I Mi od vode sve živo stvaramo.
Zar neće da vjeruju?
(Kur’an, XXI:30)
Čitamo li pažljivo kur'anski tekst, imat ćemo priliku, svako malo, susresti se s vodom, i to u njenim različitim pojavnostima, stanjima. Voda je, bez imalo pretjerivanja, sveprisutan kur'anski ajet [āyah (ar.) – simbol, znak…]. Mogli bismo kazati da je Kur'an poput vrutka iz kojeg vri voda, ali ne bilo kakva i bilo koja voda, već voda živa – živodajna! Ovdje je zgodno prisjetiti se da šerijat (ar. aš-šarīʿa) znači put koji vodi ka izvoru hladne, svježe, dakako pitke vode, a to, svakako, valja kontekstualizirati u geografsko-klimatski prostor suncem sprženog, pustinjskog, napose arabljanskog, ali i bliskoistočnog krajobraza. Vjernici gotovo svih religijskih, osobito duhovnih tradicija, koje počivaju na svetom tekstu (ar. ahl al-kitāb) složit će se s tim da je riječ Božja upravo poput vode. Kao što voda napaja žedna tjelesa, svejednako riječ Božja smiruje duševno-duhovnu žeđ, tj. želju (ar. hawā’) za Voljenim/Voljenom. Eto, zato voda u mnogim duhovnim tradicijama jeste simbol riječi Božje, odnosno (Sve)Milosti koja se razliježe svestvorenim svijetom. Baš na tome je naglasak u islamu!
Kiše i rijeke dvije su vode najprisutnije u kur'anskom tekstu. Kada je po srijedi kiša, valja kazati da Kur'an nikada ne kazuje da kiša pada – pad je nekontrolisan čin. Kišu s nebesa Bog spušta. Ovo spuštanje kiše u Kur'anu je dovedeno do riječi istim glagolskim korijenom kao spuštanje Objave (n-z-l). Drugim riječima, spuštanje kiše s nebesa je uprizorenje spuštanja same Objave, kako nam to i nagovještava kur'anski tekst. Kao što poslije kiše zamrla zemlja oživi i zaodjene se u zelenilo i svakojake druge boje – kolorit, tako i zamrla duša, nakon spuštanja, a potom slušanja (ar. samāʿ) riječi Božje, biva zaodjevena u Božje boje (ar. ṣibġatullāh; Kur’an, II:138), te oživi i (o)snaži se (pri)sjećanjem džennetskih perivoja, vrela, rijeka – opet vode!
U islamskoj tradiciji voda je i slika, simbol Raja, Dženneta, tj. Vrta. Svi ovozemni vrtovi, sa zelenilom i drugim vegetativnim koloritom, svejednako vodama (bunarevima, čatrnjama, potocima, vodoskocima – šadrvanima…), slike su, odrazi nebeskog Vrta. Ta, nema ni vrta, ni Vrta bez vode, tj. (Sve)Milosnog! Zato je voda uvijek na putu povratka ka našem intaktnom iliti ezelskom, rajskom stanju. Uostalom, vodom se abdestimo, gusulimo, na koncu, gasulimo.
Voda je bez boje, mirisa i posebnog okusa. Organoleptičke osobine vode sugerišu, ili kako smo i započeli ovo kazivanje, simboliziraju ono što je ponad svakojakog mnoštva izraženog obiljem boja, mirisa, okusa… Stoga, voda u islamskoj tradiciji, svejednako i u drugim tradicijama, osobito onim semitskog duhovnog žilišta, jeste simbol transcendentnog. Štaviše, voda je simbol same božanske Biti, naglasit će Martin Lings – Abū Bakr Sirāj ad-Dīn (1909-2005). S tim u vezi ili u svjetlu kazanog, treba čitati kur’ansko kazivanje, ali i ono biblijsko (Tevrat), koje nam vodu tako snažno približava numinoznom (Rudolf Otto), i to onda kada Kur’an veli da je Božje prijestolje bilo nad vodom (Kur’an, XI:7), odnosno da je Duh Božji lebdio nad vodama (Post 1,2). Eto razloga više zašto će muslimanka i musliman prvo posegnuti za vodom prije nego li svoje lice okrene Licu (Kur’an, II:115). Unatoč tome što je voda, o kojoj ovdje govorimo, simbol Božje transcendentnosti i Njegove jednosti (ar. tawḥīd), ona je posve receptivna, iliti primateljski raspoložena za svaku boju, miris, okus… Zato voda, kao i svaki simbol, jeste izrazito polisemična, ali i ambivalentna: od jednosti do mnoštva, i tako u krug, upravo poput kruženja vode od gornje, nebeske vode do donjih voda (curci, potoci, riječice, rijeke, jezera, mora, okeani…). Naravno, u ovim donjim vodama i u mnoštvu njenih pojavnosti vazda nam valja tražiti predokus one gornje, nebeske vode. U mnoštvu pojava, kojim smo okruženi, istinski duhovni tragatelj (ar. sālik) zrije Jednost, na tom putu zrijenja vazda je voda. Dželaluddin Rumi kazuje:
Oči su nam obnevidjele, premda sred bistre vode.
