloga njegove poslaničke svrhovitosti, Muhammed ozbiljuje jednu novu i djelotvornu dimenziju po kojoj se poistovjećuje, bilo kada izgovara kur'anska poglavlja ili općenito kada mu božansko Ja govori ustima svojim, izravno sa Kristom koji je osobno ono što je Objava za Poslanika islama i, sljedstveno tomu, čija svaka riječ je Riječ Božja. […]
Muhammed, kao i Marija (Merjema), ili kao Isusova ljudska narav, nije naime čovjek svakodnevice, i stoga se kaže da je „Muhammed (običan) čovjek, ne kao čovjek (prosječni), nego je on običan čovjek na način dragulja među (običnim) kamenjem“; a ovdje ćemo se prisjetiti Ave-formule: „Blagoslovljena si ti među svim ženama“, što znači da je Marija – Djevica, po sebi i izvan primanja Duha Svetoga, dragulj u odnosu na druga stvorenja, dakle, ona je neka vrsta uzvišene slike.
Djevica i Poslanik islama, pod izvjesnim vidom, utjelovljuju pasivni ili ženski obzir – ili pol – uziverzalnoga Postojanja (Prakriti); baš zbog toga oni utjelovljuju, a fortiori, blaženi i milosrdni obzir Prakriti, što rasvjetljuje njihovo suštinsko djelovanje posredništva, i imenā kao što su: Milostiva Mati (Mater Misericordiae) ili Naša Gospa vječne pomoći (Nostra Domina a perpetuo succursu) ili imena koja se odnose na Poslanika islama: Ključ milosti Božje (Miftāḥ Raḥma-t-Allāh), Milosrdni (Raḥīm), Onaj koji iscjeljuje (Šāfī), Onaj koji uklanja tugu (Kāšif al-kulub), Onaj koji briše grijehe (‘Afuww) ili Najljepše Božje stvorenje (Aĝmal halqu ‘Llāh).«[1]
[1] Frithjof Schuon, O transcendentnom jedinstvu religija, s francuskog preveo Rešid Hafizović, Bemust, Zenica, 1997, str. 115-117.