O ti, koji si usnuo u čunu tjelesnosti svoje,
Vodu si već vidio, sad gledaj Vodu vode.
U vodi ima Voda što je dalje tjera,
U duhu Duh što ga vazda doziva!
Kada Rumi govori o našoj usnulosti, zapravo nam ukazuje na našu pretjeranu, zapravo, ultimativnu obuzetost tjelesnim, materijalnim, nadasve egoističnim. Takva usnulost snije da je čovjek mjera i srijeda svega (Protagora). Naznačeni antropocentrični svjetonazor sve stvoreno ili sve svjetove (mineralne, vegetativne, animalne…) percipira, bez imalo pretjerivanja, kao robu, tj. tržišnu robu. K tomu još ta tržišna roba, po navedenom svjetonazoru, jeste ekskluzivno pravo čovjeka, ali ne i pravo drugih stvorenja, svjetova. Imajući ovaj zlokobni svjetonazor pri svijesti, a kojim se potonjih stoljeća homo modernus ravna od mašrika do magriba, dopustite nekoliko refleksija na vodu kao simbola spuštene riječi Božje, tj. (sve)milosti Njegove i to u okrilju sarajevske duhovne tradicije.
Istočno od Sarajeva, svakako izvan njegove urbane sredine, poviš’ stare džade koja vodi ka Kozijoj ćupriji, još dalje na istok ka Carigradu, nalazi(lo) se vrelo, starim Sarajlijama dobro poznato, znakovitog naziva Abu hajat. Sintagma je to perzijsko-arapskog etimološkog žilišta, koju prevodimo: Vrelo života. Ovo vrelo je decenijama, stoljećima prije moderne, bilo mjesto hodočašća (zijaretgah). Voda ovog vrela, vjerovalo se, ima upravo ona svojstva koja su se vodi u svim kulturama ili religiozno-duhovnim tradicijama pripisivala – voda kao izvor svekolikog života (Kur’an XXI:30, XXIV:45, XXV:54 i dr.). Nadalje, ovo vrelo – Abu Hajat – dovodi se, ili se u nekim predajama dovodilo, u vezu s mističnim, hijeropovijesnim likom Hidrom (a.s.), dugovječnim vjesnikom, kojeg islamska tradicija naziva i Zelenim čovjekom – gdje god on stan nađe, tu voda pršće i zelenilom zeleni. Naziv ovog vrela svakako je posuđen iz islamske duhovne tradicije, napose sufizma, u kojem je abu hayat pregnantan simbol i iznimno prisutan u mističnoj poeziji, svakako, i prozi s aluzijama na kur’ansko kazivanje o Musau (a.s.) i Hidru (Kur’an, XVIII sura). Dakle, abu hayat označava duhovni život, besmrtnost duše u jedinstvu s Istinom, Božansku Mudrost i s tim u vezi prosvjetljenje. Sve to su stare Sarajke i Sarajlije tražile istočno od grada, na vrelu Abu hajat. Istom su mudrošću slutili u svakoj drugoj vodi (vrutku, vrelu…) u sarajevskom krajobrazu, duhovnu kvalitetu koju islamska duhovnost izražava sintagmom abu hayat. Otuda su gotovo svakom vrelu dali uistinu poetske i znakovite nazive: Piščivode u blizini turbeta Urjan-dede, Trčivode… Sva ta jurjevska vrela upisana su u sarajevsku tradicionalnu hijerogeografiju. Dovišta su to ili, bolje reći, bila su to dok je čovjek još slutio netom navedene Rumijeve stihove, bejtove:
U vodi ima Voda što je dalje tjera,
U duhu Duh što ga vazda doziva!
Naglašavamo: sve dok je čovjek bio zagledan u nebesko plavetnilo, te u svakom prirodnom fenomenu (ar. āyah), pa i vodi, slutio Stvoritelja, u svakom izvoru, vrutku zrio abu hayat, te svoj odnos prema stvorenom ravnao sukladno svemu do sada naznačenom, takav čovjek je bio istinski halifa, tj. biće odgovornosti (ar. khilāfah fī’l-ard), a sarajevskim vrelom Abu hajatom tekla je bistra, pitka i blagoslovljena voda. Naznačeno je s onu stranu danas sveprisutnog antropocentrizma, egoizma, konzumerizma, hedonizma…, koji ne znaju za vodnu pravdu! Voda je Njegova (sve)milost koja svejednako pripada svim živim bićima, a nikako ekskluzivno i samo čovjeku. S tim u vezi valja kazati da je sarajevsko vrelo Abu hajat gotovo posve presahlo, a jedno drugo sarajevsko vrelo, na njegovom krajnjem zapadu, Vrelo Bosne, više nije pitko – pita li se iko zašto!?
Zbog onoga što ljudi rade,
pojavio se metež i na kopnu i na moru…
(Kur’an, XXX:41)
Rasim Ibrović, Voda u islamskom obzorju, Islamske informativne novine “Preporod”, god. LV, broj 1291/17, 1. septembar 2025, str. 46
